Preselivši u novi stan (novi kvart, pa tehnički i novi grad) suočio sam se današnjom najvećom civilizacijskom noćnom morom. Naime i Zaime, nisam imao pristupa megapopularnom globalnom Interpletu. I ne samo da nisam imao pristup megapopularnom interpletu, nego nisam imao ni dovoljno jakog signala da si takav pristup posudim od kakvog komšije, susjeda ili Nachbarna. Posudim ili ukradem kako bi rekao pošten narod.
Pa onda ništa, šta ću, odlučim ja da si kupim interneta.
Pitao bih ja svog lokalnog sirdžiju s pijace/tržnice/pazara na Grbavici, međutoa ja, kao što reko a i nikada dosad u ovih 4 rečenice i ne porekoh, više ne živim na Grbavici. A i da sam otišao kod svog slavnog sirdžije on mi ne bi sigurno prodao interneta nego nešto treće.
Evo recimo sad ću ja navest jedan primjer. Imam ja tog svog sirdžiju, fin čovjek onako, raja, jednom mi je čak dao pola pljeskavice (vidi ovdje). I kad kod njega kupujem to uglavnom izgleda tako da ja nosim pune kese mliječnih proizvoda jer on meni sve proda, ne znam ni kad prije on to meni stigne uvalit. Uglavnom, tako mene onomad cimer pošalje na pijac da kupim sira baš za pitu, jer sam se baš nešto sirnice zasladio, a on inače krompirušu voli. Ili krumpirušu, kako god. Može i krompirača.
Uglavnom, razvlači on onu jufku po kuhinji, razmaho je ko barjak u svatovima i veli rječima mudrog gurmana:
– “Cimeru… hajd ti na pijac pa kupi si kakog lijepog sira. Finog, bijelog, onog za pitu. Pazi samo da nije mnogo mas’an, ma znat ćeš kakvog taj ti je i najpovoljniji.”
I što jes jes, imao je moj cimer i pravo, znao sam ja odmah o kakvom se siru radi stvorila se men slika u glavi sira a još ga ni vidio nisam. Anamneza, što bi reko Platon.
Ušetam ja na pijac čvrstim i odlučnim korakom ko ruski vojnik u Gruziju ljeta dvijehiljadeiosme i odem drito pred sirdžiju.
– “Dobar dan, merhaba, faljen Bog! Oću sira za pitu! Od sira!” – odlučan sam bio ko Tito četres’osme.
– “Oooo, paša, studentu moj! Kako studij? Neka šućur Allahu. Gledaj vamo ovo. Sjenički sir u paprikama. Dobar znaš kako. Ajde malo probaj.” – otkine on meni komad sandžačkog sira iz paprike
– “Ne, ne…” – još uvijek sam bio odlučan dok je on mahao ispred mene nožem na kojem je bilo sjeničkog pikantnog sira – “Neću sira u papriki, oću sira za pitu. Sira za sirnice, oću i to mi daj!”
– “Ama, bolan probaj!” – bio je sirdžija uporan.
I hajd, reko, šta ću kad je navalio s tim handžarom ko mutav uzet ću mu tog sira malo da mu bude duša na mjestu.
Probo ja sir, a to milina. Kao da mi je dernek u labrtama i svi su pozvani. Fantastičan. Inače ja sir stvarno volim, a ovaj je bio fantastičan. A valjda je taj sjenički sir nekakva sandžačka gurmanska poslastica.
Nisam ja ni progutao komadić tog sira dalje u probavni trakt (samo se hrabri dočepaju slave) sirdžija je meni strpo već kanticu tih sir-paprika u kesu.
Mislim si ja… ma hajd neka mu je… a fakat je sir i dobar i sve.
– “Nego… majstore… de ti men sira…” – nisam ja stigao ni završit on je već otvorio neku kanturinu punu vrhnja:
– “Probaj pavlake, pravila jedna nana s Romanije, mlijeko ko duša, od onih pravih naših krava”
Nisam ja ni stigao reć da neću nikakvih pavlaka, vrhanja i kajmaka, već je on meni strpao u usta vrhnja, ja se nisam ni snašao, a on je odmah ubacio kanticu pavlake u kesu, a potom promrljao kako je šteta da ne uzmem malo i vareškog kajmaka pa je i to strpao u kesu.
– “E, a pazi ovo….” – izvadi on potom bocu Nare od dvije litre, po etiketi bih rekao ratno godište – “Ovo ti je moje mlijeko, od tog ti nema bolje. Ovo u tetrapaku i kartonu. To ti ništ nevalja. Pesticid. Uzmi ovo mlijeko, vidjet ćeš kako okrijepi čovjeka.”
