Prva studentska gajba

Pamtite li vi svoju prvu prvu studentsku gajbu?
Naravno pod uvjetom da ste studirali/studirate i da ste studirali van rodnog vam grada/mjesta stanovanja.
Ah, prva studentska gajba. To je nešto što se pamti. Kao prvi poljubac, prvi dernek (ovo zvuči ko pjesma od Halida Bešlića), prve svilene bokserice, ili šta već drugo što čovjeku priraste srcu. To se pamti… to je odlazak iz roditeljskog gnijezda, to je početak samostalnosti…
Ovo je kratak tribute mojoj prvoj studentskoj gajbi.
Moj prvi stanodavac bio je prekonekoliko puta spominjani Dr. Gadura, u periodu dok još nije hodao po slavonskim selima i stavljao ruku sa sjemenom u vlažnu nutrinu slavonskih domaćih životinja, u periodu kada je užurbano trčao ka tituli dr.vet.med.
Kratka digresija: Dr. Gadura je prije nekoliko dana hodio u jedno živopisno slavonsko posavsko selo. I tako njegova ruka je bila u toploj nutrini jedne krave, i naravno krava se opire penetraciji njegove ruke, muče, maše repom i radi sve već što rade krave dok ih veterinar pokušava umjetno osjemeniti… ukratko – oprire se. Kad vlasnica krave, gospođa šokica u poznim godinama, reče kravi: “Opiri se, opiri! I ja sam se opirala i triput rodila!”
Opirao se ja, ne opirao prve mjesece svog studiranja završio sam kod Dr. Gadure (tada samo Gadure) u stanu.
Sem dr. Gadure imao sam još dvojicu cimera – Zoksa, uz Gaduru najstarijeg ukućanina i Meleka, koji je bio nešto manje od godinu dana u tom stanu kada sam ja došao s dvije putne torbe, posteljinom i wc papirom u listićima u džepu.

Nije od goreg napomenuti da sam ja Gaduru upoznao upravo tog dana kad sam uselio u stan, a čini mi se da je bio 12. rujan godine Gospodnje 2004. Sjećam se da je bila nedjelja i da je bio topao dan a ja sam iz slavonske provincije doselio u bosanski velegrad, zbunjen i pun entuzijazma.
Ukućani su me posjeli na dvosjed i polako ispitivali.
– “Jes za pivo?”
– “Može.”
Nekako im je laknulo kad sam uzeo pivo iako meni nije bilo jasno zašto. Opet im je laknulo kad sam zatražio pepeljaru da ne otresam baš po tisonu. Onda im je laknulo kad sam se malo raspričao, a moj vokabular je vrvio živopisnim slavonskobrodskim psovkama.
Kasnije se ispostavilo da je pater familias mog cijenjenog stanodavca, koji mi je sredio smještaj, rekao svom sinu, koji je još izučavao škole za doktora veterine, da mu šalje bogoslova Franjevačke gimnazije koji živi skrušeno, asketski i krajnje etički po nauku Katoličke Crkve i da mi se mora osigurati takvo okružje gdje ću u miru moći moliti redovno krunicu, što je potreslo duboko moje sekularno moderne ukućane.
Psine su, očigledno, naslijedne u toj obitelji.

A stan ko stan je bio san svakog studenta. Nije to obični socijalistički tip stana poput ovog u kojem ja živim na Grbavici ili poput mora onih stanova u Novom Zagrebu. Ne, ne… to je stan iz perioda K&K monarhije u potkrovlju, san svakog studenta i boema, stan u kakvom bi Kafka živio u Pragu. Visoki strop, kvadrata kao konjskih snaga u modernom GTI automobilu, pregršt prostorija, galerija, tavan, krovni prozori (spomenuh već da je stan u potkrovlju?).
A ima i još jednu svoju zanimljivost a to je lokacija. Na Bistriku se nalazi tvornica Sarajevske pivare. E pa taj stan je bio u – Sarajevskoj pivari. Ne pokraj, ne ispod, nego – u Sarajevsko pivari!
Naravno nije to baš idilično kao što bi čovjek pomislio (moji u Brodu su mislili da imam neograničen pristup hektolitrima piva i da to izgleda otprilike kao “Charlie u tvornici čokolade”, a i svi su govori: ‘Pa da… đe će Jimbo nego pravo u pivoaru!’). Nije idilično zato što pristup pivu naravno nije bilo neograničen, bio je utoliko dobro što je diskont sarajevske pivare bio samo blizu i što smo jeftinije mogli kupiti pivo (ali mogu ga i svi kupiti samo ako dovuku svoje dupe na Bistrik). Negativne strane života u stanu tvornice su ranojutarnji zvuci stroja za preradu hmelja koji uzorkuju nevjerovatne vibracije zidova što kasnije rezultira pojavom rupa u istom.

