Ja bi si to zapisal

Nekad kad sam ja bio srednjoškolac, gimnazijalac takoreć pohađao sam klasičnu gimnaziju u Slavonskom Brodu. Klasična gimnazija je klasična po tome što se u njoj izučavaju tzv. klasični jezici, tj. starogrčki i latinski. Što dalje hoće reć da sam i ja izučavao te jezike, doduše ne s nekakvim pretjeranim uspjehom, moram priznati, ali prolaz je uvijek bio. Tako i dan danas znam prvu rečenicu iz grčke vježbenice – Bia bian titktei, što znači u prijevodu na naš novohrvatski – Sila silu rađa. I zanimljivo, zapamtio sam rečenicu koju sam odgovarao u prvom razredu gimnazije, a ocrtava samu bit klasičnih jezika. A ta rečenica glasi: He helenike glota palatia esti. Što bi se prevelo sa starogrčkog na novohrvatski izrazom: Grčk jezik jest star.
Što zapravo i nije teško prevest.
He – kao he-man. Prijedlog u grčkom jeziku, nominativ jednine – ženski rod. Nebitno za prijevod.
Helenike je, pa logično – helenski odnosno grčki.
Glota – ako je poliglota čovjek koji zna puno jezika onda detaljnijim seciranjem ćemo doći do zaključka da je glota upravo jezik.
Palatia – ne radi se o palači, nego recimo ako znamo da je paleontologija znanost koja se bavi starim stvarima onda je i jelte logično da je palatia pridjev koji znači star.
I šećer na kraju, iliti predikat, esti dođe isto što i est u latinskom samo što ima jotu na kraju. Alea Iacta est. Kocka je bačena. Grčki jezik je star. Pomoćni glagol biti.

Inače, sat grčkog je izgledao kao set iz Fellinijevog Amarcorda, povazdan smo konjugirali nekakve glagole, deklinirali imenice i pridjeve koji ne da su bili neizgovorivi, nego to kao da nije jezik od ovoga svijeta. Zato mi je i bilo potpuno jasno kako se Demosten, koji je jadan imao šprahfeler, morao s kamenjem u ustima nadglasavati s egejskim ili jonskim morem, više se ni ja ne sjećam.

Kao što bi Tertulijan rekao: „Kakve veze ima Atena s Jeruzalemom?“, jamačno se i vi pitate kakve veze grčki ima s naslovom teksta. Pa zapravo ne i velike, ali doći ću i do toga. Naime i Zaime, prve dvije godine mog klasično-gimnazijskog obrazovanja grčki jezik je predavao ravnatelj škole, fra Domagoj Šimunović koji je inače rodom varaždinac, domovine sin. Kako je on varaždinac jelte, onda tako malo i govori po varaždinski što je nama bilo izuzetno simpatično.

I tako bi pater Domagoj nešto rekao, pojasnio ili objasnio a mi bi blejali ko telad u koloritni peristil, a on bi uvijek govorio: „Ja bi si to zapisal!“ Kako je adolescentima sve smješno, tako je nama bilo i smješno kako je uvijek govorio tu rečenicu pogotovo tako varaždinski. Ja bi si to zapisal. Brođanin bi rekao: „De dobro je, pa jab’ to zapis’o!“, a nikako zapisal. Ja bi si to zapisal je bio moto koji nas je pratio cijelo vrijeme našeg školovanja u Klasičnoj gimnaziji „Fra Marijana Lanosovića“, u narodu poznate kao Klasična Gimnazija Brod ili skraćeno KGB.
Možda najsmješnije vezano za taj izraz se dogodilo u jednom starijem odjeljenju kada je pater Domagoj po ko zna koji put rekao: „Ja bi si to zapisal!“ a neki nabrušeni adolescent, buntovnik bez razloga odbrusio vidno iznerviran: „Pa zapiši!“
Iako je on uporno govorio: „Ja bi si to zapisal!“, rijetki su i stvarno pisali, većina nas bi otvorila bilježnice i švrljala svakojake gluposti, bilo šta, samo nevezano za ono što je on rekao. U mene teka iz grčkog bila puna nekakvih anarhističkih parola koje veze nisu imale s grčkim. Osim ako uzmemo u obzir da je anarhija grčka riječ.

Ne znam ni sam kako, našao sam se u čitanju svojih starih postova objavljenih upravo na ovom blogu. Neki bi rekli ego-trip, nazovite to kako hoćete, ali sam nešto namjenski tražio što sam napisao prije par godina međutim počeo sam čitati što sam nađabalezgario u tom vremenu tako da sam i zaboravio što sam ono počeo tražit. Ne znam jesam li pošo il sam došo.

I uglavnom tako u autoananemniji (aha! Moja vlastita grča tvorenica a znači „samočitanje“, a možda i ne znači ništa ako se uzme u obzir da sam, izuzev prvog razreda, redovno imao dovoljan iz grčkog) naiđem na jedan post pod naslovom„Staljinova pepeljara“. Ukratko –post se bazira urbanoj legendi koja kaže da se Josif Dž. Staljin naljutio na Adolfa Alojzijevog Hitlera, pa su ratovali i long story short što bi rekli naši anglosaksonski saveznici iz NATO saveza – iz osvete Staljin je pobjednički otresao svoju lulu u pepeljaru napravljenu od lubanje gore spomenutnog njemačkog jednomudnog Führera. A od sise Eve Braun si napravio podguzac. Taj detalj nisam naveo u integralnoj verziji.

Međutim, ono što je mene iznenadilo je količina faktografskih detalja koje sam ja nadrobio u tu, nazovimo je, „priču“. Očigledno je, ili kako naš narod voli kazat „vidi se iz aviona“ (voli naš narod avione), da sam se ja tu obilato služio dodatnom literaturom il kako ove mlađe generacije vole reći „wikipedijom“. Uzgred svega toga ja barem polovicu tih informacija sam totalno zaboravio. Evo recimo da me netko pitao šta je bila po vjeroispovijesti majka brkatog Josifa ja bi sigurno ko iz topa izvalio: „Gruzijska pravoslavka!“ Ne bih ja rekao da nisam siguran il, ne daj Bože, da ne znam. Lupi ko iz topa, šikaj ko iz VBR-a al nemoj reć ne znam. A evo vidim da sam i sam tog ljeta dok sam boravio kod sestre u toploj Virginiji, USA, napisao da je žena Vissariona odnosno majka Josifa Dž. bila židovka i to čak sam i precizirao da je bila Aškenaz a ne recimo Sefard.

Preko grčkog, Demostena pa sve do Ekaterina Geladže, udane Džugšvili, čini se ovo kao još i jedna u nizu mojih džabalezgarija. I jest! Međutim cijela ova priča ipak ima nekakvu poantu. Dobro sad… teško bi se to moglo nazvati poantom, ali eto. Recimo nešto slično poanti. Eto poenta može.
Čitajući naime „Staljinovu pepeljaru“ dođe mi u misao glas patera Domagoja…: „Ja bi si to zapisal…“
Ne kaže naš narod džabe: „Pametan piše, budala pamti!“
Nije ni džabe pater Domagoj govorio to.

Ja bi si to zapisal.
(Možda bih se onda i sjećao s kojim morem se Demosten nadglasavao)