U prošlom postu sam pisao fascinacijom turskim čajem. I kako sam tražio turski čaj u “Bademu”. Pa ga nisam našao.
Pa da kažem prvo dvije-tri o “Bademu”.
Badem je jedan dučančić, kako bih ga nazvao, na samoj Baščaršiji, ulica Abadžiluk kad se maksuz od Sebilja spuštate prema obali Miljacke, s lijeve strane. Postoji i “Badem 2” koji se nalazi u Titovoj malo poslije Turbo Limacha ako idete od vječne vatre ka dolje prema ex-Sarajki.
U pravilu nemam običaj džaba reklamirat različite establismente (a u zadnje vrijeme ni za pare, otkako mi Google ukinu AdSense, pas maters!) međutim Badem je zakon.
To je jedna zanimljiva radnja sa svakojakim pizdarijama, grickinima, rahat-lokumima, halvama, čajevima, začinima, egzotičnim i manje egzotičnim… ma nema čega nema.
Prvenstveno sam prije išao da kupim kikirikija i orasa jer tamo ima četiri milijarde vrsta istih. Moj favorite je inače indijski orah. Onda kasnije pomalo rahat-lokuma, malo crne ‘alve, pa nekakav čaj… nisam još počeo začine kupovati ali mislim da ću i to početi uskoro prakticirati.
Pa ću kao Gargamel grohtom se smijati iznad lonca i bacati žute, crvene i narančaste praškove i praviti nova jela.
Šokačko-bosanski burekokulin na marokanski.
Liječi depresiju, bronhitis i kapavac. Odjednom.
I uglavnom u turbo-trgovini zvanoj Badem nađem ja čaj koji se zove “crni čaj” a ima nešto i na arapskom piše, mislim da je pisalo čaj crni, ali nisam sto posto siguran jerbo mi je arapski u zadnje vrijeme dosta loš, brkam slova s hebrejskim to je….
Naravno, zaboravih reći, moram se zahvaliti drugu nedorečenom i cosmo shibi koji su mi rekli da je to crni čaj a da je turski samo način priprave istoga.
Kupio ja sav oduševljen crni čaj, uletio u trajvan brzinom velikom i naložio šoferu da ubrza to svoje vozilo maksimalnom brzinom do Pofalića da što prije dođem kući.
Zanimljivo je napomenuti da su svi koji su mi davali iole nekakve informacije o ovom čaju (uključujući gorespomenute vrle komentatore) uvijek spominjali nekakva pomagala za pravljenje turskog čaja.
A ja znam biti, evo priznajem pred čitavom blogosferom, ponekad i malo sujetan čovjek.
– GWA!! Šta to?! Znam ja to valjda i sam, kao da je znanost napraviti prokleti čaj!!”
Uistinu… kao da je znanost napraviti čaj?
Ali ja se moram naučiti slušati ljude kad mi daju savjete.
Primjer.
Nekad davno kad sam bio mladi tidžiner, počeše mi na licu izbijati nekakve facijalne dlake koje se ni do dana današnjeg ne mogu okarakterizirati kao brkovi ili, ne daj Bože, brada. I preporučiše meni moji prijatelji korštenje paste za brijanje kao superiornog pomagala za brijanje nad pjenom ili gelom koji sam ja koristio (a i danas koristim).
I odem ja sebi kupit tu tubu za brijanje, odnosno pastu jel. I pohvalim se ja svojim prijateljima, dok su se svi gladili za svoje svježe obrijane brade:
– “Halo ljudi, kupio sam pastu!”
Izjavom da sam kupio pastu, počelo je sporadično čašćenje koje preraslo u feštu slično židovskom Bar Mitzva, jer prelaskom s gela na pastu ja sam postao muškarac a ne dječak koji se brije.
A da postanem pravi junak, balkanski mačo, bilo je još potrebo da Mach III zamjenim pravom pravcatom britvom, Nivea aftershave balsam Ralonom…
Zadnji finalni stadij (Siniša Vuco) je kada se nožem brije gledajući se o kamionski retrovizor. Razbijeni.
Još sam daleko od toga…
Nego gdje sam stao… da, da… kupio ja pastu i nakon što je završila fešta pitaju mene moji golobradi prijatelji gdje je meni četkica (ona s kojom se pasta razmazuje i nanosi na lice), na što sam ja onako revoltirano odgovorio da ja ne živim u socrealizmu da se moram četkat kao kod nekog brijača nego da se to može i rukom nanijet na lice, šta će meni četka. Ko je vidio još četku koristit?
Pa vidio je čitav svijet koji koristi pastu.
Tako da sam se ja, što bi se reklo informatičkim rječnikom, downgradeao na pjenu nakon što sam se neuspješno pokušao obrijati pastom.
