Nikad nisam bio ljubitelj Japana.
Japan je vrlo popularan na zapadu; istočnjačka duhovnost, manga filmovi/stripovi, Hello Kitty, aikido, bukkake, samuraji, Prius, katane, itd… Mene pak osobno japanska kultura nikad nije privlačila, malo je sve to preekstravagandno za moj ukus. Zapravo tri su stvari koje ja volim kod Japana, a to su: automobili, Canon i Kurosawa.
Ali, moram priznati da me je koncept karaokea uvijek privlačio. Prvi put kada sam vidio da se u kafani može urlat na mikrofon, a pri tome, ne biti samo ne kažnjen ili izbačen iz birtije, nego biti i podržan od ostalih gostiju i osoblja znao sam da je to koncept kao stvoren za mene.
Ne bih ja bio ja da naravno ne napravim koju digresiju. Naime, onomad se nađoh s omanjom skupinom drugara u svojoj staroj lokalnoj brtiji na velebnoj Grbavici. I tako, kako to već standardno biva, sjeli mi na “jednu”. I taman negdje kada smo sedmi puta rekli “ma može još jednu”, sjetim se ja da imam mikrofon. Zapravo to nije bio mikrofon, nego je to bio karton izrezan u obliku mikrofona koji je zapravo bio reklamni letak za neku akciju jednog lokalnog mobilnog operatera. I naravno baš u tom trenutku zasvira “Krivo je more”, i ja ni više ni manje kao da sam u Zaostrogu ’87 zapjevam iz sveg grla: “I ti si se zaljuuuuuubilaaaa!!!”.
httpv://www.youtube.com/watch?v=S8RLrUj1OO0
Naravno, nisam došao ni do refrena a mom nastupu se pridružiše svi moji drugovi, tako da smo unisono pjevali ultimativnu baladu svih vremena koja uglavnom služi da se pošten čovjek ogrebe za snošaj na ljetovanju.
Nismo stigli ni do “znaj ljeto je varljivo”, a već se pred nama našao konobar koji je, uhvativši me nepremnog, konfiscirao moj kartonski mikrofon i zaprijetio se da će nas izbaciti iz birtije kao Turska Hrvatsku s EP-a.
Malo sam se osvrnuo i vidio da smo gotovo sami u kafani (nekoliko stolova dalje su neki penzići gledali tekmu, i koliko sam skontao nisu se previše obazirali na naš nastup). Pogledah na stol i vidjeh boca ko na HDZ-ovom predizbornom skupu u Lici što je ukazivalo da nam se ceh vrtoglavo približio trocifrenoj brojci (u bosanskim monopoly novcima).
– “Čoeče, koji ti je andrak? Em smo ti ostavili ceha kolko skupiš normalno u 15 dana, em ne pravimo belaj… daj nam da se veselimo.”
– “Ne mere. Idi kući pa pjevaj.”
– “Idi ti kući pa pjevaj” – odbrusim mu drsko i nazad osvojim svoj mikrofon.
– “Aloooo, ba!!”
– “Nisam ti ja telefon, BA!”
– “Zvat ću gazdu ako budete opet pjevali!”
– “Što se mene tiče zovi i gazdaricu. Daj pusti nas malo da se zabavimo.”
– “Ne mere!”
– “A, čovjeka… ajd ovako ćemo se dogovorit… Nećemo pjevat, al daj nam da otvaramo usta na mikrofon [lip-sync, što bi se reklo], sam nas pusti da se blesiramo.”
– “NE ME-RE!”
– “Ma znaš šta. Nije ovo jedina kafana u naselju. Ajde ća. Nećemo ti više nikad doć!”
I napustismo objekat u bijesu i srdžbi.
Prekosutra smo se opet vratili.
Naravno nemili događaj iz lokalne birtije nije me obeshrabrio da u trenutcima radosti zapjevam s rajom i to na suvo. Sve do nedavno.
Naime, moj vrli cimer kaže meni jedan dan: – “Ajmo na karaoke!” Meni se tada lice ozari, jer sam znao da će biti show.
I tako se zaputismo nas dvojica jednog petka u birc koji tada ima večer karakoka i zauzosmo pozicije ispod plazme na kojoj se vrte stihovi najpopularnijih ex-yu i jugosfernih hitova. I ponekih stranjskih, naravno.
Na početku večeri, gosti su uglavnom trijezni pa se samo najhrabriji late mikrofona. I uglavnom znaju pjevati. No kako večer odmiče, povećava se broj čaša na stolu, a proporcionalno i promili. Tako i mi počinjemo biti back-vocali svima onima koji ponosno drže mikrofon u rukama.
Naravno, puno piva za posljedicu ima i često odlaženje na halu iliti toalet. I tako na jednom mom posrtanju prema ćenifi, nisam ne znam šta mi bi, zaustavih se na šanku i predbilježih se za pjesmu.
httpv://www.youtube.com/watch?v=2VHWLXLddXo
“… iz nekih starih razloooogaaaaa! Ne mogu da se srediiiim!!” – moje vokalne sposobnosti su postidile i Bajagu i Boru skupa, a ni gosti u kafani skup sa osobljem nisu ćutke slušali, nego su mi pružili potporu neviđenu.
U tim karaokama ima stvarno nešto magično. Brukaš se, a ne smeta ti. Ne samo da tebi ne smeta, nego ne smeta niti drugima, već dapače svima je drago.
