Odvajkada sam maštao o tome kako ću jednog dana kupiti britanska kola kakva vozi najpoznatiji bezbednjak dunjaluka Bond. James Bond.
Iako Aston Martin agenta 007 ima mnoštvo gedžeta i začkoljica koje su potrebne za svakodnevno spašavanje interesa Njezinog Veličanstva, meni haubica ispod getribe nije potrebna, ali volio bih svakako imati neke dodatne opreme koje Aston Martin u svojim modelima ne isporučuje u tzv. osnovnoj izvedbi. Prvo svakako je LPG priključak, odnosno plin jer uz ekološku svjesnost treba biti i svjestan kretanja cijena nafte na globalnom tržištu. Drugi a možda još čak i važniji dodatak na vozilu svakako je kuka i to ne bilo kakva kuka, nego eurokuka. Kao u onom oglasu: “Mijenjam Ladu s kukom za Stojadina s kukom – ŠIFRA: Kuku meni – kuku tebi.” Jer dizajner iz Britanije nije računao na to da bi potencijalni kupac, tj. ja, koristio Astona za normalna narodska veselja tj. kirvaje, svatove, selidbe, lokalne izbore, godišnju siječu, itd. A ovako si fino natočim plina za sto kuna, zašarafim kuku kao bajonetu, priključim prikolicu i mogu u Korduševce po pečenku. Mlado prase polegnem na zadnji sic, u prikolicu posložim svježe iscjepane bukovine i onda mogu di me volja na veselje.
Nekad davno sam čuo jednu zanimljivu priču o jednom mom zemljaku kojeg su zvali Krle, a zvao se vjerovatno Krešo ili Kruno, čini mi se da se zvao baš Krešo odnosno Krešimir. Mislim da mu se čak i prezimena sjećam, ali pošto ova priča zadire u domenu tzv. “urbane legende” onda ću prezime izostaviti.
Uglavom junak naše priče, zvat ćemo ga Krle sedamdesetih godina prošlog stoljeća radio je kao i mnogi Jugoslaveni, tj. narodi i narodnosti Jugoslavije u SR Njemačkoj na privremenom radu. Najveći uspjeh na privremenom radu u inostranstvu predstavljalo je to da gastarbajter, popularno nazvan jugo-švabo nakon godina krvavog rada na baušteli u dalekoj zemlji, se vrati u svoje mjesto sa bijelom švapskom limuzinom s trokrakim znakom na haubi. Bijeli Mercedes je bio, ostao i bit će znak prestiža. U Mercedesu se vozio i doživotni predsjednik, maršal, lovac, nesvrstani borac, partizan, mason, osječki lobist i ruski špijun – Josip Broz zvani Tito. Lokalni Tite iz našeg sokaka su vozili bijele Mercedese, ali samo se jedan jedini drug Tito vozio u Mercedesu sa šest vrata. Mercedes Pullman, ako se ne varam. Teško da se netko od naših lokalnih Tita i mogao voziti u kabriolet Mercedesu sa šest vrata jer takvih je napravljeno samo, čini mi se, komada sedam i bili su svojevrsni trademark diktatora zemalja trećeg svijeta.
Međutim ono što je zanimljivo je to da se naš junak Krle, ludi Šolja kakvi samo ludi Šolje mogu biti, odlučio za nesvakidašnji auto i to – Pontiaca! Otkud njemu ideja da kupi od svih auta baš Pontiaca, do danas mi je ostalo nerazjašnjeno, ali očito da se Krletu u tom trenutku to činilo kao sasvim logični izbor za auto.
I tako je Krle u Stuttgartu sjeo u svog novog Pontiaca i krenuo put Slavonije koja je i u ona vremena bila, vjerovali ili ne, ravna. Dođe Krle tako projahavši dio Njemačke i Austriju do Šentilja, gdje je bio granični prijelaz između Austrije i SFRJ. Američki coupe je zaintrigirao jugoslavenske carinike tako da su se svi okupili oko auta kao djeca oko licitara na kirvaju.
– “Vaše dokumente molim!” – reče mu strogi i namrgođeni carinik. Ponosni Krle zbog pažnje koju je proizveo na graničnom prijelazu iz pretinca za rukavice izvadi crveni pasoš i preda ga cariniku.
