Boro, nisi majstor

Iz popodnevnog subotnjeg sna probudio me prijatelj Krešosaur s vrlo zanimljivim prijedlogom da s njim i njegovim drugaricama odem na mali izlet u Odžake, a to je neko pitoreskno mjestašce u Srbiji, točnije u Vojvodini, još točnije u Bačkoj. Ja Bačku znam iz pjesme koju pjeva Bonko Zvongdan – “Ej, salaši, na severu Bačke” i znam je po jednom pitoresknom selu od davnina koje se zove Deronje u kojem ima festival tamburaške glazbe i iz kojih je jedan izvrstan ciganski, da ne kažem romski, band koji sam jednom slušao na nekakvom raspašoju u Vinkovcima prije sad već i nekoliko godinica. Još ni blog tada nisam pisao, a moja era se broji blog i before blog.
Moram priznati da sam imao malo premišljanje dal da idem ili da ne idem, i to više iz puke činjenice da me telefon probudio iz dosta tvrdog sna pa da nisam ni znao ni kako se zovem ni u kojoj sam državi, a kamoli bili išao u nekakve Dimnjake pored Deronja, sela od davnina.
Došavši malo sebi, obratio sam se mašini svih mašina, ultimativnom rješenju svih životnih dilema, trilema, kvatrilema i multilema (ili polilema) da vidim gdje se nalaze ti Odžaci.
Zaboravio sam dati odgovor na filozofsko pitanje, a zašto baš Odžaci. Pa dakle u Odžacima se održavao moto-susret, to je za ove koji ne znaju susret na kojem se sretnu bajkeri pa piju pivu i opuštaju se uz dobre žene i rock’n’roll, a bude i nas civila takoreć koji se opuštamo također uz pivo i žene a nemamo motore nego samo dobru volju i još bolji cug.
Bajkeri i ljubitelji kulture istih znaju da je sa prvim znacima proljeća počela i sezona moto-susreta po vascijeloj vasioni, pa tako se postavlja pitanje opet pa zašto od svih susreta baš i ne baš tako blizu Bačka?
I reći ću vam zašto! Zato što je najavljena svirka legendarnog srpskog rock banda Riblje Čorbe.
Sada bi trebao jedan tekst koji objašnjava zašto sam ja ljubitelj tog banda (za koji smatram da je najbolji na ovim prostorima svih vremena) iako je frontmen Bora Đorđević deklarirani četnik i budaletina svoje vrste.
Međutim u ovom postu nemam tu namjeru, a bit će vremena da se razluči Bora Četnik od Bore Rokera, koliko je god to zapravo nemoguće.

No dobro.
Da se vratim na priču.
Dakle, obrativši se ultimativnoj mašini za rješenje svih već navedenih dvojbi, trojbi, četverojbi i punojbi, dobio sam mapu po kojoj sam se otprilike mogao orjentirati. Otprilike.
Moram priznati da je mapa malo čudna, ali mapa ko mapa, označava gdje je šta, kao da su bitni popratni elementi kao na ovoj. Pa stoga donosim i ovu mapu da se i vi možete orijentirati glede geografskog položaj grada Odžaka:

I tako krenusmo.
Genijozna vladavina naše genijalne vlade našom lovom nam je sagradila suvremenu autocestu čitavim dijelom do Osijeka (auto-cesta se zove ‘Slavonika’, i ne znam zašto s tim sufixom “ika”, vjerovatno su željeli da bude u stilu osječkog slenga, nemam pojma, ako netko zna volio bih da me ispravi).
Osijek ko Osijek, velebni grad na Dravi, opjevan herojski jednom od strane moje malenkosti, međutim, hah, ni veliki Neron nije bio shvaćen svojevremeno, a kamoli mali ja, pa je eto i svojevremeno izvršen zbog tog teksta i svojevrstan linč na mene da sam vaki, da sam naki, debil, osjekofob, seljak, bosanac, provincijalac, slobodni zidar, EMO, fan Maddone, Bože sačuvaj što mi sve nisu natovarili na vrat, kleveta do klevete.
Upravo iz tog razloga više neću ništa reći o Osijeku. Barem ne u ovom postu.

