Čika Džimbov gastronomski vodić kroz panonsku niziju

Zašto kroz panonsku niziju? Bolje bi bilo postaviti pitanje zašto ne!
Naime i zaime, bio sam i ja na jadranu ovo ljeto. I tako sam se iz prve ruke uspio uvjeriti da to nije mjesto niti sport za nas Hrvate, barem ne za nas stereotipne kontinentalce ispale iz katastrofalnih reklama za Pan pivo.
Primjer gastronomskog luksuza na moru predstavlja kupovina ne neke obične paštete, nego Argete. Ima se, može se, na moru smo.

Odljepivši se malo od mora ka kontinentu, točnije ka metropoli, angažirah Vnućka, inače dobrog druga moga jelte, kolege blogera od najranijih dana pojave ovog fenomena u državi nam, osobnog kreditora i štati ja znam što sve i ne, uglavnom… angažirah čovjeka da me vodi u Zagorje i to Hrvatsko u jednu pizzeriju. I došo čovjek od punca i punice, premoren vidi se, pokupio me i mi otišmo u Oroslavlje u pizzeriju Oro-Goro. Al neću ni o tome pisat, zato što je već čovjek pisao o tome – link. Al ću samo reć da nisam uspio pojest cjelu pizzu. Oči su mi bile veće od želuca, a pizza brate veća od Slovenije plus sa svim onim našim dijelovima koje će im prepustit ona kokoš. Za pizzu to je jako veliko. Za pizzu je jaaako veliko ako neko kaže “Čika Džimba ostavio četvrt.” E to je brate onda velika pizza.
Međutoa, vratit će se Jimbo na megdan iopet, veći od smrti i gladniji no ikad. Pa ćemo vidjet, tko će obranit čast tako što će pojest pizzu i pol, a možda i dvije. Mark my words, doubting Thomases!

Nego da krenem na ono o čemu sam već htio pisat.
Kaže meni moj drug Vlado, gitara sa bicikla, ili bicikl sa gitare kako hoćete, još nekad prošle godine da idemo mi u Apatin na fiš-paprikaš iliti riblji-paprikaš. Kao bio Baja (Baja – pater familias, op.a.) nekad 1974. u rano proljeće u Apatinu i od tada svaki put kad jede fiš kaže kako je najbolji fiš na svijetu, i ovaj sad to mora provjerit dal je taj apatinski fiš tolko dobar.
I sjedosmo u kola, drito preko Dunava u AP Vojvodinu, susjednu Republiku Srbiju.
Spletom prilika, putem evrovizijskog prijenosa imamo i satelitski snimak:

Na karti je sve jelte vidljivo, Slavonski Brod – točka A – Slavonija, Posavina, Apatin – tačka B – Vojvodina, Zapadna Bačka.

Što reći o Apatinu? Pitoreskno malo mjesto na obali Dunava, rodno mjesto Jelen Piva i odličnog ribljeg paprikaša.
Fiš smo jeli u kultnom restoranu “Stari Šaran” koji se nalazi u blizini dunavskog nasipa. Nije teško naći, samo pitate nekog lokalnog čiču u gradu kako doći do tamo a on će sav sretan reći: “Auuuu, vidiš ideš sad levo, pa ideš brate po nasipu i ideš pa skreneš tamo i onda još ideš i lepo ideš ti brate i onda eto ti restoran!”
– “Koliko ima pješke?”
– “Au brate! Ima peške i sat vremena hodat!”
– “Da idemo autom?”
– “Najbolje ti je kolima. Daleeeko je!”

I onda sjednete u auto i za neke dvije do nepune tri minute ste tamo (?).

Žuti restoran u ulici Kružni nasip 31, kažu star je više od 100 godina. A o tome možete pročitati i ovdje.


Najveću dilemu kada smo došli predstavljalo je koliko ćemo novca dići na bankomatu, da nam bude dosta jelte, pa sam ja onako odokativno ispalio hiljadu i petsto dinara per capita što je negdje cca oko 115kn.
Valjalo bi sad napomenuti da su cijene izuzetno povoljne. Pogotovo nakon onog šoka na moru, doć u malo mjesto u Srbiji čini se kao san. Cijene u kafićima su otprilike, više-manje duplo jeftinije nego u Slavonskom Brodu. Za primjer ću samo reći da Coca-Cola i macciato ne koštaju ni punih 10kn. Da živim u neposrednoj blizini Vojvodine samo bi išao preko Dunava meračit.
Klopa nas je izašla nešto više od 2000 dinara (sveukupno), stoga da se nesjećam kad sam se toliko obžderao zadnji put i da smo pola paprikaša ponjeli kući.