– “Krešimire ****. Neće ovo ić.” – reče mu carinik odmahujući glavom
– “Šta neće ić?” – zbunjen je Krle
– “Neće, neće… koja su ovo kola?”
– “Pontiac!” – reče Krle ponosno
– “Pontijak kažeš. Američki jelte. Neće to moj Krešo moć…”
– “A što neće, druže cariniče?”
– “S ovim kolima, druže Krešo, nećeš u Jugu.”
– “A zašto druže cariniče?” – zbunjeno je pitao Krešo, jer u ta vremena nisu postojali strogi homologacijski propisi o uvozu automobila, samo nevjerovatno visoke carine, pa ko voli nek izvoli.
– “Pontijaka, druže Krešo, nema ni drug Tito. A ti sigurno nećeš biti jedini u Jugi koji ćeš ga imati!”
Razočarani Krešo se okrenio prema smjeru Spielfeldea, projahao opet Austriju i dio Njemačke i u Stutgarttu zamjenio Ponitaca za švapsku bijelu limuzinu. S trokrakim znakom na haubi.
Neki bi rekli da je ova priča nastala u tranzicijskom razdoblju kao jal na mračni i gorki samoupravni socijalizam. Međutim ono što sigurno znam je to da se ova priča pričala i kad sam još bio sasma mali a još uvijek je bio mračni i gorki samoupravni socijalizam. Doduše drug Tito je u to doba već poduže boravio na ahiretu, pa njegov lik i djelo nisu bili ugroženi u tolikoj mjeri kao da je živ.
Međutim priča je dobila karakter ‘urbane legende’ kada sam jednom prilikom u Srednoj Bosni poslije ko zna koje rakije čuo ovu priču, doduše u nešto izmjenjenom obliku. Nije bio Rale nego Moke, i nije bio Pontiac nego… uglavnom neki drugi auto.
Dakle ono što se nameće kao logični zaključak je slijedeće: priča o Pontiacu je urbana legenda, s malom vjerovatnošću da je izrasla iz neke blaže verzije istine.
Jedino ako nije postojao namrgođeni carinik koji je vraćao sa Šentilja non-friendly Tito automobile.
Prije nekoliko mjeseci sam gledao na RTS-u zanimljivu vijest o predstavljanju filma“Beogradski fantom”. Daklem, o čemu se radi.
Naime i Zaime, 1979. gore već spomenuti Josip Broz Tito u svojoj posljednjoj godini mandata otperjao je put sunčane Kube kod svog jarana Fidela Castra na summit pokreta nesvrstanih i po šteku cigara. I dok se drug Tito nesvrstavao i sunčao na lijepim Karibima, javnost njegove prijestolnice bila je zaokupirana road-showom koji je desetak dana izvodio anonimni delija po ulicama Beograda, najviše po na Slaviji. Anonimni delija je, pravno rečeno, otuđio vozilo marke Porsche 911 Targa, bijele boje, njemačkih registracijskih oznaka i uveseljavao Beograđane dok mu je nemoćna policija s tristaćima i stojadinima pokušavala stati na kraj. Nedodirljiva policija mu nije mogla stati na kraj, a u Beogradu sigurno nije postojalo puno Porschea tako da je njegov performace bio događaj broj jedan tih dana u metropoli koja je anonimnog deliju vinula do statusa legende. Nedodirljiva milicija je, zamislite tko bi rekao, samo dan prije nego će se drug Tito vratiti u Beograd zaustavila fantoma.
Genijalna priča, koja je uz sve to i sto posto istinita jer postoji brdo očevidaca koji su visili na Slaviji da vide fantoma.
Film koji opisuje ovaj nadasve zanimljiv događaj je pa u najmanju ruku nespretna kombinacija dokumentarca i igranog filma. Svejedno nije da ga ne bih preporučio… ali sam više očekivao od pretenciozne najave sa RTS-a, kao i od same priče koja je odlična podloga za nekakav film.
Tko zna, možda jednog dana netko snimi film o Krletovom Pontiacu.
Ili o baj-Jimbovom Aston Martinu.
