Nadam se da znate koji sam ja (hint – viri mi ruski tenkovski sat ispod rukava). Prilazi ova gospođa meni i bratu buregdžiji: – “A jestel vi pratri?”
– “Nismo gospođo”
– “A baš ste mi lijepi…”
– “Ajte se slikat s nama!”
Obožavateljice, have no fear, Jimbo se nije zaredio, barem ne još. Iako, morate priznat da s ovom benignom facom izgledam pravo originalno. Kao gvardijan.
Prije ovih maškara jednom sam u životu nosio habit.
Bilo je to još u prošlom stoljeću (dramatičnije zvuči kad se tako izrazim), ja mladi gimnazijalac u školi, kad pozove mene pedagog školski, ujedno i vjeroučitelj, pater Mirko sa strane:
– “Jimbo, de dodj malo.”
– “Šta je sad, pateru?” – prvo što je meni palo da sam uhvaćen opet u nekoj pizdariji
– “Trebao bih jednu uslugu od tebe. Bil mogao nositi kip jedan, znaš ti si ovako snažan momak…”
Kako je on to rekao meni, malo mi je napumpao ego, ja, pa snažan momak:
– “More pateru, nema frke! Kada gdje? Al moram ić u glazbenu pa jel možemo mi to nekad poslije?”
– “Pa bilo bi zgodno u 5…”
– “Odlično! Taman stignem sve.”
– “Ok, nemoj zaboravit, bitno mi je to!”
– “Nemaš frke pater.”
I u međuvremenu bio ja na solfeggiu, i trknem brzo kući se presvuć pošto sam znao da ću nositi kip. Konto sam da je to neki stari prašnjavi kip iz podruma koji je sklonjen od granatiranja u podrum tokom rata, pa ga treba izvući van.
Upadam ja u klaustar samostana u kratkim hlaćicama i crnoj majci na kojoj piše: “Ass kickin’ Rock’n’Roll!”
Kad evo Mirka, uhvatio se za glavu:
– “Pa kakav mi to dolaziš u crkvu?”
– “Ne idem ja u crkvu. Došo ja taj kip prijenet đe treba.”
– “Na procesiji ga treba nositi, na procesiji!!!”
A kučak stari je bio Mirko. Jerbo da mi je odmah rekao da je na procesiji, zna on da ja ne bih došao.
Nego tako on mene nasanjka, i taman u to vrijeme nekako i dođe kombi negdje ko zna odakle, čini mi se sa Trsata, s kipom Djevice iz… Jeruzalema, Nazareta, Betlehema… uglavnom negdje iz Svete Zemlje.
– “Čekaj vamo!” – reče Mirko, dobro me odmjerivši i nestade negdje u samostanu. Ne prođe dugo, kad se on vrati s habitom: – “Oblači!”
– “Ama neću! Nisam ja pop!”
– “Nisi pop, sad ćeš bit nakratko fratar. Ajde oblači se!”
– “Ma neć’!”
Tako je nakratko trajala naša rasprava oću-neću dok fra Mirko nije izvuko najjači adut. Svog poslodavca.
Mrmljao sam i navukao habit na sebe.
Izvukli smo kip iz kombija, neki veseli Talijan-fratar s dugačkom bradom je cijelo vrijeme nešto pjevušio i bio izrazito dobro raspoložen a ja sam još uvijek mrmljao u sebi.
Nosilo je nas par kip kroz crkvu do oltara, neke žene su se vješale po meni dok mi napokon nije prišla neka baba:
– “Pateru uzmite ovo!” – i uporno ljepila po kipu pet kuna
– “Nisam ja pater…”
– “Samo vi pateru uzmite…”
I tako sam nakratko bio član katoličkog klera.
I to redovnik.
Poklade su i ludi su dani, kaže se kod nas u Slavoniji, a mi se obukosmo u pratre.
Moja jednom davna želja je bila da se obučemo u klerike-fightere, imali bismo habite i tommy-gunove ispod i da se borimo protiv đavla i urotnika Katoličke Crkve. Ne znam gdje se ta ideja istopila… Nekako ne prolazi u današnjem ekumenskom-multireligioznom-pluralističkom ozračju. Šteta.
Malo razgovora u pauzi između kontemplacije….
Išlo se u blagoslov kuća!
Naša grupa je osvojila drugu nagradu za naj…e… kako ono…? Čini mi se najatraktivniju masku (?!) i uglavnom, long story short – osvojili smo po 30 kermi svaki!
Stoga ih i spremismo u tajne đepove habita.
Braću treba i pričuvati kad malo popiju…
Dok čekaš sabah sa šejtanom
Jedno od boljih piva mi je Franziskaner.
Srećom pa je prekoputa samostana na Bistriku – Sarajevska pivara.
I eto toliko od mene na ove poklade.
Pa nema druge nego da vas pozdravim s franjevačkim pozdravom:
Mir i svako dobro!