I da se vratim na čaj.
GRA, ko je vidio pomagala za čaj skuhat?
Pa takvu smjelu izjavu može izjaviti netko ko nije nikad kuhao crni arapski, ili turski, čaj.
Kao ja.
Kao prvo taj čaj izgleda otprilike kao kava. Onako je sitan totalno, samo malo heterogeniji. Sad sam vjerovatno izvalio glupost neviđenu na blog.hr-u… ali tako to meni izgleda. Nisam ja baš vičan fancy riječima.
I uzo ja vode, nalio po onako odokativnoj količini čaja, kojeg je bilo, što će se kasnije pokazati, previše.
Kad nalijete vodu po čaju, čaj se digne gore na vrh lončića što izgleda kao kajmak na turskoj kavi… ma zapravo više kao soc (kako se soc kaže na književnom hrvatskom?).
Uglavnom čaj je bio prejak, ali sam skontao otprilike mjeru za idući put, kao i kako ga napraviti.
A ubuduće ću paziti da ne pametujem.
Inače, čaj je odličan, volio bih da vas sve nekako mogu počastiti.
Ključ
Pozitivna diskriminacija je oskimoron i po meni jedan od debilnijih trendova tzv. razvijenih demokracija.
To je otprilike ovako: U SAD-u raspiše se natječaj za recimo – pravnika. I prijave se dvojica koja zadovoljavaju kriterij (nekažnjavani, završen fakutet, položen pravni ispit, iskustvo…) stoga da jedan ima recimo plus taj što ima bolji prosjek uspješnih riješenih slučajeva. I koji će dobiti posao?
Pa naravno ovaj što ima više rješenih slučajeva.
E nije, nego crnac!
Jerbo crnaca pravnika fali, odnosno, pardon, da budem politički koretktan (i o političkoj korektnosti bi se moglo raspravljat…) afroamerikanac.
Doduše možda je crnac taj koji ima više uspješno riješenih slučajeva.
A, opet s druge strane, možda i nije. Al će sigurno dobiti posao.
U Bosni postoji to isto, a to se zove ovdje nacionalni ključ. Jerbo je malo afroamerikanca da bi pričali o diskriminaciji. To je postojalo i nekada u bivšoj nam državi, a Bosna je taj sustav nasljedila i još radikalnije implementirala zbog nakradnog političkog sustava.
O čemu se radi. Bosna ima tri predsjednika, Hrvata, Srbina i Bošnjaka. Ide policijska patrola – tri policajca – Nedim, Svetozar i Ante. Gužva u trolejbusu. Gleda se točan raspored. Ja samo kažem čika šoferu: “Ja sam Rvat.”, a on me pusti unutra. Al zato će Šefika uć malo sutra. Nek čeka neku drugu nacionalno raspoređeniju trolu.
Naravno, šalim se, nije toliko radikalno, međutim ključ se primjenjuje svuda gdje god je moguće da bi se izbjegli bilo kakvi ekscesi na “nacionalnoj osnovi”.
Što je po meni pogubno za ekonomiju i šire, jer po takvom principu ne radi tržišno gospodarstvo, nego ko prvi – njegova djevojka.
Recimo – postoji Srbin koji je idealan da bude recimo… ministar poljoprivrede… obrazovan, sposoban… međutim Hrvati u ovom sazivu imaju pravo na taj mandat a nemaju čovjeka toliko sposobnog pa stave nekog bezveznog, naspram ovog. Ili neka od drugih kombinacija, ovo je samo primjer.
Smješno je gledati recimo onaj Eurosong. Jedne godine idu jedni, druge godine drugi i treće godine treći.
Međutim to treba znati iskoristiti. Kako?
Pa u Sarajevu je izuzetno mali broj – Hrvata. A za ključ naravno treba i Hrvata.
Gledam jedan BH kviz koji je gotovo apsolutno uvijek slagan po ključu.
I prijavim se ja na kviz. Ne znam koliko se vas prijavilo na kviz ikada u životu, ali uglavnom na testiranje se čeka jako puno. Dovoljno puno da zaboravite da ste se ikada prijavili. Volio bih da čitatelji koji su to radili, podjele ovdje dolje u komentarima. Fala.
Uglavnom, znate li koliko je meni trebalo da me pozovu?
Manje od 48 sati.
I to drito na snimanje, bez testiranja. Sutra.
Pa poželite mi sreću da ugrabim kakvu paru.
Baš bi mi dobro došlo.
Pa makar i po ključu.
Cheers!
P.S.
O da…
za one koji nisu skontali naslov današnjeg posta… preporučujem klik na ovaj proročki skeč TLN-a…:
httpv://www.youtube.com/watch?v=DztrX5dXmxU
