- Moja omiljena trafika na Kovačićima, Grbavica 1. svibnja 2008.
Iskreno rečeno, socijalističkih prvomajskih proslava se baš i ne sjećam jer sam bio mali u to doba. Možda nešto kroz maglu, nekakvog rošitlja u zelenilu i tako, ali iskreno, stvarno ne mogu sklopiti jedinstvenu sliku prvomajskog roštilja u bivšoj nam državi.
Zapravu stereotipnu sliku od prvomajskom roštilju u socijalizmu stvorio sam si u glavi kada sam dosta godina nakon krvavog raspada bivše nam države čitao jedan članak u LOB-u (“LOB” – List Omladine Broda, omladinski časopis Slavonskog Broda koji se prije nekoliko godina ugasio, a u tom listu sam i ja napravio svoje prve novinarske “korake”, volio bih negdje iskopati taj svoj članak o brodskom korzou…). Uglavnom, u tom tekstu kojeg se više ni ne sjećam o čem je bio, autorica teksta je napisala kako se za prvi maj u socijalizmu obavezno natrpala Lada s mesom za rošitlj i pivo pa se onda išlo u brdo na rošitljadu.
“Brdo” je inače u brodskom žargonu, oznaka za bilo Brodsko ili Bukovačko brdo koje okružuju Slavonski Brod, gdje mnogo brodskih obitelji ima vikendicu.
Pa vi sad recite da Slavonci brda nemaju…
Elem, kako bilo, tako sam ja sebi u glavi stvorio sliku o prvomajskom socijalističkom rošitlju gdje se narančastom Ladom karavan ide u brdo. Pa onda roštilj, napucavanje lopte, pivo i ostalo….
U vihoru Domovinskog rata, iskreno rečeno, ni ne sjećam se prvomajskih proslava. Na kraju krajeva, nije ih ni bilo. Ako se uzme u obzir da sam najgore vrijeme granatiranja Slavonskog Broda proveo kao prognanik u Bjelovaru, a ono ratnog vremena provedeno u Brodu vežem jedino za podrum i igranja na dvorištu pod naletom aviona JNA i Luna projektila prošaranih nebom.
Kad je napokon prošao sav taj belaj, kad se život počeo normalizirati, počele su i moje prve takoreć “prave” proslave Dana rada. Osim već gorespomenutog brda, slavio se prvi maj i u Popovićevoj šumici, pa na Migalovcima, Ljeskovim vodama, Petnji… sva popularna brodska izletišta.
I moram priznati, nikad mi prvi maj nije ostao u nekakvom super zanimljivom sjećanju.
Doduše, to je bilo vrijeme bez digitalnih fotoaparata, a o mobitelima s istima da i ne pričam.
Jedino što mi je ostalo u pamćenje za svaki prvi maj je to da bih se nekako dovukao kući nekad popodne (najčešće oko 17h – 18h) i da bi onako supijan/mamuran tražio otvoreni kafić da popijem kavu.
A grad redovito prazan i pospan.
Ipak imam nekakvih sjećanja.
Recimo, jedne godine slavili smo prvi maj u Popovićevoj šumici. To je jedno zgodno brodsko izletište kraj planinarske kuće “Đuro Pilar”. A mi tada mladi delije, sedmi-osmi razred, a naravno veći od svemira, kupili kilu-dvi ćevapa i six-pack piva.
Što je zapravo strašno kad sad gledam, šta smo onda imali 13-14 godina…
Ne znam ni kako smo popili ono pivo, znam da smo ga mješali s coca-colom jer nam je bilo isuviše gorko da ga pijemo “čistog” i onda onako ošamućeni smo dobili raznorazne sulude ideje. I onda nam je pala na pamet apsolutno genijalna ideja da se spuštamo niz cestu s biciklom, jer je jedan naš prijatelj došao s biciklom koji je imao instaliran brzomjer.
Pa da vidimo tko će brže.
I kad sam ja došao na red, zalafuao sam se i pokušavao probiti brzinski rekord. I taman kad sam dostigao suludu brzinu od 46kph, ispred mene se pojavila cesta koja je ujedno i magistralni put. Ni sam ne znam kako ali sam uspio izbjeći kamion koji se pojavio ispred mene. Karijeru Giro di Podvinje završio sam u kanalu kraj ceste.
