Ili što nije bilo na facebooku nije bilo nigdje
Prije nekoliko godina, ne baš ni tako davno upoznao sam jednu djevojku i kako je upoznavanje teklo, takoreć povoljno, u nadi da se i kasnije nekad možda nađemo pitao sam je za broj mobitela. Reče da nema mobitel. Prvo sam to shvatio kao ono što se u popularnom žargonu naziva „OO“ (ofirni odjeb), ali kad mi je kasnije dala sad već zaboravljeni šestocifreni broj kućnog telefona ili – kako se to danas popularno naziva – fiksnog telefona vidio sam da nije posrijedi OO.
Na moje upitnike iznad glave kratko je odgovorila da joj mobitel ne treba.
Svejedno ni to nije otjeralo upitnike iznad glave pa mi je to još određeno vrijeme bila zanimljiva kafanska priča.
– „Upozn’o sam trebu neki dan…“
– „Ooooo, Jimbo! Pa sav si vražij! Jedino ti glava od krmeta!“
– „Ma slušaj… elem… treba nema mobitel.“
– „Pepeljugica izgubila mobitel.“
– „Ma nije izgubila nego ga nema!“
– „O-O!“
– „Ma nije OO, dala mi je kućni.“
– „Mah… dala ti od vodovoda broj.“
– „ Nije… kućni mi dala…“
– „I šta kad ju nazoveš a babo joj se javi?“
– „Pa neću babu vodit na čagu!“
– „Nećeš, al pazi da te babo ne bi odveo na papovkom na posljednji valcer.“
Ni ne mogu se sjetiti dali sam poslije ikad se odvožio nazvati babu na fiksni. GSM tehnologija sa SMSovima napravi od nas kukakice.
No kako bilo, činjenica da netko nema mobitel a ima od 12-65 g. je šokantna bila tada kao što je i danas.
Danas vjerovatno nema nikoga tko nije čuo za facebook, čak i baba Manda iz Strizivojne zna da iz fejsbuka stoje neki vragovi što nam hoće rušiti premijera i narodnu vlast. Demokratsku odnosno.
Facebook definiraju kao „social networking“ ili po naški – društvena mreža, a to je koliko sam ja mogao shvatiti još jedan u nizu termina koji se koristi kada se nešto ne može baš dobro objasnit čemu služi. Recimo za sve sociološke pojave, pogotovo one devijantne, danas se kaže da je performans, valjda u nadi da se izbjegnu sankcije ako kola krenu niz brda.
Jučer-prekjučer sam baš gledao vijesti na TVu i jedna je gospođa bila očevidac nekakvog oružanog prepada. Pa kaže da je vidjela čovjeka kako leži na ulici pa je prvo pomislila da je nekakav performans.
Zašto gospodine pišate po ulici? Nije to pišanje – to je performans!
Kada sam se ja prijavio na FB prije nekih… a ima tome sigurno godinu i pol, pa kada sam ljude vrbovao da se i oni priključe, logično svi bi me upitali što je to.
– „Pa to ti je ‘social networking’ servis!“
– „A šta to znači?“
– „Društva mreža“
– „Ma ne… čemu to služi?“
– „…“
Iskreno rečeno, u početku je i meni bilo teško shvatit čemu to služi. Imao sam krug prijatelja i međusobno smo bi si slali zagraljaje, pusice, bureke, ćevape, tenkove, sarme, drva za orgrjev, rakije, konvertibilne marke, evre i šta ja znam šta sve već ne.
I opet ni u tome nisam vidio smisao, kao što ne vidim ni sad jer mi ta drva nikad nisu pomogla kad su Rusoukrajinci ratovali plinom.
Kasnije nekako sam počeo ignorirati sve te zahtjeve, ne samo ja, nego i svi ostali uvidjevši da to nema smisla. S vremenom sam pronašao ljude koji su mi dragi ali daleko pa se vremenom kontakt izgubio. Mogao si saznati tko je s kim u vezi. Tko s kim nije više u vezi. Pogledati slike s derneka, mora, skijanja, razvijanja jufki u 3 ujtro…
Zapravo cijeli taj fejsbuk ima jednu predivnu čar mahalarenja. Samo što nije uopće predivna, a nije ni čar.
Ali svejedno, FB je od mene u relativno kratkom vremenu uspio napravit bezumnu mahalušu. Sjednem u gaćama, pijem kavu i onda klikčem po slikama. Gledam kako se ljudi svađaju. Kako ljubuju. Kako se dosađuju. Dosađujem se ja s njima.
S vremenom se počeo pojavljivati enorman broj ljudi, i dogodilo se to da je postalo nezamislivo da netko nije na facebooku. Kao djevojka s početka priče.
I ne samo to, nego su se počeli javljati ljude koje sam vidio jednom, nekoliko puta, u prolazu.
„Dodaj me za prijatelja, sjećaš se zapili smo se u Kalesiji prije 3 godine!“
Ne sjećam se ni da sam ikad bio u Kalesiji.
I onda sam shvatio da mi to, kao i svako mahalarenje, uzima isuviše vremena. Pa sam odlučio otić. Jučer. Samo odlazak s facebooka je kao odlazak iz Scijentološke Crkve. Gotovo nemoguć.
3 sata sam micao tagove sa svojih slika, brisao slike, izlazio iz grupa (dvije nikad neću prežaliti: „I drive tracktor and i fuckin love it!!“ i „Kako oteliti kravu“). 3 sata je potrebno da se obriše virtualni život.
Na kraju kad samo „pobrisao“ svaki svoj trag, sve prijatelje, informacije kad je ostao goli račun samo s imenom zatražio sam velikog FB pontifexa maximusa da me obriše sa servera (ne da me deaktivira), što su obećali da će i napraviti za 14 dana.
I tako sam se vratio u život prije FB i mogu reći da je baš lijepo. Kao nekada. Istopimo svoje fejsbuk račune i šetajmo oranicama. Izađimo van.
Rekli bi neki, FB je dobar način da se upoznaju dobri ljudi.
Srećom pa živim u Bosni koja je toliko daleko od Zapada pa se ljudi mogu upoznat na staromodan način uživo.
Pa makar i bili ekscentrici bez mobitela ili facebook računa.