Jedna u nizu zanimljivosti tog stana je bio sam pristup stanu. U nekakvim “normalnim” zgradama, uđeš u zgradu, popneš se na kat i onda uđeš u stan. Međutim ovdje je austrijski projektant to malo drukčije zamislio, tako da se ne treba čuditi Kafkinim opisima sudnice na tavanu u “Procesu”.
Ulazak u zgradu je normalan, veliki ulaz, normalan takoreć, malko starinjski jel. I onda se popnete na drugi kat. E sad tu već počinje luda pustolovina do stana. S drugog kata se ulazi u mračni tamni hodnik bez prozora koji je dugačak otprilike 1892 metra. Nakon tog hodnika su jedna vrata kroz koja treba proći. Ako su slučajno zaključana, onda treba zvati komšinicu koja ima stan na početku hodnika koja ima magični mjedeni ključ otkovan u Brnu nekad sredinom 19. stoljeća. To je magični ključ jerbo ga nijedan kovač u cijelom Austro-ugarskom kraljevstvu nije mogao kopirati. Pokušavali su i sarajevski kujundžije, pokušavali su u kraljevini Jugoslaviji ga kopirat, u prošloj državi je prošao put od Zenice, Siska pa sve do Smedereva i svih mogućih ostalih željezara, međutim – ključ se neda kopirati.
Zašto je to tako… nikome nije jasno. Razne legende su se ispreplele oko tog ključa, da je pravljen od posebnih legura koje su donesene u Brno iz rudnika s krajnjih točaka nekada velike monarhije. Neki su pričali da je u njemu utopljen i komadić veličanstvenog žezla mađarskog državotvorca St. Istvana, neki su pak pričali da unutra ima srebra grofa Tepeša iz Transilvanije.
Kako bilo da bilo – ključ se nije dao kopirati (navodno je izraelski Mul-T-Lock nudio velike pare kućnom savjetu za taj ključ). A kako se ključ ne može kopirati, onda ga u imanet nasljeđuje jedna familija koja živi u toj zgradi.
I sad… dakle dođe komšinica s ključem i to sad malo traje jer je brava malo postara (ipak je zgrada izgrađena 1864.). I kad vam dobra komšinica otključa vrata ulazite u jednu mračnu prostoriju. Tu zapalite fenjer jer tu iz nekog razloga nema struje i onda se morate provući ispod malih vrata koje vode do stepenica. Stepenicama, koje ne uljevaju puno povjerenja, valja se popeti na iduću razinu, a pošto tih stepenica ima otprilike kao Schlosserovih stuba u Zagrebu onda put je poprilično zamoran i dug. Naravno te stepenice ne idu ravno kako bi neki pomislili, nego je to jedan zavojit i vijugav, ponekad i vrlo nelogičan put. Da ne kažem ilogičan, kao Spock.
Nakon toga – voila! Pred vratima ste stana.
Iako bi neki pomislili da je pristup negativna strana stana meni je to bilo baš kewl. Zato što nam nikad nisu dolazili prosjaci, Jehovni svjedoci i vojna policija.
Jednom prilikom je meni dr. Gadura rekao, nakon što je vidio da ja svoje mokre cipele ostavljam ispred vrata:
– “Na tvom mjestu, ja bi unio cipele unutra. Može ti ih netko hapiti. U mom više godišnjem stanovanju u ovom stanu (koje je gotovo odbrojavalo deceniju iliti desetljeće, op.a.) dvoje prosjaka mi je došlo na vrata. Pa ti vidi…”
Meni je to bila samo potvrda da je sigurno ostaviti cipele vani jer netko na vrata nepozvan dolazi u prosjeku jednom u pet godina. Iako mi nije nikad bilo jasno koji je prosjak uspio proći kroz staru K&K bravu, kao ni gdje je našao šerpe da ga sprovedu onim stepenicama.

Definitivno negativna strana stana je bio sustav grijana koji zapravo nije ni postojao. Na kamenom postolju gdje bi trebao stajati kamin stajala je stara singerica (na koju, barem dok sam ja stanovao, nitko nije krojio) na kojoj je stajao Gadurin CD-player marke NAD na kojeg je bio jako ponosan iako nije radio.
Sarajevske zime su pak jako opake, hladne i duge, a pogotovo je bila opaka ta te 2004/05. godine. I nikad mi nije bilo jasno kako je u stanu uspjevalo biti hladnije nego vani. A super je kad morate sjediti na šolji na -15C. Tako od tih silnih kvadrata, nas četvorica bi se okupili u najmanjoj sobi, Melekovoj sobi. Sjedili bi tako oko kvarcne peći, kao partizani oko vatre, što je izgledalo kao da smo ispali s naslovnice nekakve propagandne slikovnice tipa “Priče iz NOB-a” ili “Najlepše pripovesti AVNOJa i ZAVNOBiHa”.
Inače ja sam, kako bi mi rekli, zimogrozan, a prvi susret s hladnoćom u stanu bilo je kad me je probudila ledena kapljica koja je uspjela proći kroz krovni prozor koji se nalazio iznad mog kreveta na galeriji.
Da… bilo je to vrijeme.

