Konj bi reko’, (kobili se nado) da će čvrsti muški i k tome svemu još i prijateljski stisak ruke dovesti do tragičnog svršetka jednog od omiljenih mi tehnoloških gadgeta.
Čvrsti stisak ruke, upečatljiv gotovo kao historijski stisak ruke Brežnjeva i Cartera tamo nekad davno, ko će više i znat kad, gdje a bome i zašto, prekinio je žicu slušalica vezanih za moj mp3 player. Player je, povučen žicom slušalica iz lijeve ruke samo preletio preko dvije ruke, kao Sergei Bubka ili naša Blanka Vlašić kad preskaču onu štangu. Sergei doduše više ne skače, al nema to veze sad…
Čak je to i graciozno izgledalo, pogotovo što smo kolega i ja, još uvijek rukujući se, vidjeli mp3 player u slow motionu kako povučen gravitacijom ide ka sarajevskom asfaltu.
Prvi udar je baš bio bolan, čak je i mene zabolilo negdje u donjem dijelu abdomena.
Mp3 player je nakratko opet završio u zraku, da bi se onda svojim zadnjem dijelom nasukao na sam rub nogostupa.
Pokupio sam mali hard disk zarobljen u metalno-plastičnom kućištu. LCD srećom, neoštećen, tek neznatno oštećenje na jednom rubu kućišta.
– “U jebote. Šta misliš jel mu šta?” – reče kolega
– “Ma bit će on dobro. To ti je američka tehnologija…. dizajnirana u Indiji… proizvedena u Maleziji…” – počeo sam tu rečenicu optimističnim tonom, a završio nešto manje optimističnim.
Pogledao sam u LCD ekran na kojem je pisalo:
REBUILDING MEDIA LIBRARY
– “Malo se zbleso, al će bit dobro sigurno…” – rekao sam, a onda se pojavio “Now playing menu”, a pjesma je bila A Tout Le Mond od Megadetha.
Iako sam još tada vjerovao da je moj mp3 player živ i zdrav, zaboravio sam stihove ove pjesme koju je mp3 player “slučajno” izabrao.
“A tout le monde
A tout les amis
Je vous aime
Je dois partir”
There are the last words
Ill ever speak
And theyll set me free
ili u prijevodu:
“Cijelom svijetu
svim prijateljima
volim vas
moram ić”
ovu su zadnje riječi
koje ću ikad reći
i koje će me osloboditi
Došao sam kući i otvorio pivo. Kako na TV-u naravno nije bilo ništa vrijedno moje pažnje, spojio sam kablove na pojačalo HiFi linije u nadi da si pustim starog dobrog sevdaha i da meračim tu subotu večer, pošto već nisam poklekao groznici subotnje večeri u nekoj od sarajevskih diskoteka, klubova, kafića ili neke druge vrste ugostiteljskog objekta.
Spojio sam kabl na mp3 player, upalio ga u nadi da si pustim “U starome gradu Višegradu”.
Međutim mp3 player se zakucao na A Tout Le Mondu, kojeg nisam ni mogao pustit. Jedini komande koje reagiraju i sada su one na touchpadu playera s kojim se može samo pojačati odnosno stišati zvuk. Play tipka, pauza, naprijed, nazad ili Menu… ne slušaju nikako.
Probao sam i resetiranje čačkalicom (američka tehnologija dizajnirana u Indiji, proizvedena u Maleziji predvidila je moguće softwarske probleme pa su napravili malu rupicu u koju se može uspješno penetrirati čačkalicom… nešto kao što je bilo na nekad popularnim Tamagochijima)
Dvanaest resetiranja nije pomoglo uskrsniti mp3 player iz mrtvih.
Probao sam i formatiranja preko računala, koje, osim što je uništilo svih 20GB glazbene arhive na playeru – nije urodilo plodom.
I tako sam kasno u subotnjoj noći, nakon teške borbe morao proglasiti smrt jednog od najdražih mi tehnoloških gadgeta.
Iako se redovito busam u svoj anti-materijalistički svjetonazor, moram reći da još teško preboljevam smrt jednog od najdražih mi tehnoloških gadgeta.
Materijalizam je realizam – odzvanja mi još uvijek u glavi naslov jednog teksta kojeg sam objavio u jednom jedinom broju novina koje sam kao glavni i neodgovorni urednik izdao u svibnju 2001. “Fanfo – časopis za razonodu i glupost” su se zvale novine, ukoliko slučajno nekog zanima…
Mogu se ja busati u anti-materijalistički svjetonazor, ali pobogu pa napisao sam cijelu odu svojim ručnim satovima prije više od pola godine.
Šta ću kad se vežem za tako neke stvari.
Creative Zen Sleek Photo (kako je puno ime playeru) ili skrećano u labelu – Jimboz player u moje vlasništvo je došao jednog vrućeg dana u kolovozu kada je dostavljač DHL-a ostavio paket iz Wall-Marta u sandučiću mog tada privremenog doma u Virdžiniji gdje sam bio u posjeti kod sestre i šogora.
I tako u SAD-u, zemlji hrabrih i slobodnih, počelo je naše nerazdvojno druženje koje je trajalo do jučer tragičnog događaja u sarajevskom naselju Hrasno.
Spužvice sa slušalica sam izgubio nedugo nakon što sam postao vlasnik playera i to u Boeingu 777 aviokompanije UNITED na letu Washington – London.
Prošli smo skupa sito i rešeto, a uveseljavao me svuda. U istočnoj Bosni, kada smo slušali Alena Vitasovića (?!) na snježnim cestama Romanije, nije bilo derneka u mom aranžmanu a da s mog playera nije svirala famozna “dernek playlista”.
Rebel Meets Rebel je orio u Golfu negdje kod Karlovca kada smo išli ljetos u Istru zahvaljujući mom playeru. A da ne pričam da sam ga svaki dan slušao na putu do fakulteta.
Mrcina je bio taj player. Zvukom bolji od precijenjenog Jobsova iPoda. Nije imao doduše Solitaire kao iPod, međutim ja nisam kupio sebi gamboy nego mp3 player. Nije imao Solitaire, ali je imao solidan FM tuner. Nešto što iPod nema. Barem stari modeli nisu imali, za ove nove nisam siguran.
Gotovo dvije godine smo bili skupa, a koristio sam ga stalno. Čak sam se počeo pribojavati da bi uskoro integrirana baterija zbog učestalosti korištenja mogla oslabiti… ali eto, mojom nepažnjom player je svršio preranom smrću.
Only the good die young.
Pozdravio se samnom ispisavši samo: A tout le Mond.
A čini mi se da je predosjećao smrt.
Zadnja pjesma koju je mp3 player odsvirao, a koju je sam izabrao jer je bio u shuffle modu bila je od Riblje Čorbe:
Odlazi od mene, ubico, idi…