Ja popizdio više: – “AMA ČOVJEČE SLUŠAJ! NE TREBA MI MLIJEKO NEGO SIR ZA PITU!!”
– “Ma bolan, pa i mlijeko ti treba” – reče on, a čovjek bi trebao doć kod nas u stan i vidjet da mi imamo tetrapak mlijeka s prve godine studija koje smo jednom kupili kad su nam gosti neki dolazili pa da imaju za kavu. Mi mlijeko jednostavno ne konzumiramo nikako. I zašto bi kad me ovaj manijak natovari mliječnim proizvodima da bih mogao postidit sve mljekare od Livanjske do Starog Petrovog Sela.
Utrpa naravno on meni to mlijeko u kesu i kaže: – “Slušaj paša, probaj mlijeko, malo ga skuhaš pa ak ti se sviđa idući put ćeš mi dat tri marke za njega. A sad ti ga dajem da probaš, svidjet će ti se garant.”
Uvali on meni one kese, naplati jedno 12 hiljada maraka i ja odem luđi i zbunjeni nego ikad kući.
– “Cimeru di je sir?”
– “Jebaji ga, i ja ću krompiruše…”
I baš upravo iz gore navedenih razloga da moj sirdžija prodaje Internet (onda bi se vjerovatno zvao internedžija) ja ga ne bih išao kupovat kod njega jer bih kupio sve drugo osim Interneta. Dobar dan, merhaba, faljen Bog daj mi frtalj kile Interneta, a ovaj mi natrpa tucet flash animacija, kilu filomova, sepet programa na stick i sve ja to donesem kući a interneta nigdje.
Onda sam se tako, jadan šta ću, bez Interneta obratio kablovskom operateru koji me je više manje uspješno godinama usluživao dok sam živio na Grbavici. Osim kad padne snjeg. Ili jača kiša. Il padne tlak. Il bager razvali kabl. Il bude petak pa svi odu kući a fergazna na serveru ne pimpi. Ali sve u svemu sigurno su nekih dobrih stotinjak dana u godini bili vrlo pouzdani.
Nazovem ja njih, dobar dan – dobar dan, jab interneta, nema problema dat ćemo ti internet, televiziju i digitalnu televiziju s 4 porno kanala i brdo još nekih kanala znanstvenoznanstvenih. Aj super, fala lijepo, iako mi ne treba digitalna televizija jer mi je TV onaj model što je Hruščov pokazivao Nixonu kako Sovjeti prave dobre televizore i još bolje svemirske raketle, a uglavnom taj televizor, iako ima moderni daljinski u vidu bambusovog štapa, nema činčeve niti scart niti zapravo išta što bi se moglo spojiti osim antenskog odnosno koaksijalnog kabla.
Al rekoše oni da će oni meni dat i taj set-up-box u slučaju da se ja predomislim nekad pa si kupim moderni televizor, recimo nešto što je Gorbačov pokazivao Reganu.
Kažem ja da ima još jedan sitan, što bi Britanci rekli “pickle” ili krastavac po naški, a to je da ja nisam jelte vlasnik stana pa hoćel biti ikakvih problema glede uvođenja svijeta u moj novi stan.
A ovaj operater kao onaj udbaš što je Pervana ispitivao u Vojvodini (link): – “Ma šta te briga…? Šta se ti oko toga brineš? Mi ćemo ti dat brdo papira, ti to sve fino potpišeš…”
– “I mogu ići?”
– “Ko ptica!”
Haj, reko, mašala.
Naravno njihovih 5 do 7 do 10 dana za uvođenjem čitavog svijeta u moj skromni dom potrajalo je… pa eto do toga da do dana današnjeg nisu uveli svijet u moj dom. I đaba sam ja zvao nekoliko stotina puta, pa čak smo cimer i ja išli zastrašivat čitavu firmu lično, personalno i osobno, đaba je i dolazio nekakav momak da konstatira kako je prije njega trebala doći nekakva prethodnica da obavi posao. A njih nema i nema i nema ih više.
Da bi onda došlo ovo blagdansko vrijeme, a čiča, to jest ja, sjeo na bus i došao kući u Svoju Lijepu gdje u roditeljskom gnjezdu ima internet od nacionalne njemačke čizme imperijalizma.
Sjedoh za internet, otvorih mejlove, konstatirah da u zadnjem eonu koliko sam bio internetless nije došao niti jedan ozbiljan mejl, i da se zapravo nije ništa ni promjenilo. Gotovo da se cijeli internet pretvorio, Božmeprosti, u facebook.
I svatih da je eon bez interneta bio za mene, zapravo, katarzičan.
Čiča miča gotova je priča.
