– “Produženu s hladnim mlijekom i mineralnu…”
A kad mi donesu Franck i Sarajevski Kiseljak… Bingo!
19. travanj 2008., Biker bar “Route 66”, Sarajevo
Prijateljica mi je za rođendan poklonila super torbak za gitaru.
Futrovana, s mnoštovom džepova od kvalitetnog materijala. Genijalna spavaona za mog Ljubu (već sam nekad prije spomenio da se moj gitara zove Ljubo jer ju je tako krstila prijašnja vlasnica).
Torbak je u svakom slučaju genijalan poklon. Jedino je malo problematična boja torbe.
Inače sam veliki fan crvene boje, međutim ova crvena boja nije ona neka normalna crvena boja, neg je više nako… skoro pa pink. Nije bilo druge boje, iako je zapravo i poenta svakog dobrog poklona da ima u sebi dozu šege.
Jer zamislite kako ljudi reagiraju kad na ulici vide ljudinu s pink torbom za gitaru.
Međutim, meni je boja baš fora. Jer koji još mladi masni roker nosi pink torbu za gitaru?
Bio sam presretan kad se pojavio moj drug Karajlić s idejom da ga vodim u jedan shop na dalekom Stupu da mu tamo likovi koji petljaju oko glazbenih insturmenata naštimaju vrat. Još uvijek nisam skontao što je pisac time htio reć, pošto njegova gitara meni izgleda vrlo normalnog i uštimanog vrata. Doduše, šta ja znam, ja se ionako prema instrumentima odnosim kao svojevremeno Jimi Hendrix. Tako recimo moja prva tambura (i zapravo jedina, kasniju koju sam dobio morao sam vratit u muzičku) stoji negdje na ormaru. Napukla vrata i oštećenog laka. S dislociranim konjićem. I oštećenom kobilicom.
I uglavnom, šta ću ja sad, kad čovjek hoće štelovat vrat, nema druge nego ga vodi na daleki Stup. A još je subota…
To je za one koji ne poznaju Sarajevo… otprilike kao da sad morate ić s Trešnjevke na Dubravu. Možda sam sad malo pretjerao u poredbi razdaljine ali s obzirom na omjer veličine Zagreb/Sarajevo to bi otprilike bilo tu negdje.
Međutim nije tu bio kraj Karajlićevih zahtjeva.
Kako on jako voli svoju gitaru on je htio da ja njemu i posudim svoju turbo kewl gayish torbu da može sigurno transportirati gitaru do Stupa. Pošto njegova torba nije dovoljno dobra… nije futrovana, nego je neka bezvezna tanka tkanina koja ne može apsorbirati, na daj Bože, slučajne udarce koji bi mogli nastati u prepunom tramvaju Baščaršija-Ilidža.
I štaš sad opet s čovjekom nego mu posudit i torbu.
Kad smo izašli iz stana, i kad sam ga gledao kako guzelja Grbavicom s mojom torbom na leđima uvidio sam da je torba još više gayish na danjem svjetlu. Ono da ga netko gleda na ulici reći će – evo jedan EMO mladić ide patit uz gitaru na klupi Vilsonog šetališta.
Kako bilo da bilo uspjeli smo doći i do tog dalekog Stupa.
Najgore u cijeloj toj priči je bilo što gitara nije nikad ni izašla iz gay-emo torbe, jerbo su u shopu na kraju radnog dana bila dvojica basista koji se nisu htjeli petljati u to, a gitarist je negdje odjezdio na gažu u Hercegovinu.
Tipično basistički. Pusti me na moj četiri žice i ne pitaj me ništa. A oni odvažni i na pet žica.
Znam ja, bio sam nekad nesuđeni basist.
Cijeli naš put bi bio možda i uzaludan da Karajlić nije kupio nove žice i dvije trzalice. Jednu sam čak i ja dobio na poklon za svoj trud.
Stajali smo na tramvajskoj stanici i čekali tramvaj za nazad. Pored nas su bila dvojica policajaca. Ja sam pogotovo bio impresioniran jednim koji je jeo košpice. Nisam bio impresioniran košpicama nego njegovim pištoljem koji je trebao svakog trenutka ispast iz razvaljenog holstera. Zapravo ta Zastava M57, popularni tetejac, se opirao svim zakonima fizike da stoji na policajčevom boku. Čekao sam kad će ispasti na beton što bi neminovno rezultiralo ono što se u policijsko-vojnoj terminologiji naziva “slučajnim opaljenjem oružja”, što bi opet dalje moglo dovesti do nečijeg ranjavanja ili, nedo Bog, fatalnog ishoda.
