Zamislite da umjesto hekleraja, onih tabletića imate mene na televoizoru. Sjedi mali Jimbo i serenda nešto povazda i maše nogicama po ekranu.
Nisu mi jasni oni ljudi što imaju one tabletiće po teveju, i još što je najbolje od svega pola tog tabletića mora visiti preko gornjeg dijela ekrana. Pobogu zašto?!
No dobro.
Elem, bio sam televiziji, kao što sam najavio u prošlom postu.
I da, znam… sve vas sad zanima… koji kviz, gdje, kada, kako sam prošao i ostalo.
Možda bih ja i vama sve to rekao, međutim morao sam tamo prije svog televizijskog debija potpisati nekakav ugovor. Iskreno rečeno, ja to nisam pročitao, jerbo se meni ne čitaju diskrecijski ugovori ili kako već, meni kad se čita, ja uzmem knjigu, recimo Braću Karamazov pa čitam a ne sad nekakve ugovore.
Ali uglavnom dok sam potpisivao, malo sam ko odokativno vidio da ne smijem ništa laprdat o kvizu jer će me televizija tužiti sudu, visokom predstavniku, sudu za ljudska prava u Strasbourgu, premijeru Republike Srpske i da će hodža baciti sihre na mene što može rezultirati nekakvom strašnom posljedicom, recimo otpadanjem spolovila.
Tako da bih ja sve to rado izbjegao, neću pričati o tome.
Kad bude vrijeme, vjerovatno ću vas počastiti s kojim Jubito klipićem pa i reći nešto više.
Tako da ću pričati malo općenito kako je to kad čovjek izađe pred kameru.
Profesionalna šminkerica me je napudrala. Što je bilo pravo zanimljivo iskustvo, sad znam kako je ženama. Osim onog dijela što dolazi svakih 28 dana. I onoga kad donose djecu na svijet.
Nego. Još uvijek imam pudera na sebi i neću ga skinuti do večeras jer sam si naprosto predivan. Gledam se u ogledalo i kao da sam ispao iz Photoshopa. I viši i ljepši i plavlji. Ne mogu se sam sebi nadiviti. Čak su mi i napudrali ruke.
Atmosfera je na setu bila poprilično opuštena, iako se čovjek malo blesavo osjeća kad mora izaći iza nekakvog paravana dok svijetla blješte. Ja sam konto da doslovno iskočim u čučeći položaj i da mašem rukama kao oni jazz danceri i da uzviknem:“Here’s Jiiiimboooo!!”
Al nisam.
Moram priznati da nisam imao tremu, iako na početku i nisam briljirao, ali to nije bilo iz treme nego jednostavno sam bio u svom tipičnom filmu kad sam odsutan od svega i svačega. Kad se uvalite u onu stolicu (doduše ovi na 1 na 100 ne sjede u stolicama…) čovjek zaboravi kamere i dadne sve od sebe (ovo “dadne” ja ne bih nikad upotrijebio u govoru) i onda pomoć Božja i sreća junačka.
Sve u svemu bješe to jedno vrlo zanimljivo iskustvo i ako Bog da (i Allah će pomoć) odoh se nać jednom oči u oči s Tarikom Filipovićem. I da mu uzmem milijun tih kunića i nasmijem mu se u brk.
– “Tariče, uze ti ja pare!”
Samo da vrate Milijunaša na male ekrane.
He who dares wins!
(moto Dereka Trottera i britanskog SAS-a)
