Onomad kada sam stanovao na velebnoj Grbavici, bio je u neposrednoj blizini moga stana jedan kafić, onako jedna opskurna birtija vrlo dvoznačnog naziva, ali neću reć kako se zove da ne pravim reklamu, ali pravi Grbavčani (?) će znati o kojoj se birtiji radi u podnožjima shopingovih nebodera.
To je tako jedan bircuz lokalni sa možda i malo širom reputacijom. Visoki strop, kafana sva u brodskom podu, lamperiji, ili kako se to već kaže, široke ugodne stolice, ali sve u svemu interijer negdje zapeo u osamdesetima (iako je birtija vjerojatno osposobljena krajem devedesetih, pošto se rat vrlo snažno odigravao baš na tom području). Uglavnom iste face sjede, postoji grupa srednjoškolsko-studentska koja po vazdan igra jamba. Dok oni zveckaju s kockicama, za drugim stolom je grupa penzića, oni uglavnom gledaju tekmu na TVu (to je apsolutno zanimljivo, svaki put, ama svaki put kad bih ja ušao u birtiju na TVu bi netko gonjo loptu, sad dal Bosna, il Premier Liga ili netko treći al uglavnom uvijek neka utakmica, i to baš na Federalnoj, kao da je sportski kanal a ne javna televizija). I onda na kraju tu su lokalni tipovi koji uglavnom sjede i diskutiraju tekuću problematiku.
Sam kakav jesam, ljubitelj sam opskurnih lokalnih birtija jer smo mi birtijaški narod pa uglavnom boravimo po kafanama, što je naš social networking od vajkada valjda, da ne kažem od stoljeća sedmog. Bilo lokalne zajednice se ispipava u lokalnoj birtiji. Eventualno tržnici, ali to je rezervirano za ranoranioce, noćne ptice ipak preferiraju birtije.
Daklem ta naša birtija, osim što je lokalna, imala je još jedan fantastičan feature, a to je vrlo jeftin alkohol. Pivo pola litre (u narodu poznata kao ‘klipača’, ‘teretna’…) – 2 marke (kasnije pod utjecajem recesije poskupili na, još uvijek prihvatljivih, dvije i pol marke), loza – marak. Što je za Sarajevo, morate priznati, poprilično povoljno.
Moj vrli cimer i ja smo tako nekada, ne često doduše (student-standard), znali otići na po čašicu razgovora u birtiju.
– „Oć’mo cimeru?“
– „Na po jednu!“
– „Ma jah, sam je’nu.“
Jedna. Vrla laž. Ali eto, mi smo uglavnom imali namjeru da popijemo jednu, a sad to završi na jedno pe-šes-osam piva… hah, šta je tu je. Ne pita merak za mjeru.
Prvi put kad smo mi ušetali u tu birtiju (iako sam ja bio par godina prije, spletom okolnosti, s jaranom autohtonim Grbavčaninom i Manijakom da gledamo prijateljsku utakmicu Hrvatska-Brazil, kada sam zapravo i upikirao ovo mjesto) nastade tajac. Osjetiš poglede na sebi, kao što kaže pjesnik u „Karabaji“. Tako je to kada dođe novajlija u lokalnu birtiju. I tako nas dvojica, onako dosta samouvjereno smo zamarširali ka slobodnom stolu ko ruski vojaci. Nije se nitko bunio, doduše rijetko tko se i buni na naše pojave – onako dva vozača malo jača, rusih kosa i teških koraka. Kad skupa idemo ulicom noću, ljudi prelaze na drugu stranu ulice i tako. Ljudi nose ćakije, peper-sprejeve, utoke, handžare, sablje, švicarske noževe, boksere, ko zna šta sve ne… kao opasan je grad Sarajevo. Nas dvojica povedemo jedan drugog pa nam se i uglavnom lokalni šaneri sklanjaju se puta.
Sjedosmo mi tako za stol, konobar nas ljubazno upita mi naručismo dos cervezas i tako dos po dos mirno prođe nekoliko klipača i mi se kasnije zaputismo kući.
Drugi naš dolazak je već bio manje napetiji, treći gotovo bez napetosti, a četvrti put kad smo došli već smo se pozdravljali s rajom kao da smo tu odrasli. I tako sjedimo nas dvojica, pijemo pivu i raspravljamo o temama od krucijalnog značaja kad eto ti ponesenog dokolicom konobara.
