Umoran sam dušo, evo ti za taxi
Kriza dolazi od grčke riječi krisis. Međutim stari Grk, s bradom i togom nije bio kao današnji suvremeni čovjek patetičar i tjeskobni pačenik. Nije nosio sljepljenu frizuru preko oka i nije rezao bezrazložno vene i generalno ga nije patio Wertherovski Weltschmerz. Stari Grk nije bio kafkijanski tjeskoban lišen svake nade. Stari Grk doduše nije ni prao ni zube, niti je koristio toalet papir (iako je zanimljivo da je kaladont upravo grčka tvorenica – od grčkog pridjeva kalos što znači lijep i donti što znači zub).
Iako možda nije prao zube ni dupe, a nije ni koristio mikroskop skonto je da je materija satkana od atoma, filozofirao o logosu, uvidio zakone hidrostatike, klasificirao živa bića i tko zna što sve nije. Ono što je sigurno da nije, to je da nije bio patetični pačenik kao suvremeni čovjek.
Za starog Grka nije bilo krize u današnjem smislu. Stari Grk je inspirirao i Zvonka Bogdana koji je napisao stih „ne bih krizu pustio ni blizu“ u pjesmi „Da je meni pun buđelar para“ (buđelar = novčanik, šlajbok).
Grčki krisis se teško može usporediti sa krizom u današnjem kontekstu. Krisis je za Grka predstavljao poteškoću, važnu preinaku koja uzrokuje posebnu teškoću u odvijanju samog procesa. Krisis je sud, raspoznavanje, odlučna promjena – IZBOR. Krisis je začkoljica, krisis nije nešto gdje se plače nad prolivenim mlijekom. Ljubitelji zagonetki bi svojim rječnikom rekli da je to začkoljica. Jest poteškoća, ali je potrebna da se dođe na višu razinu. Tako je i za starog Grka krisis bio začkoljica koja čovjeka ionako prati cijeli život da bi mogao napredovati, svejedno zbog toga nije morao biti patetični patnik. Mi suvremeni ljudi ipak smo uspjeli sematnitčki degenerirati mnoge pojme i dati im negativno značenje, pa tako i krisisu odnosno krizi. Teško nam je i shvatiti kad je Aleksandar Makedonski nudio Diogenu iz Sinope kule i gradove a ovaj mu samo rekao da mu se makne sa sunca. Pošto Aleksandar „tamo-gdje-sunce-sja“Makedonski nije imao koncesiju na sunčeve zrake. Ili kada su Arhimedu upali u bašću a on im samo rekao: „Noli turbare circulos meos!“ (samo što je on to rekao na grčkom – Me mou tous kýklous táratte!, pošto je bio Grk a ne Rimljanin).
Današnja kriza daleko je od krisisa u helenističkom konteksu. Globalna kriza ili recesija, produkt je ljudske taštine i gluposti, a i svi današnji izgovori o krizi i kriznim vremenima također su izraz ljudske taštine i gluposti. Balašević je početkom 90-ih na Božićnom koncertu u beogradskom Sava Centru održao u sebi svojstvenom stilu monolog o univerzalnom izgovoru – „Zbog ove situacije“.
„Kolega, malo ste prošli kroz crveno. – Zbog ove situacije!“
„Malo pišam u komšinoj kući… Zbog ove situacije!“
Tako sam ja i nekad napisao da se danas sve devijantne socijalne pojave trpaju često pod kapu „performansa“, u slučaju da kola krenu nizbrdo. Kolega, a di su vam hlače? To je performans.
Tako je i kriza danas postala genijalni izgovor za sve. Kasne plaće, hah Bože moj kriza je. Di je moj kusur? Pa gospodine, pratite li vi trendove, pa kriza je! Čak sam i ja neki dan rekao revizoru u trolejbusu da nemam kartu jer je kriza. Doduše, studentima je uvijek kriza. Samo smo sad dobili univerzalni izgovor.
Trostruko veći račun za plin u siječnju (koji deset dana nije bio paljen – pet dana ga nije bilo, pet dana nije bilo mene) pravdan je – čime drugime nego – krizom. I to plinskom.
Čudi me da upaljači nisu poskupili.
Pero Panonski je posvetio nekoliko odličnih postova upravo krizi. I kaže nam čovjek da lijepo uživamo u krizi. Jer barem imamo svega. Podsjeća se čovjek na doba socijalizma – par-nepar vožnji, nestašice kave, detergenta. Moja sjećanja na socijalizam vežu se na najranije djetinjstvo – a to je bio kraj osamdesetih – Markovićeva era. Jeftini autići iz Duty Free Shopova, ‘Braco i seka’ čokolade, nikad prežaljeni ‘Somboled’ sladoled, povremeni izleti u Trst, redovni šopinzi u Mađarskoj, ljetovanje na Jadranu te Vlado Kalember i „Vino na usnama“. Sve u svemu lijepo sjećanje bez nekih sjećanja na krizu.
Čak ni rat koji je ubrzo uslijedio nije tako kritično izgledao kao prve poslijeratne godine koje su definirale krizu. Lova je bila negdje u svijetu pojmova jednog od starih Grka s početka priče. Kad smo imali gošću iz USA, poslali me da kupim kilu mortadele a ja sam bio uvjeren da mi neće htjet prodat. Mislio sam da se salama može kupovat samo na „deke“. Tad sam prvi put i vidio novčanicu od 200 kuna.
A ako ovo sada redefinira krizu… onda stvarno možemo uživati kao što kaže Pero.
Za mene ova kriza može biti samo krisis. I to bolji no ikad.
Evo npr., u Sarajevu već duže traje rat između taksi firma. Tržišna konkurencija, jedna od tekovina kapitalizma. Cijene su skakale, padale, cijena goriva također, taksimetri su pištali kao Geigerov brojač u Černobilu. Najviše na udaru bila je tzv. „državna“ firma Sarajevo Taxi. To svi zovu državnom firmom u pravoj komunističkoj maniri, teško je reći kako bi se to nazvalo pošto država BiH nije u vlasništvu valjda ničega osim svojih veleposlanstva. A čija je firma… pa teško je odrediti sa 36 različitih nivoa vlasti u B&H, pretpostavljam da je u vlasništvu kantona Sarajevo. Uglavnom, nije privatna. I tako ‘najvjerojatnije kantonalni’ Sarajevo Taxi je pod udarom privatnika napravio najradikalniji potez otkad postoji taxi prijevozništvo u Bosni i Hercegovini. Spustili su cijene i to – 0.80 KM za start i isto toliko za svaki prijeđeni kilometar. To je 3,4HRK otprilike.
Usporedbe radi, Radio Taksi Zagreb naplaćuje 19KN za start i 7KN za svaki prijeđeni kilometar.
U ovo doba krize – ili meni krisisa – nikada se valjda u životu nisam više vozio taxijem.
– „Kolega, pa opet taxijem na fakultet?“
– „Jebiga, kriza je!“