Malim gubljenjima po raznim geografskim regijama kojih na ovom relativno malom prostoru ima ko orasa – te hoćeš Slavonije, te hoćeš Baranju, pa Srijem, pa Bačka, pa Banat, pa Vojvodina, pa Papua Nova Gvineja, sve kod nas ima na istoku – uspijeli smo ipak preći velebni Dunav da se i ja po prvi put u svom životu nađem na teritoriji Republike Srbije. Iskreno da vam velim, malo sam se požurio, jer kako se počelo cepat pobojao sam se da neće više što ostati di bi mogao doći.
Kako je već bilo gotovo 23h po srednjeeuropskom vremenu, a rasvjete je malo po cestama Bačke (po tome ne bi čovjek nikad rekao da je Srbin izmislio struju) nisam mogao mnogo vidjeti, ali ono što sam vidio otprilike je izgledalo kao naša sela prije dosta godina, možda svježe poslije rata.
Grad Odžaci, ovako veličinom naše Požege doima se kao pitomi pitoreskni panonski gradić.
Međutim, motorijada nije bila u Odžacima (mala napomena: Odžak – grad u Bosanskoj Posavini, Odžaci – pluralia tantum u ovom slučaju – grad u Bačkoj) nego u obližnjem pitoresknom bačkom selu koje se zove Ratkovo. Put smo našli uz pomoć gospođe kojoj je moj drug Krešo bukvalno upao u kuću, zatim prateći Tomos iz ’62 bez stražnjeg svijetla, a vozač je držeći lijevu ruku iza leđa u kojoj je bio upaljač sa bijelom led diodom manje-više uspješno kompenzirao nedostatak istog i na kraju naravno uz pomoć policije koja je samo rekla da idemo “tamo gde ima mogo vozila”.
Došavši do “mesta gde ima mnogo vozila” uputili smo se na lokalno igralište, ili kako bi mještani rekli – stadion – lokalnog kluba FK Radnički (koji je, btw., osnovan 1918., ukoliko nekog zanima, dakle prije Dinama. Haha. Ali poslije Hajduka. Haha.)
Došavši na igralište ili “stadion” moram priznati da nisam mogao skriti razočarenje sa svoga lica.
Naime, ni traga ni glasa Ribljoj Čorbi!
Naime, Naime, crni Naime!
Zašto se Riblja Čorba nije pojavila u Odžacima, odnosno u Ratkovu, meni ostaje misterija do pisanja ovi redaka. Sitne duše bi rekle, a rekao bih i ja kao sitna duša, da se garant Bora napio, pa da je pao u šamac kakav ili raku, međutim Bora već neko vrijeme, pa vjerovali ili ne – ne pije. Doctor’s orders, što bi rekli naši NATO prijatelji, a čini mi se da nije imao drugog izbora.
Obavještajni izvori i operativne analize upućuju na to da je lokalno stanovništvo znalo za nedolazak Čorbe u Ratkovo (navodno se par dana prije moto-susreta ova informacija vrtila na lokalnom radijonu) međutim da su to mudro odšutili ne bili im ipak raja potegnula iz dalekih krajeva i napunila “stadion”. S druge strane, prije samog kretanja na put ja sam pogledao službene internetske stranice Riblje Čorbe gdje je uredno pisalo da Riblja Čorba nastupa 18. travnja u Odžacima na moto-susretu.
Boro, nisi majstor.

Gorčinu s mojih usana donekle je ublažilo svijetlo&tamno pivo za koje nisam bio siguran dal je bilo Jelen u čašama od Nikšićkog ili Nikšićko u čašama od Nikšićkog ili neko treće u čašama od Nikšićkog. Sve u svemu, nije bilo loše, bilo je hladno i ne mnogo razvodnjeno (što zna biti gotovo redovno boljka moto-susreta) i ono što je najvažnije koštalo je čini mi se 60 dinara što je oko 6 kuna, što je poprilično povoljno.
Ono što je ipak najviše ublažilo gorčinu i zbog čega se možda isplatilo prevaliti ovoliki put je bio nastup tri benda koji su stvarno bili odlični, nijednima nisam zapamtio ime, možda bih zapamtio da su se predstavili ili da je postojao barem jedan plakat.
Prvi su bili nekakvi metalci što lamataju kosama i momci su dobro prašili, poslije njih su bili bluzeri i nakon njih nekakva rock komercijala koji su isto bili genijalni.
Putem eurovizijskog prijenosa donosimo komadić atmosfere iz Ratkova:

httpv://www.youtube.com/watch?v=kmKjT9El5Lc

Konkluzija slijedi upravo sada.
Iako je pivo bilo jeftino, a bendovi dobri, moto-susret u Ratkovu ipak ostaje jedan seoski moto-susret na koji su došli ljudi koji su potegnuli iz dalekih krajeva da bi dobili ma’unu a ne ono po što su došli. Među njima sam bio i ja.
Krivicu možemo tražiti u organizatorima, administratoru Čorbinog sajta, Bori Đorđeviću, Vuku Jeremiću, Sorošu, Sanaderu, članovima foruma Osijek031, onom šupku što piše Jimblog, Borutu Poharu i ko zna kome sve već ne.
Na kraju krajeva nije ni bitno. Kao što bi rekli u Odžaku (bosanskom): “Nad prosutim sutlijašom se ne pekmezi”. Živa istina.
Šta je tu je. Ipak, možda nije ni zgoreg potegnuti put do Bačke na jednu običnu seosku motorijadu.
Zbogom Srbijo.

I naravno za kraj…
Valjalo bi završiti bajkerskom himnom.
We can climb so high
I never wanna die!

httpv://www.youtube.com/watch?v=E08NYUJXZbs