A kako sam ja bio najbliži, već sam se vidio kako mi slezenu probija metak kalibra 7.62mm.
“Bosanski policajac nastrjelio hrvatskog studenta srpskim pištoljem”.
I to mi se vrzmalo po glavi, kao naslov priloga na dnevniku NoveTV.
Kako bilo da bilo, pištolj odnosno samokres nije ispao, ni sam ne znam kako.
Došao je napokon i taj nesretni tramvaj koji je bio pun navijača FK Željezničara i FK Sarajeva. Danas se valjda opet igrao gradski derbi na Grbavici. Taman kad sam htio ući u tramvaj, Karajlić je zgrabio gitaru u svoja njedra, složio neku EMO facu i rekao:– “Hajde, čekat ćemo idući tramvaj.”
Policajci su prišli zadnjem djelu tramvaju s čijih su prozora bukvalno vjesili navijači koji su dobacivali policajcima nekakve parole neutvrđenog sadržaja.
Policajci su ih upozorili, za njihovo dobro, da nije baš pametno da tako vise iz tramvaja a highlight cijelog tog događaja je bio kad je jedan manijak (Manijaci = navijači FK Željezničara) zamolio drota da mu ovaj da malo košpica, na što mu je ovaj dao gotovo polovicu svojih košpica iz šake.
Ironija je tim veća što hordaši (Horde Zla = navijači FK Sarajeva) pogrdno manijake zovu – košpičari.
I tako smo čekali drugi tramvaj, kada kraj nas protutnji jedan moćni chopper
Pade mi tada na pamet onaj poznati hit Zabranjenog Pušenja:
i upratim, tu sam čovjek vrlo stran
like a krme in Teheran
osjetim poglede na sebi
i da se smot’o ne bi
prvi progovaram, sve vas pozdravlja Karabaja
Ti stihovi su bili prosvjetljenje koje mi je trebalo da se osvetim što sam morao putovati na daleki Stup.
– “Jel Karajliću… jes ti mene reko ono počastit kavom u Harley baru na povratku kući?”
– “Kakvom Harley baru?”
– “Ma ono bikerskom baru… kak se zove?”
– “Route 66?”
– “E to, to…”
– “Pa eto… može, što da ne…”
Hehehe… želim vidjeti kako će se osjećati kad ‘osjeti pogleda na sebi’ kad ušeta među bajkere sa gay torbom.
Like a krme in Teheran.
U neposrednoj blizini bikerskog bara, Karajlić mi se obrati:
– “Ti si mene namjerno ovdje doveo da uđem s tom tvojom gay torbom?”
– “Hehehe.”
Zavrili smo u mračnu unutrašnjost kafića gdje je nekoliko dugokosih mladića u kožnim jaknama sjedilo za stolom. Jedan je imao majcu Sepulture, što me podsjeti na jedan stari turbo-folk hit:
Kakav je to bonton, kakva nekultura?
Na majcama im ispisano – Sepulturaaaaa!
I nisam se ja ni snašao, a već me je Karajlić gurnio svom silinom unutra uz riječi:
– “Ajd ti prvi!”
Nisam se ni snašao a već sam bio u baru, prvog trenutka sam se osjećao kao Spužva Bob Skockani kada u filmu on sa svojim prijateljem Patricom (koji je, btw., iste boje kao i gay-emo torba) uđe u problematični bar gdje se okuplja ekipa koja ne voli balončiće i mamine maze.
Međutim na mene se fakat nitko nije obazirao, jerbo sam se uklopio u ozračje sa svojom nadasve prekrasnom i čistom bujnom dugom plavom kosom i svojom nadasve čistom zelenom vijetnamkom. I tako ne ‘osjetivši pogleda na sebi’ dam Karajliću signal da je sve OK i da i on može ući unutra.
Na moju veliku žalost, nitko nije ni primjetio da je on ušao unutra jer je on nadsvjetlosnom brzinom gitaru u gay-emo torbi zabacio ispod stola.
I tako mi je propala pakost u stilu dr. Gadure.
Međutim smislio sam novi plan koji će morati upaliti jednog dana. A što bi rekli naši braća Klingonci: “bortaS bIr jablu’DI’ reH QaQqu’ nay'”, što u prijevodu znači – “Osveta je jelo koje se najbolje služi hladno”.
Naime Karajlić će, dao Bog, jednog dana kupiti motor.
A od mene će na poklon dobiti kacigu.
Pogodite koje boje.