Ako laže koza, ne laže rog.
Ovako izgleda kotao u kojem se nalazi fiš, mi smo naručili mješani iliti “mešani” koji je čini mi se mješan sa šaranom i štukom.
Fiš bi se možda trebo meračiti s bijelim vinom, ali činilo mi se kao grehota da ne popijemo domicilno pivo.

 

Moram napomenuti da ja nisam inače ljubitelj ribe, ali fiš volim pojest. Jednom prilikom, još dok sam bio srednjoškolac, gimnazijalac takoreć mi na nastavi i to čini mi se baš imamo fiziku. I vidim ja izlaze ovi moji džabalebaroši iz razreda jedan po jedan, kao moraju na WC. Naravno meni se to učini sumljivo pa i ja zatražih da budem ispričan i mahinalno krenuh prema WC-u smatravši da su se posakrivali iza pisaora da zapale cigar. Kad ja u WC, nema nikog. A miris ribe prožeo školu. Prateći miris spustim se u kuhinju, a oni konji se poredali za stolom i merače fiš kojeg je domar spravio za neke Švabe koji su bili u prolazu. I ja šta ću onda, sjedoh pa zamezih.
A apatinski fiš je stvarno nešto posebo. Pojevši jedna tanjur, zagrabih drugi, pa treći. Već sam bio dobrano sit al se sjetih da smo naručili prženog šarana pa sam stao na trećem. Tanjuru.

Naručiti još prženu ribu poslije fiša je sam po sebi bio overkill jer fiš je jelo samo po sebi, međutim šaran (kojeg ja inače nisam fan, moram i dalje napomenuti) je bio fantastičan. Jest da je bilo puff-pant dok sam ga pojeo i da sam se uznojio kao kad idem na maratone od Broda do Gajne, ali sam ga pojeo do kraja.
Klopa je naprosto fenomentastična.
Prvotno je dogovor bio da ćemo svake godine 12. kolovoza doći u Apatin na fiš, međutuoa nakon svega dogovorili smo se ipak na period od svakih 6 mjeseci.

Toplo preporučam svim putnicima namjernicima i onima koji se manje namjeravaju da svakako dođu u Apatin, tim više ako im nije daleko od njihove kuće. Nije skupo, klopa je odlična, idealno za gastro izlet.

Stoga da zaključim:
Gastronomima – dobar tek!
Lovcima – dobra kob!
A ribolovcima – bistro!
Rudarima – sretno!
I sivma – mir i svako dobro!

 

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

One thought on “Čika Džimbov gastronomski vodić kroz panonsku niziju”

  1. Poštovani

    bio sam u “Šaranu” 1983.g., moja ekipa iz komercijale (prodaja tkanina,
    kupnja pređe i sl.) je bila na obilasku klijenata u Vojvodini, dakle,
    mjesec studeni, snježić, puhala je “košava”. Naš vozač (vozili smo se u Senatoru), stari lukavi lisac, nas je odveo u taj restoran. Prvi dojam je bio: Đuka, pa kud si nas to doveo, kakva je to
    birtija, naravno,gledajući izvana. Đuka nas je samo pogledao, kao, ah djeco nemate vi pojma. Ušli smo unutra, zagrijani skromni prostor, kaljeva peć na drva, drveni obični stolovi, ali sve uredno, čisto i blagi, jedva primjetni miris jela od riječne ribe. U sjećanju mi se urezala slika: sjedimo za stolom, uživamo u najboljem fišu od Zemlje do Marsa(o ukusu bi se mogli napisati romani),kroz prozorčić pogled prema Dunavu, dan siv, tmuran, snijeg, a unutra romantična bajka.
    Jedan od trenutaka u životu koji ostaju u čovjeku zauvijek. I eto,
    nabadujući malo po web-u naletio sam na ovaj blog i drago mi je da mogu podijeliti to s nekim. Rođen sam i živim u Karlovcu jednom od najljepših gradova Hrvatske, grad na četiri rijeke (peta rijeka piva)
    ali nažalost, što se tiće gastronomske ponude, vrlo, vrlo slabo i prosječno.
    Srdačan pozdrav iz Karlovca.
    Vladimir Milić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *