Stambol – treći i posljednji put (barem ove godine)

Ovaj put smo se odlučili za “normalnu” Aziju, tj. za liniju koja ide od Sikirevaca do tog Harema na azijskoj strani. Prva stvar na listi je bila doručkovati nešto i popit čaj, stoga smo se bacili u potragu.

Nakon duge potrage našli smo neku bajticu gdje se prodaje burek, ili kako bi Turci rekli börek. E sad ja nisam najbolje skontao, ali mislim da Turci također sve pite zovu burek kao u Hrvatskoj (burek s mesom, s krompirom, sa sirom…), a kao što znamo takvo što je u Bosni nezamislivo. Jer – sve su pite pite, a jedino je burek pitac!
E sad, dali Turci kažu börek za sve ili ne, ja nisam sto posto siguran, ali znam da mi je čiča iz bajtice pokazivao ovako – “Dis börek – patato! Dis börek – čiiiiiiiz! No more börek – meat. Sorry.”
Po toj logici kod njih su sve pite böreci, a možda mu je i samo tako lakše bilo objasniti. Da je on meni govorio – e ovo ti je peynircha, ovo ti je šta ja znam kako već, ne bi se ja nikad kod njih najeo.
Žao mi je, osim kolača koje sam već ranije oplakao, što nisam probao kumpir u Turskoj. Ne znam kako mi je to promaklo. To je u biti ona pola što bi mi rekli što se ispeče ako sam ja dobro shvatio. Samo u Turskoj stave gore svega. I to se zove KUMPIR. Baš zanimljivo. Ali eto, popularni turski fast-food mi je promakao, mislim da ću slijedeći put otić u Istanbul samo u kulinarsku turneju. Ništa kultura, samo klopa.

Burek, tj. börek sam po sebi i nije bilo loš. Naručili smo kombinaciju sirnica/krompiruša pošto nije više bilo s mesom (sad bi ja reko da nije bilo bureka, ali kako nije bilo bureka ako mi upravo jedemo burek, a nije to burek, burek je nešto drugo, ali kako sad… uglavnom moguće su samo komplikacije). NIje bio loš, samo brate ne može se mjeriti s pitom što nana ispeće kod Alagića u Šopingu na Grbavici. Niti blizu. A ako neko zna šta je pita, onda sam to ja. Čak sam spjevao pjesmu jednu o tome:
“Obišo sam sve buregdžinice – od Ilidže do Viječnice”

Od Taksima pa prema recimo jugozapadu prostire se jedna ulica koja se zove Istikal Caddesi i to je takoreć centar modernog Istanbula. Zajedno s Taksimom jel. Vrlo dugačka i široka ulica kroz koju prolazi starinjski tramvaj kao iz San Francisca.

I tako šetajući se najednom pred nas iskoči nakav karneval, madri gras ili tako nešto.

httpv://www.youtube.com/watch?v=a4ulR7p6m_0

Ono što se svakako u Istanbulu ne bi trebalo propustiti je Nevizade sokak. Taj sokak je jedan turbo sokak u kojem je brdo restorana, birtija i klubova. Ja sam ga slučajno našao čitajući Lonley Planet na nakvoj livadi u Aziji, a vidim da i Rough Guide preporučuje isti ovaj sokak. Inače kod Lonley Planeta oprez. U širokom luku izbjegavat birtijie i restorane koje oni preporučuju zato jerbo su puni glupavih Amera i cijene su nabijene do neba. Samo gledat dakle di brko sjedi. Mene su upozorili, a eto sada i ja to znanje širim dalje.

Nevizade sokak je malo zajebano za pronać jer se skrijo malo pored ove Istikal Caddesi, međutim danas većina putnika namjernika ima GPS, a evo i ja sam se potrudio to označiti na ovoj karti koju prilažem dolje.

Birtija u koju smo mi sjeli mi se pravo svidjela. Kao prvo zato što je imala sjedalice s naslonjačem, što sam dočekao ko ozebo sunce. Turci ko i Bosanci vole sjedit stalno na nekim skemlijama, šamlicama u nekom čućećem položaju od čega meni otpadaju leđa. Stoga kada smo vidjeli kafanu u kojoj ima sjedalica gdje se moš naslonit: “Sjedaj!”
Inače i ova žirafa, tako se to zove, ova menzura u kojoj je pivo je koštala 20TL (cca. 80kn). To je 2.5L pive. I ono što nam se svidjelo da nam konobar nije donio nekih kirikija i tih drka koje u drugim birtijama redovno donose i revno naplate. Ali nam je donio krastavce i mrkvu (!) umočene u limunov sok, i moram prizanti da je to odlična kombinacija uz pivo. Za rubriku vjerovali ili ne.
I nije nam naplatio te povrćke. I WC im je sasvim pristojan. Eto, iako nemam običaj reklamirat, reći ću – birtija se zove BIDIRIK.
Pivo u Istanbulu je inače poprilično skupo, i cijene se uglavnom kreću oko 5-6TL za pola litre piva (20-24 kn).

