Ovo je uslikano u Iraku prošle godine. Hadžija što pali cigaretu sam ja, ono malo iza mene viri Nebojša Radmanović (prezident), kraj njega ovaj u fensi pustinjskoj uniformi je Željko Komšić (prezident), a opet kraj njega u uniformi je neki lik nemam pojma, a ovaj nasmješeni ljepotan u košulji je Haris Silajdžić (prezident). Jebeš zemlju koja nema tri predsjednika i mene koji se slikavam s njima.
Ima zanimljivost vezana za ovaj posjet Iraku. Kao što se vidi na slici, jedino Željko ima propisnu uniformu ovu fensi pustinjsku. Pa bilo je to zanimljivo jer su OS BiH u to vrijeme baš mijenjale uniforme, a kako je bilo malo novih uniformi onda su poslali samo jednu u predsjedništvo. Osim te jedne uniforme skupili smo šinjel HV-a, bosanske čizme (vojničke, ne časničke), kineske lovačke hlače, Bavariu majicu kratkih rukava i kutiju tvrde Drine.
Kako se nismo mogli dogovoriti ko će nositi šta, dogovorili smo se da ćemo odigrati partiju texas hold’em pokera i ona dvojica koja odu u finale nosit će obleku. Stoga da će onaj koji odnese sve nositi pravu šmensi uniformu.
I dođosmo Željko i ja u finale, krvavo je bilo, blindsi na 4000-8000, igralo se u moj all-in, karte otvorene na stolu stalno, i nakon tri split pota, Željko me ipak dobio sa jednom lijepom bojom.
Poslije toga smo sjeli u avion, Željko i ja uniformirani, a ova dvojica u civilu.
Željko i ja smo završili čak i na brodskom portalu (hvala broci za link!)
Sigurno se vi pitate odakle smo Željko i ja dobri, a ne recimo Haris i ja. Ili Nebojša. Hajd recimo da je Željko predsjednik iz reda hrvatskog naroda, pa da je to nacionalnoj liniji. E pa nije. Nisam ja bosanski Hrvat pa da je to po nacionalnoj liniji. Ja sam hrvatski Hrvat. Ne zastupa mene Željko u predsjedništvu.
Mene nitko ne zastupa.
Nego… Željko Komšić i ja smo bili komšije, odnosno susjedi. Nekada, prije nešto više od dvije godine ja sam živio u Hrasnom, točnije u ulici Azize Šačirbegović u istoj zgradi gdje dan-danas živi Željko.
I kako to već biva, krenem ja u Robot obližnji, Željko viče: – “Komšija, aj svrni na kafu”, i ja šta ću, svratim na kavu, kupim rahat-lokuma usput i tako se rodilo prijateljstvo. Tada je Željko bio načelnik općine Novo Sarajevo, i tako jednom mi nešto pričali i ja njemu kažem: “Ti češ bit idući predsjednik BiH!”, na što se on nasmija, otpije gutljaj kave i reče: – “Hmmmm, jah, hmmmmm…”
Jesam li bio u pravu?
Jesam!
Bio sam baš danas u predsjedništvu kod Željka na kavi i kažem mu: – “Bolan Željo, jes vidio kolko smo popularni? Deder ti otvori blog!”
I što se dogodilo.
Dogodilo se zeljkokomsic.blogger.ba.
No, kako Herr Komšić mene nije spomenio ni jednom riječju u svom blogu, kao što nije ni okačio moj link sa strane, neću mu u ovom postu posvetiti više ni riječi.
Iako je dobio zajedničku sliku i naslov.
Imam jedno zanimljivo pitanje za studente koji studiraju u Zagrebu, a nisu iz Zagreba. Nisam slučajno izabrao Zagreb, to je zato što večina mojih čitatelja dolazi iz Zagreba.
Dakle gospodo draga, pitanje je slijedeće.
Koliko često odete u centar grada? Eto recimo do Jelačić placa ili da prošetate Zrinjevcem?
E sad zašto ja to pitam?
Pitam zato što evo recimo meni se znalo dogoditi da ne idem u centar grada, na Ferhadiju ili Baščaršiju pravo dugo, odnosno da odemo jednom u dva mjeseca. Ne živim u centru, ne gravitiram oko centra tako da mi i nije nešto potrebno…
Dok sam živio nekad na Bistriku onda je bila druga priča.
No eto u posljednjih dva tjedna idem redovito svaki dan na Baščaršiju prošetat.
Kao pravi turist. Iako živim ovdje već godinama.
I sad se događa upravo to da, baš kao pravi turist, hodam po radnjama i turistički konzumiram sve živo. Jer, ha, nije Baščaršija samo Željo i ćevapi.
I tako se ja sjetih neki dan kako nikad nisam jeo halvu.
Zapravo jednom sam probao komadić kad je bilo predstavljanje nekakve knjige o Sarajevu, pa su kao častili alvom al to je bio nekakav mali komadić za stavit taman pod zub a mene bilo sramota tražit još.
Pa tako, to the Baščaršija!
