Prošli put kad sam putovao za Sarajevo, autobus je po starom dobrom običaju prevozio jedno 6 putnika, ne uključujući vozača strašne njemačke mašine i konduktera. I tako se mi veselo gibamo od autobusne stanice u Slavonskom Brodu ka graničnom prijelazu u tom istom prelijepom slavonskom posavskom gradu.
Ispred mene na sjedalima sjede dvojica likova, odnosno leže, nije mi bilo jasno samo kako su uspjeli zaspati u ravno 6.3 minute koliko autobusu treba od kolodvora do GP-a.
I tako dolazimo na međunarodni GP Slavonski Brod, kojeg ja odmilja zovem “moj mali Schengen”, kad upada policajac u autobus, odnosno granični policajac da budem određeniji.
Ako ikad budem ministar unutrašnjih poslova bilo koje zemlje, nije bitno koje, ja ću zapošljavat samo takve policajce.
To je ljudina, bit će da se tu ispreplelo ličkih gena, u njemu je brat bratu 2.10m visine (ili ‘dužine’ kako bi rekao Bogdan Diklić u ulozi Mirka Topalovića u legendarnom Šijanovom ‘Maratonci trče počasni krug’) i jedno 120 kilograma, al onih pravih kilograma koji su otišli u mišićnu masu. Što bi naš narod reko “sto kila, nije debo!”.
Na njemu uniforma, najveći broj koji MUP daje svojim zaposlenicima, u tom konfekcijskom broju ima više X-ova nego u adult videoteci. A vidi se da mu je i ta unforma pomala. Onaj prsluk graničarski ne može ni skopčat.
I upada on tako u autobus, pognut hoda kroz prolaz i mrkog lica pregledava putovnice, u autobusu je tajac, ne čuje se ništa, čak je i glasni dizel-agregat autobusa utihnuo.
Taj ne mora pitati imali tko šta za prijavit. Njegova pojava to sama pita, pa ljudi prijavljuju ono što treba i što ne treba.
I dolazi taman par sjedala do mene, do one dvojice likova koje sam maločas spomenio koji spavaju snom pravednika.
– “Idući put probudi putnike.” – progovori napokon überpolizist, obraćajući se kondukteru na što ovaj skoči da probudi ovu dvojicu.
– “Dobro večer! Ili bolje da kažem dobro jutro?!” – drekne überpolizist na ovu dvojicu, ovi se trgoše iz sna i onako nevino i zbunjeno gledaju u überpolizista, pa stoga se ovaj opet prodere:
– “Dobro jutro džezeri!”
Prvi izvuče negdje iz hlača bosanski pasoš, koji überpolizist pažljivo pogleda te vrati ga nazad još uvijek zbunjenom i polusnenom putniku, pa mu opet ponovi:
– “Dobro jutro džezeru!”
Okrene se prema drugom putniku, simpatičnom nekom gospodinčiću od nekih 60ak godina, a ovaj mu pruži putovnicu.
Kako sam ja bio krajnje zaintrigiran razvojem situacije s uspavanim džezerima, navinem se preko sjedala i pogledam kako ovaj policajcu predaje passport s amblemom američkog bald eaglea.
Policajac uze passport u ruke, otvori ga pa se obrati Amerikancu:
– “Good morning Vietnam!” – što bi valjda u tom kontekstu trebalo predstavljat američki pandam Bajaginom hitu.
Vrati policajac američku putovnicu američkom putniku, te produži do mene. Kako sam ja bio budan, uredno počešljan, ispeglan i s urednim putnim ispravama, policajac krene nazad prema vratima da napusti autobus.
Kad je prolazi pored Amera, ovaj ga povuče za prsluk, pa se ovaj okrene prema njemu.
– “That’s a good movie!” – reče Amer, a policajac mu reče samo:
– “Yes, yes! Zlato moje…” – i izađe iz autobusa a Amer je zbunjeno gledao i upitkivao putnike oko sebe što mu je ovo zadnje trebalo značit.
Ne znam zašto ali taj događaj na GP-u je meni bio toliko simpatičan i smješan da sam ga morao podjeliti s vama.