– „Zdravo momci šta se radi.“
– „Eo“ – (univerzalni odgovor na svaki upit o stanju duha i/ili radnji)
– „Šta kažete na utakmicu?“
Nas dvojica apsolutni duduci u sportu, pratimo jedino reprezentaciju, sad dal Bosna il je Hrvatska, nebitno, i to iz patriotskih pobuda, ali sport ne pratimo osim toga nikako. A ja sam i naučio da se ne trebam petljat u sport jer sam imao dva gafa, jednom kad sam izjavio da je po meni najbolji golman Lothar Matheus (a izgleda da taj nikad nije ni bio golman, njega se sjećam iz nekog albuma nogometaša iz 90ih… njega i onog nekog Ruud Gullita koji je imao neku ludu frizuru pa ga se zato valjda i sjećam). Ta moja izjava je izazvala salvu smijeha, ali drugi put sam napravio gaf svojstven gotovo nacionalnoj izdaji. Naime, bili tako u jednoj drugoj birtiji ,sjedismo baš za šankom iliti jaslama, kad na teveu neka tekma. Naravno, kad god ja dođem u birtiju mora bit tekma. I sad… otišao cimer tamo di i car ide pješke, ja sam za šankom, konobar pere čaše i sad valjda da probije led i neugodnu tišinu počne on naravno o sportu.
– „I kog voliš od klubova?“
– „Ma nisam ti ja jaro za sport…“
– „Pa moraš imati neki klub koji ti je drag.“
– „A šta ja znam…“ – pogledam na TV, zaškiljim se u ugao i vidim da igra Werder protiv Manchester Uniteda – „eto recimo, Manchester mi je drag klub“
Tajac. Meni nije ništa jasno… aj da sam rekao Željo, a ovaj pitar pa hajd. Ili Hajduk, Dinamo, Partizan, Zvezda… nešto… nego izvuko klub iz tamo neke Engleske sa kraja svijeta i opet sam ko, da prostite, prstom u govno pogodio. I sad ja gledam TV, kao da mi da prosvjetljenje di sam ja to pogriješio, kad viče komentator: „Ide Džeeeekooooo!!!“. Kad eto ti stvarno bosanski dijamant, nacionalni heroj, Ćirin sin Edin Džeko goni onu loptu prema golu, pogledam bolje – kad on u dresu Werdera! Šta je sad gora sramota? Što ja ne znam di Džeko juri loptu ili što naizgled provociram. Međutim nekako sam se ja iskopeljao tako što sam rekao da volim Manchester al da navijam sada naravno za Werder jer igra Džeko ovo-ono… nekako mi je konobar valjda halailo ispad.
Nego da se ja vratim nakon poduže digresije u našu ex-lokalnu birtiju od ranije. Uglavnom, mi smo kelnebaru objasnili da nismo ljubitelji sporta, supporters što bi rekli naši prijatelji u Manchesteru i uglavnom tako ga nekako uspješno otkantali od daljnjih pitanja vezanih za sport i općenito tjelesnu kulturu. Međutim ne da se garcon smest. A ne. Odlučio on promjeniti temu. Vidio on naše duge kose, a kako to već ide, to ti je danas kao da nosiš žutu zvijezdu na ramenu. Narkoman, travopušac, kriminalac – odmah ti nakite jedno tristo pogrdnih epiteta, kao da jutros došao sa Woodstocka. Elem, odmah on nas počeo ispitivat dal smo rokeri iliti metalcovi, pankeri ili neki drugi momci šejtanu ispali iz ranca. Nekako smo mi njemu objasnili da mi tako slušamo ono što nam se sviđa bez obzira na žanr, ali da se to ipak kreće u nekakvom opsegu od stjenovitih do kovinastih žanrova. Recimo.
I on ni pet ni šest – „Znatel vi Acu Lukasa?!“. Kako ga ne bi znao, razmjenjivali sličice Životinjskog Carstva prije par godina. Znatel vi Acu Lukasa… kakvo je to pitanje. Uglavnom… taj Aca Lukas je pjevač s onu stranu Drine, ja sam ga par puta vidio na plakatima u gradu, pa i nekoliko puta na ovim turbo televizijama listajući kanale. Uglavnom to je pjevač ove turbo muzike, čini mi se da je i uspješan, a za razliku od drugih obilježava ga to što on ima dugačku kosu pa i onako, takoreć imidž Woodstock travopušca.
I sad je konobar počeo priču, mješavina ‘Crossroadsa’, ‘Mi nismo anđeli’ i ‘Devil went downt to Georgia’. Uglavnom jel, taj stanoviti Aca je bio roker, odnosno još uvijek je roker u svojoj fundamentalnoj opciji, da ne kažem srži međutim… ah priča stara koliko i glazba, morao se ‘preorjenitsat’ na turbo muziku zbog para. Kada bih ja to možda još dublje analizirao ja bih rekao da je to svakako logički slijed, jer rock je danas postao glazba prošlosti, odnosno retrogradni žanr dok je turbo muzika (nebitno dal turbo-folk ili MTV) postao mainstream, gdje se love koke, groupies, drogira na sve strane… uglavnom preuzeli su čitav ambijent rocka iz prošlosti dok je sad rock onako muzika pomalo zaboravljena, penzionerska, pa da ne kažem i alternativna. Uglavnom organi reda na mjestima gdje se gaji ovakva kultura nemaju posla. Ipak, stav je prema rockerima ostao isti.