Moj vjerni kolega buredžija i ja došli pred slastičarnu, stali i pilijimo u halve. Kraj nas su stajala dvojica turista, po akcentu Srbijanci, ja bih rekao da su najvjerovatnije iz Beograda. I sad nas četvorica gledamo u te halve i raspravljamo koja je dobra. Meni se čini dobra ova što ima po sebi oblatne s medom, buregdžija navija za crnu carigradsku, srbijanci se nekako drže klasične tahan-halve.
I tako gledamo nas četvorica, gledamo kad se jedna od ovih likova iz BG skupine odvaži da uđe unutra i kupi halvu.
Ostašmo nas trojica vani iza izloga i gledamo njega i slastičarku kao u njemom filmu.
Samo je još falilo da netko klavir zasvira.
Pokazuje on na halvu, onu s medom, a slastičarka izvadi nekakvu sataru s kojom bi mesar lomio kosti, zamahne po komadu halve i mali komadić se odlomi. Kao ono kad bi stijenu odvaljivao.
– “Idi bre, šta je ovo?!” – reče ovaj što je ostao s nama iz BG skupine, a njegov kolega nam je iza stakla klimnuo glavom i podigao palac desne ruke nakon što je probao specimen.
Na to smo kolega i ja morali ući u slastičarnu.
Odlučili smo prvo pojesti po jedna kolač dok se ne odlučimo kakve ćemo halve. ČIm sa ušao u slastičarnu spazio sam nekakvu “Carigradsku šnitu” ili tako nešto, jednostavno se vidilo da je to najbolji kolač u portfoliu ovog establishmenta. A kolega-buregdžija se dugo nećkao oko kolača koji će uzet. A vidio sam da nije skotao ovaj carigradski kolač, al sam ja šutio kao zadnja kurva.
Nakon dugog razmišljanja odlučio se za nekakav čokoladni kolač, ja naručih carigradski kolač, kad nam je teta donijela kolače na stol, buregdžija je raširenih očiju gledao u moj kolač. Onda je probao svoj i rekao: – “Mmmm… ovo je najbolji kolač na svijetu!”
Ponudih mu malo svog kolača na što on pokunjeno reče: – “Jebiga, tvoj je najbolji. Kolač. Na svijetu…”
Nedugo zatim nam je teta-slastičarka donijela i vodu.
Zanimljivo je da svaki put u slastičarni dobijete čašu vodu bez obzira dal ju tražite ili ne.
Pročitao sam nedavno u kulturnom vodiču Sarajeva, za mjesec janurar/siječanj, na dijelu turistički informacija kao upozorenje turistima: “Slatko je u Sarajevu stvarno slatko. Uz jedna kolač trebat će vam čaša ili dvije hladne sarajevske vode.”
Istina.
Kad smo pojeli po kolač, stali smo do halvi i gledali što da kupimo.
– “Momci, halva vam je zdrava za pluća, za grlo, za bronihije. Uzmete komadić, rastopite u čaju to vam je lijek kakvog nema. Evo danas je bila žena kojoj je ćer bolesna, i vratila se opet i uzela 5 kila ‘alve.”
– “5 kila? A zašta je još dobra ‘alva?”
– “Ma za sve!”
– “Klamidija, triper, kapavac?”
– “Sve!”
– “Aj dobro. De nam po malo od svake.”
– “Probajte prvo malo” – reče teta i zamahne nekom satarom po halvi. Otkine komadić, ja probah komadić one medene (koja je kao kiki bombon… po strukturi) a buregdžija uze komadić crne carigradske halve (najbolje definitivno).
– “I kolko ćete?” – reče teta, a buregdžija i ja se zagledasmo jedna u drugog jer… nama je i taj komadić bio dosta. Ne da nam je bilo ružno, nego … taman!
– “Pa de nam ‘nako… pomalo” – kako sam ja rekao pomalo, odvali teta satarom kilo alve, baci na vagu i reče: – “Očel vam bit puno za 12 maraka?”
Oće.
Nekako se jedva nagodismo da nam da po 30 deka svake. Što je skoro ispalo kila na kraju.
I tako odlučismo buregdžija i ja da odemo i odnesmo halve Slavoncima (već sam spominjao na blogu grupu Brođana na privremenom radu u Sarajevu koji jedu i piju iz plastičnog posuđa. Sad su mi još i dali auto na čuvanje, a ni ne znaju da sam ja onaj tajanstveni šofer-ubojica s fesom na glavi. Nadam se da i neće doći do ovog dijela posta, koji je predug i za moj ukus, pa da saznaju za moj tajanstveni noćni hobi).
No prije toga, kaže buregdžija meni da ne bi bilo loše da pojedemo malo bureka da dođemo sebi jerbo nas je već pomalo hvatao sugar rush od onoliko slatkog.
Haj reko.
Uletismo u neku buredžinicu/fast-food/svašta-nešta (ona kraj Ćevabdžinice Hodžić) i uzesmo po frtalj kile bureka.
Svaki jel.
Burek je bio toliko mastan i odvratan da je skoro bio loš kao burek u Hrvatskoj.
Toliko loš.
Brada mi je sijala od masnoće.
Kod Slavonaca smo zajedničkim snagama uspjeli pojesti jedno 300 grama halve.
Jedva.
Tio sam napisati još jednu priču, ali to ću ostaviti za drugi post.
Ovaj je fakat predug.
Ako je netko uspio doći do ovdje…. Cheers!!