Malo strganog bicikla i pokojom ogrebotinom, ali Bogu hvala, čitave glave.
Druge neke godine, već malo odrasliji, sada srednjoškolci s tri dlake na licu i kontigentom akni bili smo na Migalovcima. Tada sam po prvi put u životu dobio želju da se bavim sportom. Naime, izlet je bio organiziran od strane grupe gdje sam unapređivao engleski jezik. I na izletu je bio Amerikanac, inače nastanjen u Požegi, američki baptistički misionar koji me je upoznao s čarima američkog nogometa.
Sjećam se da mi je napumpao ego rekavši mi da bi od mene mogao napraviti pravogplayera kada bi se oformila slavonska football liga.
Šteta, poslije toga nikad nisam zaigrao football.
Treće neke godine pak slavili smo prvi maj kod Nedorečenog u njegovom brdu.
Kroz maglu se sjećam nekakve mojsijevske epizode gdje sam kroz bespuća šuma oko Gromačnika vodio skupinu avanturista sa štapom u ruci u potrazi za… Što je najgore, nismo ni mi znali čega… ili koga…
Ali mi je ostalo u sjećanju da sam kad sam se pritrjeznio sjedio za stolom kad je netko pustio CD Duška Kuliša.
A ja u majci s likom Jimi Hendrixa, držao monolog o štetnosti turbo folka kada sam začuo stih:
Oči njene nisu sjale
da me gleda nije smela
cigaretu nije htela
uzela je, uzela je samo dim
Meni je to bilo toliko presmješno jer sam imao u glavi sliku neke kurve koja kao neće cigaretu, al će samo dim uzet.
Toliko je to meni bilo smješno da sam se smijao kao idijot dok me ostatak društva gledao kao zadnju budalu.
Najgore valjda od svega je što sam, iako anti-turbofolk nastrojen, zavolio “Kraljicu trotoara”.
Bit će zato što me podsjeća na to vrijeme…
Bilo je još brdo tih brodskih prvih majeva ili zmajeva kako smo ih odmilja zvali, ali tko bi se i svega sjetio.
Kada sam se preselio u Sarajevo, prve zmajeve sam počeo proslavljati kod cimera (prošlogodišnji prvomajski post – “Piletina, pivo, pijani kreteni”)
Sjećam se prve godine kad sam išao u Ramu da sam spavao sat vremena prije vlaka. U vlaku sam čitavo vrijeme stajao kraj vrata, slušajući glazbu s mp3 playera a glava mi je pucala od mamurluka.
U Jablanici smo cimer i ja pili kavu, kad mi je zazvonio telefon.
Javili se drinking budies od noć prije koji su nastavili pijančevanje u nekoj kafani na Stupu.
Sjećam se da me cimer dovukao u svoju kuću, ja sam se upoznao sa njegovima i vjerovatno baš i nisu dobivali nekakvu pozitivnu vibru od mene pošto sam čitav dan šutio i pokušavao držati mamurnu glavu na ramenima.
Čitav dan sam lizao jednu bocu Karlovačkog, dok se navečer nisam oporavio i u noćnom izlasku u Prozoru nastavio ono što sam noć prije prekinio.
Ostao sam poslije na Jablaničkom jezeru još tri dana, napunio baterije i vratio se u Sarajevo u nove radne pobjede.
Ove godine, eto, silom prilika nisam nigdje otišao.
Iako sam imao preko nekoliko poziva.
i tako sam malo otišao do grada da vidim kako Sarajevo kuca na praznik. Zanimljivo, poluprazno Sarajevo stvarno se rijetko može vidjeti. Podsjetilo me to malo na Brod, pogotovo na pospana nedjeljna poslijepodneva.
A danas je čitavo Sarajevo pobjeglo van iz kotline, velika većina na Ilidžu, na vrelo Bosne, neki na Jablaničko jezero, neki na Boračko jezero… kako se tko snašao…
Svejedno, Baščaršija je po starom dobrom običaju bila puna turista.
I iako ove godine bez piva, bez lopte, bez roštilja… mislim da će mi ovaj prvi maj ostati u sjećanju.
lektura: kum