Budimo realni, pa nije ni jazz u svojim počecima bio rezerviran za klubove u kojima se kvaziintelektualci lagano sjedeći njišu i ispijajući sok. Ili nešto drugo, nebitno. Tako to ide, vrijeme je nemilosrdno, a raja oće progres.
Priča on tako i kaže kako Aca Lukas svira to što svira, al kako on na svakom koncertu svira i rokericu. Purple, Zepelina i tako to šta ja znam. A pošto njega konobar zna osobno, onda on sigurno zna da turbo pjeva iz posla, a rockericu iz duše. Sve bi to bilo dobro da je na tom stalo. Međutim on je dva sata držao apologetski govor o profesiji Ace Lukasa. Što je meni apsolutno bilo nepotrebno… čovjek se bavi svojim poslom, što se mene tiče može i urlat uz šargiju žepački country samo brate dalje od mene. Međutim eto, ko mi rokeri, pa mrzimo valjda sve narodnjake, a sad se on tu našao da nas senzibilizira. Ma ne mrzimo mi nikog, pa mi smo djeca cvijeća (kao, jel…) ima mjesta za sve nas i više nego dovoljno.
Uglavnom mi kada god bi smo došli u šiftu tog konobara on bi držao vazda uvijek isto slovo o Aci. Mick Jagger je čista nula za Acu na kraju.
I napokon se bližimo kraju ove priče.
Jednom putovao ja tako u Sarajevo, i to iz grada kojem, da vam pravo kažem, ne znam ni ime, jer su ga mijenjali jedno sto puta do sad, uglavnom nalazi se preko rijeke Save, točno nasuprot Slavonskom Brodu, nekad se zvao Bosanski Brod. Ulazim ja u bus ala firma Krstić, valja se cijepit protiv tetanusa i hepatitisa pošto je bus zadnji put očišćen u tvornici hiljadu osmasto i neke u sad već sigurno nepostojećoj zemlji, kupujem kartu i sjedam na sjedalo. Putovanje ovom linijom traje otprilike 5-6 sati jer valja obići svaku mahalu koja se smjestila u blizini rijeke Bosne. Ubaci majstor u brzinu, pojuri strahovitom brzinom od 50kmph (što je zaista strahovito u tom busu), ubaci kazetu u radion kad ono – ni više ni manje – nego Aca Lukas i to pjesma „Bele ruže“. Nisam ljubitelj turbo muzike, al nije ta pjesma ni loša, pošto Aca ne zavija na mjesec dok pjeva, lirski izričaj nije kao da je ispao iz sveske pučkoškolca, a i osjetan je Acin rokerski background. Slušljivo, rekao bi čovjek. Međutim vozač strašnog stroja je valjda neki sadomazohist (sigurno da je čim vozi taj bus) koji je tokom tih 5-6 sati stalno vrtio tu stvar. Ali stalno! Na 90 minutnoj traci samo je bila nasnimljena samo ta stvar, a on je samo okretao kazetu kad god bi iscurila jedna strana. Čuo sam priče da su Amerikanci mučili Iračane tako da su im puštali Slayer i Metallicu dok ovi ne bi poludjeli. E tu priču je valjda čuo i moj vozač. Samo što ju je on lokalizirao. Nije bitno što je Aca Lukas, mogao je pustiti i Totut le Mond od Megadetha, stvar koju ja iznimno volim, ja bih opet poludio. Jednostavno kad se nešto toliko puta ponavlja izgubi smisao.
Nakon 5-6 sati izluđen belim ružama s pozadinom dizel motora i škripom trulih opruga došao sam polu-lud u šeher. Cijelo vrijeme u glavi mi zvoni Bele ruže,bele ruže,bele ruže opet cvetaju…
Tako izluđen dolazim do stana di zatičem zaključana vrata, ključ sam naravno zaboravio, zovem cimera – on u gradu, doći će za jedno sat vremena. I šta ću ja sad, odoh popit kavu malo da dođem sebi, taman i da njega pričekam da dođe.
Ulazim tako u birtiju i izluđen mumljam:
Bele ruže, bele ruže
Bele ruže opet cvetaju
A u mome srcu druže
Crne kiše opet padaju
Kad konobar iskače iz šanka s kezom od uva do uva: „Reko sam ti da je Aca kralj!“ – munjevito se okreće ka liniji i počinje nastavak torture:“ Ne pitaj me druže moj, ne pitaj o ženi toj, nemoj drugu srce slomiti…“
Dan danas mi bude zlo kada bele ruže cvetaju.
httpv://www.youtube.com/watch?v=Jb2uI5SiWNg