I tako cugamo mi pivo, razgalimili se pravo kad odjednom upada neki lik nama za stol. Onako fino obučen, fensi košuljica, fine ‘lače, uredan i fin i kaže on nama da kako je on čuo da mi pričamo neki slavenski jezik i dal smo mi slučajno rusi ili ukrajinci. Reko nismo mi smo Hrvati. Kaže on, e baš super idem za Dubrovnik uskoro, a vi ćete biti za 2 godine u Europskoj Uniji. A ja na to njemu – a vi za 5. On se jadan stištio i rekao kako Turska neće ući u EU ni za 25, ali da nije bitno da Turska ima industriju, da napreduje i da nikada neće biti Pakistan i tako nešto.
Momak se inače zove Džumur i advokat je u Istanbulu i ima curu i Kijevu, Ukrajini. Zove se Oksana. Međutim ona slabo priča engleski/turski, a on slabo ukrajinski pa eto on bi nju nazvao da ja popričam s njom (?!). Džaba sam ja njemu pokušao objasniti da ja ne pričam ukrajinski, on je rekao da su svi ti slavesnki jezici isti i da ćemo se mi već nekako razumjeti. Sreća i Bog pa je Oksana spavala ili radila nešto drugo, ali uglavnom nije se javila na njegov poziv.
I pita potom nas Džumur šta da radi u Ukrajini, tj. gdje da ide i to. A ja o Ukrajini znam otprilike isto kao i o Tadžikistanu. Al ne da se Džumur smest – svi smo mi slavenska braća pa valjda znamo. Pa reko, dobro Džumure, hajd ti 5 dana u Kijev, lijep grad znaš kako, pa onda hajd ti malo na Krim 5 dana i ajde nazad u Stambol, neće se sam narod branit pred sudom.
Kaže on na to – a kako da je dođem tamo. Kao eto mi smo slavenska braća pa znamo kad vozi svaki transport od tramvaja u Krasnoyarsku do trajekta u Fažani.
A ja još ko zavraga na sebi imao svoju Aeroflot majcu ćerilićnu i kažem ja Džumuru:“Džumure brate, imaš Aeroflot u Beogradu, oni letaju po svim tim ex-sovjetskim republikama” i pokažem mu logo na majci.
Na to on: “Jes ti Srb?” A ja: “Džumure brate, Allah ti dao pameti, šta pričaš to? Kroat!”
Kadli se on opet raspriča. Vi ste katolici, Srb je ortodox, a ja sam musliman, iako ne baš dok je ramazan – to je dodatno gestikulirao mašući cigarom i pivom. Onda se raspričao kako je sve to kulturno uvjetovano, svašta nešto, moram priznat da ga baš nisam pratio pričao je kao da je na stereoidima. Zahvalio se i rekao da ga prijatelji čekaju u kafani pored i da smo welcome da se pridružimo ako želimo. Fala ti brate Džumure, ali mi odosmo dalje. Davno burek bio.

Isto recimo dobra je stvar za one koji se odluče sami ići u Istanbul (kako sam ja skoro otišao) da zapravo nikada ne moraju biti sami i da vrlo vjerovatno neće biti sami. Turci su vrlo susretljivi i druželjubivi, stoga ne morate se brinuti da će vam nedostajati društva.

A sad malo o klopi:

Ovo je jedan od mojih obroka, standardna turksa čorba, nakve džigerice s krompirom i ovo je najbolje. Puding s pilećim prsima! I moram priznati da je jako ukusno. Skonto sam da Turci vole plazmastu hranu, tj. slastice. Onaj sladoled njihov, koji nisam slikao jer mi je prisjeo nakon što smo ga platili 25TL, se razvlači ko guma. Još oni to nešto teatralno razvlače sa sabljom, u Istikal ulici smo gledali kako je neku trebu lik zafrkavao s tim sladoledom, kao da joj ona krene da uzme on okrene sablju, pa joj izvuče sladoled iz korneta, uglavnom komedija. Ima na jewtubeu – link.

Ćevapi sa pire krompirom?! Pa to je svetogrđe neviđeno. A sam ćevap ko ćevap… bah… na pola je puta sarajevskom.

Već sam spomenio kako je meni turska klopa fenomentastična. Ovo je gore moja tacna koju sam natrpao hranom (self-service restoran) i to je zaista puno hrane, ali vjerovali ili ne ja sam tio još uzet al me bilo sramota pred ljudima. Ko da sam uteko iz gladi. A brate nije ni da me nema. Međutim klopa je fenomentastična tako da jednostavno uvijek su mi oči bili veće od želuca. I onda me pitaju kako nisam jeo kolač. Pa kako ću jest kolač kad se natrpam dolmi, čorbi, piletine, gljva i čega sve ne, jedva da pivo poslije mogu popit a kamoli da kolač pojedem.
Maznuli smo mi doduše jedno sat vremena poslije jedan kebabčić kod kebabdžije u Sikirevcima.

Tünel je, vjerovali ili ne, treći metro u svijetu. Kratki doduše, povezuje dvije stanice i moglo bi se reći da je to zapravo podzemna uspinjača. Gradnja je završena 1874., projektirao Francuz, a gradili Englezi. Više o tunelu ovdje.

TO BE CONCLUDED!