Nosim mobitel već… pa ima finih godina, jedno 8-9 sigurno a promjenio sam ih preko dvadeset i kusur. To je zbog toga što sam u jednom periodu opako se bavio malverzacijama GSM uređaja kao da sutra ne postoji, nešto slično kao Derek Trotter. Kupi, kupljeno! Šta kupljeno? Prodaj odmah!
Kasnije mi je dojadio taj hobi pa sam postao onaj konzument kojeg velike firme najviše preziru jer mjenjaju mobitel tek kad se pokvari, krepa il ispadne u Savu za vrijeme pecanja (pod uvjetom da ne preživi). A još nas više preziru jer kupujemo one torbice za mobitele pederske, ne zato što su pederske nego zato što se mobitel bolje očuva kada je u torbici pa je manje izložen svakojakim čimbenicima koji bi eventualno rezultirali u skraćivanju vjeka trajanja istog.
Onda oni potajno sabotiraju pošiljke torbica za mobitele pa tako su na nekima oštećene kopče, pa što se dogodi… ispadne mobitel – i ode!
Al mislim stvarno. Kao moraš kupit mobitel a on isti ko tvoj samo što su sad na ovaj nabacili i drugu kamericu veličine iglene glave kao da se gledaš s nekim dok pričate. A em što je to preskupo, a em što bi se gledo ja sad s nekim. Ja kad se hoću s nekim gledat ja ga fino nazovem, popijemo kavu pa se gledamo. Sad da se ja gledim preko telefona. No, dobro… hajd to je sad nebitno za cijelu priču.
Nego što se meni dogodilo. Imam ja taj svoj telefončić, zgodan telefon onako fin ima aman-taman sve što meni treba, još sam i neki dan ubacio nekakve memorije u njega da se nađe zlu ne trebalo. I zove mene moj vjerni prijatelj, pjesnik među bubama da idemo mi kod našeg prijatelja koji se nedavno oženio pa da idemo kod njega smijat se sami sebi na snimci iz svatova pa eto da možda popijemo i koju rakiju što da ne.
Zove Strizibuba mene i kaže on meni kako je ispred zgrade i da ne bi bilo zgoreg da se ja spustim dolje a da krenemo. Uzmem ja mobitel i to onako mahinalno ga zakačim za hlače i izađem iz zgrade. Sjednem u auto i provezemo se mi do našeg lokalnog albanskog fast-fooddžije.
Kako ja nisam bio gladan ostao sam u autu fino u klimatiziranom, a Strizibuba iskočio pred bajticu gdje se spravljaju kulinarske slastice brzohranske. U tom trenutku baš nekako i Njemačka zabije gol Turcima a gazda samo ljutito odmahne rukom. Ne znam kako je Strizibuba poslije toga mogao jest njegov hamburger. No dobro, glad je valjda preća i od nacionalnog ponosa.
Strizy je polako krenio jednom rukom jedući hamburger, drugom rukom je držao volan a nisam uspio skontat kako je mjenjao brzine. Onda je samo stao i pitao me bil ja bio dobar da preuzmem ulogu vozača dok on pojede hamburger koji je imao okus Turskog poraza. Potvrdno sam odgovorio na njegovu molbu i izašao iz automobila napravio krug i sjeo na mjesto vozača.
Nakon što sam nas uspješno dovezao do zgrade mladog novopečeno-oženjenog druga, izađem iz auta i mahinalno se opipam po desnoj strani gdje uvijek kačim telefon da bih primjetio kako nema telefona!
Nisam se ni sjetio kako sam ga okačio prije nego sam napustio stan, nego pomislim kako mora da sam ga ostavio kod kuće jer, ruku na srce, nisam ga ni imao gdje izgubit.
Ipak, ujtro mobitela nije bilo u stanu a i kada sam zvao sam sebe uvidio sam da sam – nedostupan.
Sreća me je valjda napustila.
Napustila… valja spomeniti da ama baš nikad nisam izgubio telefon a imao sam ih cijeli kontigent, ali to baš samo iz puke sreće. Jer netko uvijek redovito trči da mi vrati mobitel… konobari, prodavači, studenti, profesori…
Najbliže gubitku mobitela sam bio nekad davno kada sam svoj prvi mobitel ostavio u ZETovom busu za Travno, međutim brzom intervencijom uspio sam se vratit u bus i istrgnut ga iz ruku mladića koji se osmjehnio široko kada je prigrabio trofej. Nije ga dugo držao taj osmjeh.
Induktivno-deduktivnom metodom došao sam do zaključka da je mobitel ispao onog kobnog trenutka kada sam ulogu suvozača zamjenio ulogom vozača, dakle kada sam izašao iz auta u neposrednoj blizini križanja ulice Matije Gupca i Đure Pilara.
Potrgana zakačka za opasač/kajš na hlačama je potvrdila moj zaključak.
Napravio sam sve radnje, odjavio karticu, izvadio novu pa i kupio novi mobitel. Koji se zapravo ne razlikuje puno od starog osim što su sad na ovaj nabacili i drugu kamericu veličine iglene glave kao da se gledaš s nekim dok pričate. Naravno.
I tako sam se ja kod kuće mučio da sinhroniziram svoj Outlook imenik s novim telefonom kada netko zazvoni na vrata: – “Jel ovdje netko izgubio mobitel?” – reče mamin poznanik koji je držao moj telefon u ruci.
Nevjerovatno. SF priča. Ono….
Čovjek je jutros našao mobitel, pogledao malo slike i prepoznao mene.
Prigrlio sam nazad mobitel, a novi dao gospođi majki koji ga je i zapravo financirala.
Kao što bi rekao Derek Trotter… sreća prati odvažne…
Zamislite… mogao se moj mobilni blog ugasit!
Stoga slijedeći put kad nađete mobitel negdje na cesti, šanku, pultu, stolu, klupi, sjedalu autobusa/tramvaja/trolejbusa, ma nije bitno gdje, sjetite se da je to mogao bit vaš mobitel a i sjetite se ove priče.
Prelistaj te imenik, nazovite – KUĆA – i vratite nesretnom vlasniku telefon.
Ima pravde.
