Ne znam što piše na dopunskoj tabli ali pretpostavljam da je vezano za smeće. Ako se uzme u obzir da je znak stavljen na ulazu u smetlište.
12. veljače 2008., negdje oko Harkanya, Mađarska, EU.
Od svih ovih naših susjeda ja najvolim Mađarsku. Volim onaj folklor njihov, hrana im je super dosta su nama Šokcima slični… ma Mađarska i Mađari su fantastični. A žene tek. Mađarice. Slatke i fine ko istoimeni kolači.
Kad netko spomene Mađarice ja odma u glavi imam neke vrckave crvenokose djevojke koje kao da su ispale iz pjesama Zvonka Bogdana.
Ma meni je ta Mađarska totalno cool.
Mojoj generaciji se taj osjećaj prema Mađarskoj usadio od najranijih dana djetinjstva, još u vrijeme mrklog i tamnog socijalizma kada je događaj mjeseca bio odlazak u Mađarsku.
To je tako nekad bilo za vrijeme one države, pa i nešto još i za vrijeme ove tekuće države dok hipermarketi nisu preplavili ove naše krajeve, da se išlo u Mađarsku u šoping.
Potrpaju se svi u Ladu kompletno i vozi Miško.
I meni kad bi netko reko Mađarska ko klincu meni prvo što bi palo napamet je bilo – Vaykrem.
To je jedan totalno cool mađarski sir koji se kupovao u nevjerovatnim količinama i koji se švercao preko granice na Dravi panično ispod sjedala i u cipelama kao da će sutra izbiti nuklearni rat pa treba skupiti što više dok ne bude bilo sigurno izaći van nakon nuklearne zime. Izać van i opet otić u Mađarsku.
Mađarska, zemlja sira, salame i jeftinih ruskih igračaka. I langošica. To su one famozne pogače mađarske.
I koje sad djete ne bi voljelo tu magičnu zemlju?
Jedino što smo uvijek imali traume pri prelasku granice jer nam je bilo strogo zabranjeno napraviti ikakav izraz na licu ili ne daj Bože nešto reći. Jer šta ako carinik nađe sad onih 12 kila sira koji prelazi limit za unos u zemlju. Onda je gotovo.
A mogu si i misliti kako je bilo tim carinicima. Kilometarski redovi na granici a svi ukočeni gledaju u jednu točku ispred sebe.
– “Imate šta za prijavit”
Najbolje pitanje. Svi se ušute i ukoče, carinik onako pogleda, vidi da viri margarin iz naslona za glavu i samo onako preko volje mahne:
– “Vozi”
300 metara se vozi u apsolutnoj tišini, čak se ni ne gleda u retrovizor… i ona kada se izađe iz vidnog polja carinika….
Dernek.
Otvori se Coca-cola na kojoj piše “Uy” (Uy znači novo, na Coca-coli je dugo vremena u Mađarskoj pisalo “uy”), graja u autu, slavi se.
JEeee.
Nije nas skonto carinik.
Ma moš mislit.
I odlučismo nas trojica danas, sjedivši na obali Save da pređemo Dravu i odemo u Mađarsku.
Kako to biva pa smo krenili nekad oko pola 6, mrak nas je zadesio već na izlasku iz naše županije.
Pa kao eto da je i to bitno. I tako zapalili na dizelskim parama do Pečuha.
To je jedan veliki i prelijepi grad, eto ako se mene pita i najljepši u regiji (to je ova ravničarska regija, koja obuhvaća Slavoniju/Baranju, sjever Bosne i jug Mađarske)
Proglašen za europski grad kulture u 2010. Eto, šta da više kažem.
Barokni grad koji odiše kulturom. Svakojakih skulptura ima, note ispadaju iz obližnjih kuća, teatara, kazališta. Ma divota, nema što više reći.
Kažu da slika govori tisuću riječi, pa ću ja onda ponuditi preko nekoliko tisuća riječi još potpomognute mojim.
To je EU! Vani je hladno, a mladi Mađari se ljubu. Odnosno mlada Mađarica i mladi Mađar. I to na ulazu u Pečuh iliti Pecs. Ili Pečuj.
