Neki dan je bio Dan Republike.
Točnije rečeno bila su dva dana republike. Prvo je 25. studenog bio dan državnosti Bosne i Hercegovine. Na taj dan davne 1943. skupila se ekipa u Mrkonjić Gradu (koji je dobio to ime po starom srpskom kralju Petru Karađorđeviću poznatom pod junačkim pseudonimom „Petar Mrkonjić“, a prije toga se zvao Varcar Vakuf, a još nekad prije toga i Novo Jajce). I uglavnom tako je ekipa zasjela i skrojila sudbinu buduće države rekavši da buduća zemlja – Bosna i Hercegovina – neće biti niti hrvatska, niti srpska niti muslimanska, već – i hrvatska i srpska i muslimanska.
I tako je to izgledalo neko vrijeme dok se druga ekipa nije skupila i sjela u jednom gradu daleko preko oceana nekih 52 godine kasnije i odlučila da buduća zemlja neće biti… pa zapravo nisu još točno odredili šta će i kako će biti i uglavnom 13 godina nakon tog historijskog sastanka stanje je takvo kakvo je. Što bi se reklo status quo.
A taj 25. studeni slavi se kao dan državnosti u pola države, u drugoj polovici se ne slavi, a i u ovoj polovici kojoj se slavi ne slavi se svuda baš zdušno svuda.
Tako da je to dan polurepublike. Ili točnije rečeno poludržavnosti. Što zapravo dobro ocrtava onaj dogovor od prije 13 godina.
Jutros sam u trolejbusu slušao dvojicu pravnika u finim odijelima, jedan je bio Englishman, onako u svojim 60ima koji je ’69. diplomirao i to nekad u lipnju, kaže, dobro se sjeća jer je djevojku vodio na večeru taman kad se čovjek spustio na Mjesec.
A drugi pravnik je bio nekakav mladi apprentice ili kako bi mi Hrvati rekli – vježbenik – koji uskoro treba diplomirati, Amerikanac inače, slušao je svog Britanskog kolegu. I onda su tako laprdali kako spašavaju svijet okolo i onda je mladi Amerikanac rekako kako je baš šteta da jedna ovakva zemlja koja je samoodrživa (baš tako, zaintrigirala me ta riječ „self-reliant country“) otišla u paramparčad (da ne budem vulgaran pa kažem „u kurac“) i nered koji su prouzrokovali političari korupcijom i nepotizmom.
Kaže on, ne može to četa anglosaksonskih pravnika rješit, a kamoli njih dvojica. Pa đaba ti bilo i sto Mrkonjić Gradova i Daytona.
Taman nekako u isto vrijeme kada se održavao i taj ZAVNOBiH (kad sam odgovarao Historiju BiH nekad davno na FPNu, rekao sam zasjedanje ZAVNOHa u Mrkonjić Gradu, lapsus, skoro se protumačilo kao agresorski čin na povijest) održavao se i AVNOJ ali ne u Mrkonjić Gradu – Novom Jajcu, nego u starom kraljevskom Jajcu.
A nije se drugo zasjedanje AVNOJa održavalo slučajno baš u Jajcu.
Jajce je simbol kojim je Jugoslavija pokazala da ima muda.
I tako je 29. studeni/novembar uzet kao dan republike, danas već zaboravljene zvijezde Balkana.
Kao dijete osamdesetih ne mogu reći da me išta veže za taj datum. Znam po pričanju svojih starih da je to svakako bio veliki dan. 29. studeni/novembar nije bio samo dan republike, već je to i bio i međunarodni dan klanja svinja.
A to je, kako sam već u nekoliko prilika na ovom blogu napisao, jedna od najvećih svetkovina u Slavoniji. Uz Božić, Uskrs, kirvaj i pečenje rakije. Slobodan dan, hladno, idealan dan da se položi žrtva velike krmače na oltar domovine. Sve mi se nekako čini da se taj dan svetkovao zadnjih godina samo iz tog razloga.
Nisam mogao a da ne opazim kako se ove godine dosta ljudi sjetilo zaboravljenog dana zaboravljene republike pa to i zdušno proslavila s plavim kapicama na glavi. I to dosta ljudi moje generacije koji nisu ni imali priliku staviti ranije tu kapicu na glavi (ja sam, npr., krenio u osnovnu školu u jesen 1990., gdje je doduše stajao grb s bakljama na zidu, pored kojeg je bio novi grb nove države, mogli su se doduše i s prozora učionice vidjeti stražari JNA koji su nervozno šetkali pored ograde garnizona – a ipak nismo postali Titovi pioniri jer se samo čekao dan kada će vojnici otići uz vatromet, i kada će se baklje skinuti sa zida).
Naravno to ne treba čuditi, ionako je trend da se slavi sve što može slaviti, poput recimo Halloweena.
A opet nostalgični pogled prema zaboravljenom danu zaboravljene republike ne treba čuditi, pa i onomad kad je Mojsije izvodio Židove iz pustinje i oni su mu prigovarali da bi bilo najbolje da se oni okrenu nazad i vrate u Egipat.
– „Ajde bolan Mojsije da se mi vratimo, ima tamo i za poist i za popit, nema veze što smo robovi. A ne tu nas negdje vodaš po pustinji ko zna gdje idemo!“
Pa nije li poanta svakog derneka – dobro poist, popit i poklopit?
No dobro.
Jučer sam vidio najavu za emisiju na RTRSu (televiziji one polovice gdje se Dan državnosti BiH nije slavio) gdje se gotovo kroz plač govorilo o zaboravljenom danu zaboravljene republike.
Ko nas bre zavadi?
Ali zato ni riječi o lokalnoj verziji od koji dan prije i koji kilometar sjevernije.
Malo glazbe za kraj:
Zabranjeno Pušenje (1987)
httpv://www.youtube.com/watch?v=bEdVyh8mGIY
Zabranjeno Pušenje (BG) (1997)
httpv://www.youtube.com/watch?v=mjNB5c6OkNs