Bilo je i nazaboravnih derneka.
Jedan od takvih je bio kada je Gadura prešao jednu veliku stepenicu da postane dr.vet.med, kada je položio patofiziologiju. Napravio je on tad, sjećam se kao da je jučer bilo, roštilj-dernek samo s pivom. Tada sam vidio valjda najviše koliko se piva može popiti. Inače kada se pravi dernek, bude tu svakakvog pića, ljudi to smješaju pa se popije koliko se popije. Ali kad je samo pivo…. Zanimljivo je bilo to… dernek pivo u pivari, Gadura je osigurao dosta piva, još je i svakom bilo naloženo da donese piva (ja sam se pojavio s austrijskim Gösserom, ni sam ne znam zašto). Bez obzira na sve to, stalno je netko odlazio u diskont po još i još i još piva. Na kraju kad se diskont zatvorio, trčali smo u prvu dežurnu trgovinu na daleku Čobaniju.
Dernek je bio prva liga, kakvi su i inače Gadurini derneci međutim postojao je jedan problem.
Sutra dan mene je patila strašna diarea, međutim mudro sam šutio o tome dok me Gadura nije priupitao nemam li ja slučajno diareu. Ispostavilo se, naime, da je čitav dernek dobio gadnu diareu za čega smo našli uzrok u ćevapima i sudžukicama koje su se pekle na balkonu. Do današnjeg dana nismo saznali dali je meso iz mesnice ‘Dayton’ bilo pokvareno ili je naš BB majstor malo ofrlje pekao meso pošto je bio vidno pod utjecajem alkohola.
Uglavnom dernek je danas u sarajevskom krugu poznat pod imenom ‘piss-from-the-ass party’.

Već sam spomenio o psinama dr. Gadure, ipak mi je bilo žao što nismo jednu psinu realizirali.
Međutim kako je nismo a i nećemo realizirati nikada, mogu otkriti njen sadržaj.
Kako sam već spomenio, stan ima mnoštvo prostorija, a među njima je bio i jedan u nizu tavana u kojeg se ulazilo iz kuhinje. Tavan ko tavan – pun nepotrebnih drangulija, poput starovirskog ćabra za sir, uniformi iz rata i ostalog nije bio po ničem zanimljiv osim po tome što je to mogla biti još jedna potencijalna soba.
Onda nam je na um pala genijalna ideja.
Odlučismo tako mi da očistimo tavan, pometemo ga i da u njega stavimo samo krevet iznad kojeg će biti žarulja koja visi s kabla. Samo to.
Potom, u oglas bi stavili da ozbiljnom brucošu iznajmljujemo sobu i da u obzir uzimamo samo ozbiljne osobe.
Obukli bi smo se pristojno, kravate i sve to i svakog potencijalnog kandidata bi intervjuirali i to pred kamerom (!) tako da možemo kasnije napraviti analizu i selekciju kandidata. Naravno intervju bi sadržavao pregršt pitanja o životnim navikama, skolonostima i ostalo. Sve u cilju da potencijalnoj žrtvi damo najveći mogući osjećaj da dolazi u stan kod vrlo ozbiljnih studenata.
Nakon intervjua, pokazali bi gdje je soba da ju pogleda. Onog trenutka kada žrtva otvori vrata iz tog sobička izletilo bi onoliko ljudi koliko bi se moglo natisnuti u tu sobu (tridesetak) koji bi u stampedu izletilo iz sobe.
Drug opcija je bila da se kandidata uvede u sobu, a u mrklom mraku, na krevetu bi bio ja u tangama i kožnom maskom na glavi, kao iz Pulp Fictiona, lancima zavezan na krevet.
Kakve su nama ideje napamet padale, a bilo je to prije Jubitoa… u svakom slučaju, zanimljiv bi to video bio…

Taj stan je imao stvarno povijest, ko zna tko je za vrijeme austro-ugarske aneksije živio tu, pa i kasnije za vrijeme Jugoslavija i NDH… Iamo je i svoju ratnu povijest, ko samo zna koliko je granata završilo u tom stanu (repove minobacačkih raketa smo koristili kao svijećnjake).
Danas sam bio u toj gajbi pa stoga i ovaj svojevrsni tribute.
Dr. Gadura me zamolio da mu pomognem iseliti stvari iz tog stana pošto se vlasnička struktura tog stana promjenila (dr. Gadura nije nikad bio vlasnik tog stana, vršio je samo ulogu stanodavca, iako je mnogo puta rekao kako bi volio da može kupiti stan – danas je to rekao isto jedno barem 17 puta).
I tako nakon što smo ispraznili stan, gledao sam u ogoljene zidove stana i sva su mi ona sjećanja počela navirati. Osjetio sam bol u svim mišićima, dijelom sjeta što znam da se vrlo vjerovatno (never say never) više nikad neću vratiti u ovaj stan, dijelom zbog muskulfibera od nošenja namještaja.

Zbogom gajbo.