Učimo mađarski!
Zubar se kaže “Fogtechnika”. Ili zubotehničar. Onda je valjda zub – fog.
Scijentolozi imaju svoje prostorije u centru Pečuha. U centru Pečuha!
Al ja vjerujem u svoje Mađare… ma neće oni dopustiti da im nekakav šarlatan kao Tom Cruise ispire mozak.
Ne vidi se dobro ovdje jer je mala sličkica, ali piše: “Magyar Nemzeti Szinhaz” a to je, ha, pa šta drugo nego MNK, odnosno Mađarsko Narodno Kazalište.
Pečuh je, kao što sam već i rekao, fancy-kulturan grad pa tako ima na sve strane tih skulptura svakakvih pa i te moderne kulture.
Evo palac, meni vrlo forastična instalacija.
Evo jedna pečuška ulica, jako lijepo…
Pogledajte mog prijatelja vegetarijanca kako je sretan što je našao i na trag hrvatske kulture u Pečuhu. Naprosto je presretan.
Nego.
Ovaj, mnogo Hrvata živi u Pečuhu, u Pečuhu čak i postoji hrvatska gimnazija.
Šteta je što je zima, što je utorak i što su ulice prazne.
Ima jedan lik na desnoj strani ulice, možete ga vidjet ako se potrudite.
Da ste bili tamo, ako ništa drugo, onda bi ste ga čuli. Pjevao je ko mutav Boba Marleya.
Katedrala
Turska ostavština – džamija Gázi Kászim paše
Ovo je Europa!
Dođeš i čitaš vlastiti blog na nekakvom stupu na glavnom trgu u gradu. Naprosto fenomentasično. Ostavio sam upalit blog i to na djelu gdje mi je mejl adresa u nadi da će mi kakva mlada Mađarica poslati porukicu.
Zapravo možda netko u ovom datom trenutku čita sad baš ovo na glavnom trgu Pečuha.
Šta ti je tehnologija…
E… i popismo mi na kraju tu kavu!
I to u nekakvoj fancy birtiji. I ne znam kako se kava kaže na mađarskom.
Espresso valjda, kao i svugdje u svijetu.
E ovo je zanimljivo. Mađari, za razliku od naših dragih susjeda Slovenaca nisu ušli u Euro zonu pa ne koriste evriče nego ovaj funny money kojeg zovu forinta. Za sto njihovih tih monopoly novaca dobije se naših 2 i nešto kune. Što je dosta zbunjujuće za računanje.
Doduše ja još teško iz maraka u kune konvertiram…
Mađare naprosto treba voljeti. Oni znaju da njih nitko živ na kugli zemaljskoj ne razumije zato što pričaju najdrugačije, pa je jasno da se strancu putniku-namjerniku vrlo lako izgubiti u mađarskoj ravnici. Stoga su naši dragi susjedi Mađari naštancali tako puno putokaza na apsolutno svakom skretanju, kružnom toku, raskrižju, ugibalištu i busnoj stanici da se svatko može u svakom trenutku može snaći da dođe do svog cilja.
Da ne spominjem kako su fino brojevima označili ceste…
Divota!
U Mađarskoj je stvarno bilo jako lijepo, mada kratko.
A i promjenila se Mađarska… nabolje.
Pamtim one ravne mađarske ceste po Trabantima i Ladama, a danas nas je tako lijepo obišao novi Porsche Carrera čim smo stupili na mađarsko tlo.
Kad smo se vratili nazad u RH dobrih 15 minuta nas je proganjao nekakav neopisivi smrad. Dobro, kažu da je ” grass always greener on the other side of the fence” (osim ako s druge strane tog fencea nije Bosna).
Kulminacija putovanja kući je bila ovca koja je nepomično stajala na cesti negdje poslije Našica i koju smo skoro poslali na ražanj prije vremena, da nije bilo brze intervencije mladog Strizibube.
Do skore kave u Europi.
Recimo u Temišvaru.
Szervusztok!