Za prošli Božić, odnosno nekoliko dana prije Božića u gostima mi je bio prijatelj iz Bosne. I tako se on vraćao nazad u svoju Bosnu i na tom istom GP-u, ulazi policajac u autobus, vrlo lako moguće isti ovaj überpolizist. Autobus je prepun jer se ljudi vraćaju za Božić kući, na graničnom prijelazu je gužva neviđena, kao i na autocesti Zagreb-Lipovac kojom je autobus došao do Slavonskog Broda.
Kako je to prazničko vrijeme svi su malo ‘edgy’ jer treba stić na vrijeme, treba poklone kupit, ispeć kolače, okiti bor, propisno se napit. Tako i taj policajac koji je ušao u bus, ali svejedno – on je ipak profesionalac i svoj posao odrađuje profesionalno pa svaki dokument pažljivo pregledava, dok nije došao do neke starije gospođe, kako bi naš narod reko – babe.
– “Jooooooooj” – započne ona kukat – “Meni je vruće, ovdje je gužva, putujemo već 4 sata, čekamo ovdje sat vremena, pa ovo se ne može više izdržat!”
A policajac na to, ni pet ni šest, skine kopču sa holstera u kojem mu stoji 9mm pištolj.
– “Evo vam gospođo pištolj pa se ubijte! I meni je Božić, i meni je vruće i ja imam posla! Šta ću vam ja sad!”
Gospođa se poslije nije žalila, kako je kolega ispričao.
Jučer me četvero ljudi (brojkom: 4) putem različitih IM alata priupitalo isto pitanje.
Kad će novi post?
Pa mislim stvarno… ja ne znam šta ljudi od mene očekuju. Valjda da sjedim i da stalno tipkam ovdje nešto. Kao ja bih trebao sjedit u Sarajevu, jest burek i kuckat blog.
Doduše da budem iskren… nekad sam ja puno češće pisao blog, baš kad malo nekad prolistam arhivu, ali eto što je tu, silom prilika sad je naišlo vrijeme kada se blog editor ne otvara toliko često.
Ali ja za to uvijek imam jednak odgovor.
Bit će, bit će…
Jednom sam čitao nekakav tekst o tome kako treba blogat. Ne kako treba blogat, nego što treba izbjegavat i neke zanimljive smjernice za uspješno blogovanje (blogiranje?). Tekst je bio nadasve zanimljiv, na engleskom doduše, i jedino što mi se nije svidjelo je to što nije bilo nekakvih popratnih slikica. A meni je to odmah mrsko čitat ako nema popratnih sličica. To mi je kao da čitam Dostojevskog. Nije meni Dostojevski mrzak, au contraire, ali ako ću čitat nekakav tekst bez slika onda ću uzet Braću Karamazov a ne nekakav blog na kojem bloger piše kako treba i ne treba blogat.
Uglavnom… bloger koji piše o bloganju kaže par stvari.
Prvo je… ako niste dugo napisali nemojte se ispričavat. Ljudi ne očekuju vaše isprike, nego brate sjedi i piši. Tako da se ja nemam namjeru nikom ispričavat što pišem postove u intervalima od 15 dana, a ne kako prije od 3 dana.
Druga stvar… kaže nemojte pisat o blogovanju (blogiranju?).
Mislim pazi lika sad… lik piše post o uspješnom vođenju bloga i kaže – nemojte pisat blog o blogu. Kontradikcija i po.
Ali… bio je i onaj njemački filozof, volio bih ako mi netko mogao podsjetiti koji, koji je uporno na predavanjima trubio o moralu i etici i kako treba kreposno živjeti. A sam bio baraba neka, volio žene i popit više nego išta.
Pa mu netko od studenata, tamo iz zadnjih redova amfitetatra viknuo:
– “Kako govorite o kreposti i moralu, a vi sami to ne živite?”
A ovaj mudro reče (ha, pa nije đaba profesor filozofije): – “Putokaz te ne vodi na željenu destinaciju. Putokaz ti samo pokazuje gdje ići…”
Svaka mu čast.
Bit će, bit će…