I tako sam ja krenio redovno na karaoke. Čak sam i naučio pjevati onaj dio na ruskom iz “Maljčika”.
httpv://www.youtube.com/watch?v=CfI3eGXkZH8
Papludnji kružok, na katorij ja idu
tam uže budjet maja djevuška,
djevuška blandjinka
katoruju ja ljublju
(Blog.hr iz meni nepoznatih razloga ne podržava ćirilicu?)
Jednom čak u nekom trenutku ludila cimer i ja smo zapjevali “Moj mali je opasan” od Tajči, što je izazvalo ovacije kao na skupu u Pyongyangu i salvu smijeha. I mislili smo da smo najluđi dok neki momak, očigledno u trenutku još većeg ludila, nije zapjevao “Toxic” od Britney Spears. Možda to nebi ni bilo tako ludo, da pjevanje nije popratio plesom kao iz spota.
httpv://www.youtube.com/watch?v=LOZuxwVk7TU
Kada već opisujem ovu besmislenu priču o karakokama, ne mogu da sjetim jednog trenutka iz dokumentarca “Vice guide to North Korea” (JubiTo).
O čemu se radi ukratko. Daklem VBS.TV ima jedan dokumentarno-putopisni serijal koji se zove “Vice gudide to…” i onda u neku državu koja je uglavnom zlo&naopako. I tako su se naravno zaputili u NR Koreju, u narodu poznatu kao i Sjeverna. Apropos tih serijala, toplo preporučujem “Vice guide to Liberia”, za koju smatram da je najgora zemlja na svijetu (sudeći po njihovom putopisu).
No uglavnom, o čemu se radi u Sj. Koreji. Daklem, ekipa (kamerman i novinar) su nakon mnogo peripetija uspjeli ući u najizoliraniju zemlju na svijetu koja je ujedno i najgora komunistička zemlja ikad, ali uglavnom je to sve poznato pa ne moram ulaziti u detalje.
I uglavnom, kako se po slobodnoj Koreji ne može slobodno kretati, čitav turistički arananžam kontrolira država preko svojih vodiča i udbaša. Dakle sve je izrežirano, slobodno kretanje nije ograničeno nego ga nema uopće. Aranžman se sastoji od posjeta demilitariziranoj zoni, muzeju Velikom Vođi… ukratko – Amerikanci su zlo, mi smo zakon.
Elem, pred kraj aranžama ide se (kao ‘spontano’) u ‘klasični’ pyongyanški restoran (rezerviran za strance i visoke partijske službenike) gdje je večera, gdje se cuga i gdje lijepe Koreanke obučene u tradicionalne nošnje pjevaju karaoke. Djevojke, naravno, lijepo pjevaju, ali pjevaju samo korejanske pjesme koje slave revoluciju, pobjedu, te Velikog i Dragog Vođu.
E i sad počinje rock’n’roll. Točnije ‘Anarchy in the NK.” Naš novinar, već povelike pod utjecajem alkohola, nije mogao odoljeti a da i on ne zapjeva. I onda je počeo prčkati po karaoke mašini (koja je naravno uvezena) i osim sladunjavih revolucionarnih pjesama, našao je ‘Anarchy in the UK’.
httpv://www.youtube.com/watch?v=JQkActP-isE
Ako uzmemo u obzir da većina ljudi u Sj. Koreji nije čula punk, a da ne govorimo o većini drugih stvari sa zapada (doduše, u knjižnici u Pyongyangu možete uzeti recimo kazetu s pjesmama Celine Dion i slušati tamo na slušalice), možete zamisliti kakva je bila reakcija dežurnih udbaša i ugostitelja. Jedna djevojka je čak pokušala pratiti novinara kao back vocal (!).
Kada je završio, sustolnici nisu mogli skontati dal novinar s njima tera šegu, provocira li, ili se jednostavno nalio.
Kasnije on objašnjava Sj. Koreju nakon toga kao zemlju u prošlosti, da se vratite u vrijeme Divljeg Zapada, pa im morate objašnjavati što je to avion ili struja. Za njega je Sj. Koreja zemlja u prošlosti, poput Rusije 30-ih, tj. SSSR-a 50-ih, s kojim mi (on) danas nemamo gotovo nikakvih kulturalnih referenci.
No, osim tog zaključka, o kojem se može diskutirati, a s kojim se ja uglavnom slažem, ono što je meni fascinatno je to kako se glavni junak dokumentarca upustio u blesiranje s karakokama. I to u najtotalitarnijoj zemlji svijeta.
Karaoke mašina kao da ima nekakavu magičnu snagu da čovjeku pomuti razum gore od bilo kakve droge ili alkohola.
Još se svakako treba uzeti u obzir da nije imao nikakvu podršku sa strane. Izgleda da ideološko obrazovanje u Sj. Koreji pravi imunitet takvim zapadnjačkim blesarijama (iako je to, zapravo, iz Japana koji je istočnije od Koreje, ali Japan je njima grozan i dekadentan kao i SAD).
No s ovom totalno bespotrebnom, ali meni zanimljivom, pričom iz NR Koreje završavamo ovaj bespotrebni post o jednoj blesariji (ali meni zanimljivoj).
Ne mogu a da se ne pitam, gdje je sada onaj kelnebar što mi je zabranio pjevati s kartonskim mikrofonom?
Sjedi u praznoj kafani, dok ja u drugoj birtiji zurim u ekran na kojem loptice skaču po slogovima stihova, eto gdje je!
