Ako je Karadžić radio 3 godine kao alternativni medicinar (kako se uopće zove osoba koja se bavi ovakvim poslom?), onda je logično za očekivati da se i njegov đeneralRatko Mladić bacio na sličan poslijeratni biznis. Možda je on baš svoj alter ego našao kao trener paintball kluba iz Valjeva, vidno izmjenjenog ‘ličnog opisa’, ćelav, gustih brkova i s jedno 60 kilograma tjelesne mase manje.
No, kako bilo da bilo, odnosno kakav god da bude bio ishod s razotkrivanjem i ovog zlotvora neće me začuditi.
Pa čak ako se ispostavi da sam kod đenerala kupio kilu jabuka na pijaci u Sarajevu.
Spustimo se u gradove, da pobijemo gadove
je stih koji je napisao samoprozvani pjesnik Rašo Karadžić debelo prije rata u Hrvatskoj i Bosni, čime je prorekao svoju nakanu da realizira jednu zlu nadrealnu priču.
Cijela ta nadrealna nesretna priča zla koja je imala svoju najavu u gore napisanom stihu, a svoju uvertiru riječima u parlamentu o autostradi pakla, a vrhunac zla te nadrealne priče bio je u stravičnom genocidu koji je Karadžić naredio u Srebrenici prije 13 godina.
A zašto nadrealna? Zato što se to u svim svojim elementima opire zdravom razumu i onome što bi trebalo biti realno. Ovakvu nadrealnu priču ne bih režirao ni sam Emir Nemanja Kusturica (koji se, btw., bacio u medijsku službu tog zla, pa i sam pjeva“Ko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana…”)
Radovan Karadžić je gradu u kojem je, kako je netko negdje pjesnički napisao, podario mladost (Karadžić naime, jelte, nije Sarajlija, ali je u Sarajevo doselio kao mladić, tu završio fakultet i radio na Klinici Koševo) napravio neviđeni barbarizam i zlo nepamćeno u povijesti. Naime zbog svojih frustracija, iskoristio je priliku zla, popeo se sa svojim zlotvorima opijenim rakijom, guslarskom mitologijom i samim zlom te sustavno uništavao grad.
I to u jednoj idiličnoj slici, kao Vergilijeve Bukolike, na zelenim proplancima iznad grada vojska malo pjeva uz gusle, pije rakiju i puca iz topova. Pomuzu kravu, popiju rakije i onda opet malo pucaju.
Kažu da je iz svakog velikog čovjeka žena, a što jest-jest Karadžić je bio velik čovjek što se tiče zla.
Bliski suradnici ratnog predsjednika Republike Srpske kažu da je za svaku odluku tražio da se konzultira sa suprugom (isto je radio i njegov mentor iz Srbije Slobodan Milošević).
A kako se uklapala Ljiljana Zelen-Karadžić u cijelu ovu nadrealnu priču govori i jedna zanimljiva (ne)zgoda kako je dotična prišla jednom talijanskom diplomatu koji se nalazio u posjetu srpskom čelništvu na Palama. Liljana je prišla diplomatu i rekla kako jedva čeka da Talijani opet zavladaju istočnom obalom Jadranskog Mora pa da može ići u talijanski Split u shoping po talijansku modu. Bliže je nego Trst.
Stoga valjda nije ni čudno da se Radovan Karadžić alias Dragan David Dabić u trenutku uhićenja nalazio u autobusu koji ga je trebao odvesti na avion za Split.
Njegov budući cell-mate Šešelj je sanjao o srpskom Splitu, a njegova žena o talijanskom.
Neko zbog kupanja, a neko zbog shopinga.
Ni ne treba se čuditi kao je Karadžić završio u para-znanstvenim vodama New Agea, alternativne medicine i ostalih kvazi ‘duhovnih’ nauka. U scijentologe svakako nije mogao jer oni ne vole psihijatre.
A snašao se u onome što mu je oduvijek dobro išlo – u prodavanju magle.
Za kraj sam pripremio jedan kratki jubito klipić koji vješto u 5 i pol minuta pokazuje cijelu narav zle nadrealne priče. Da nije stvarni događaj, neko bi pomislio da je neki hrvatski redatelj snimio film prepun hrvatskih stereotipa o Srbima. Snimljeno na Trebeviću stotinjak metara zračne linije od stana u kojem ja prebivam u Sarajevu.
Pseudopovijesne teze, pijani četnici, ‘objašnjenje’ njegove patološka mržnja prema Sarajevu kroz njegov san, guslarske pjesme, poziv supruzi preko poljskog telefona i ruski pjesnik koji mitraljira po Trgu Heroja.
Dakako obratite i pozornost na detalje koji kao da su ispali iz Kusturicinog filma – štene s kojim se Karadžić igra, improvizirana telefonska govornica u razvaljenoj kabini žičare….
httpv://www.youtube.com/watch?v=tH_v6aL1D84
