Malo je ljudi poput mene koji toliko zdušno mrze video-igre. Šta sad čovjek ima sjedit pred konfjuteralom ili pred konzolom ili tamo kliktat ili mahat s onim đojstikom kad fino može sjest i pročitat knjigu neku dobru npr. Ili može nešto drugo raditi pametnije nego gubiti vrijeme ispred velikog ekrana. Nije bitno. Evo recimo popularan je taj World of Warcraft. To je kao neka igra gdje imate družbinu svoju, i to najčešće kao u vicu: Idem ja, Rumun, Turčin, Bosanac, Srbin, Bavarac, Albanac, plavuša, policajac, IT-inženjer i uglavnom ide sto ljudi i onda sretnu tako još jednu družbinu prijatelja i onda se pomakljaju dok se boje ne rastope. I tako svaki dan. Nekad bi ljudi kad bi se htjeli pobit, ošli bi u kafanu, našikali bi se i pravili bi haos. Danas se čovjek više ne može ni pobit u RL nego mora tražiti izvor satisfakcije u nasilju preko cyber pipa gdje teče Internet. Ali nekad je nekad bilo – kada su muškarci bili muškarci, žene žene, a jagode nisu imale okus po plastici. O paradajzu i da ne pričamo.
Također isto što je zanimljivo je da se takva satisfakcija plaća. Dakle fino provučeš karticu kroz bespuća internetske neozbiljnosti, oglobiš račun svojih roditelja za nekolicinu evrića mjesečno (niti jedan profesionalni gejmer koji drži do sebe ne radi) i onda ožeži. Ja osobno ne mogu ništa platiti što ne mogu opitat u ruci. Ja sam, takoreć, materijalist. Stara komunjara. Marksistička dijalektika, sve to, uzmite to kako hoćete. Iako sjetili su se i mudri oci gejming industrije pa kad odeš fino u establishment gdje se prodaju video igre uvale ti finu načičkanu kutiju s nekoliko devedeja, a možda ti daju i gratis podlošku za miša ili tako nešto. Iako sam ja osobno mišljenja da poštenom čovjeku ne treba podloška za miša, poglavito otkako smo računalna glodala s kuglom zamijenili na ove što iz sebe isijavaju laser ili tako nešto. Međutim, nije bitna podloška za miša nego je bitno to da ja ne želim i neću plaćati softver iz principa. Taj princip se svodi na to da je bolje popit pive i pojest janjetine nego platit neke pare za družbovanje sa sumnjivim likovima po internetu. Ja ponosno mogu reći da sam od video-igara kupio jedinom konzolu Nintendo s kojom je došla pripadajuća igrica. Eto toliko. Naravno, vjerojatno bi trebalo spomenuti i to da sam kao klinac u raznim igraonicama ostavio vrijednost Mercedesa S klase, ali to je manje bitno.
Međutim, ono što je porazno u cijeloj priči je to da sam ja zapravo gejmer u duši. Što bi se reklo, u fundamentalnoj opciji mi je utisnut pečat gejmera. To je dakle taj pečat sramote koji u sebi nosim od onog trenutka kada sam prvi put upalio NES konzolu. Tamna strana moje psihe zapravo obožava igrice, iako se moj ratio i um bore zdušnim snagama da potisnu tamne porive one male crne mase iz njedara koji neki nazivaju i srce. Tamni porivi ipak nekad s vremena na vrijeme prevladaju razum pa i ja ratujem ko Mladić i Gotovina, ko Izrael i Palestina u kasnim noćnim satima. To se najčešće dogodi kada kupim novo računalo (što nasreću nije često) ili u rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan pa veli: „Sine… ko igra za raju i zanemaruje taktiku… završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku…“ Ne, ne, ne… nego u rijetkim trenutcima kada završe predavanja.
Kada završe predavanja, sunce izmili svoje vedro lice i okupa grad podno Trebevića, ja se zatvorim u svoj ćumez. Malo o ćumezu: to je jedna prostorija veličine oko 0,7 kvadratnih metara gdje ima stol, stolica, krevet na kat, i aleksandrijska biblioteka. I da, zaboravio sam napomenuti: unutra se još nalazi 48 tisuća praznih boca Coca-Cole Zero koja se u Bosni i Hercegovini još uvijek zove Light ili popularno među prodavačicama „lajtuša“. U BiH još uvijek nema zakona o otkupu boca. Inače bih ja imao vjerojatno 14 tisuća kuna što bi kad bi se pretvorilo u nešto vrijedno iznosilo mnogo kilograma janjetine i još više litara piva. Također ćumez je jedna totalno zamračena prostorija kada sunce vidi u rijetkim trenutcima kada zrake istog promile kroz vrata pri mom napuštanju ćumeza – a to se događa u intervalima koji znaju biti totalno rijetki ako sam ja zaokupljen osvajanjem svijeta ili upravljanjem karipskim otokom. Igra također ima zakon muziku, tako da će i ljubitelji salse doći na svoje.
httpv://www.youtube.com/watch?v=v6zjiDjXqf0
To s karipskim otokom je pravo zanimljivo. Ukratko radi se o slijedećem: vi ste diktator u srednjoeuropskoj zemlji na obalama Jadrana i zadatak vam je ukrast što više para… ne, ne, ne… opet sam pomiješao RL i cyber svijet. Iako je dosta slično, radnja ove igre smještena je na neki fiktivni karipski otok. Cilj je održati se što duže na vlasti, maznuti para koliko se može, držati razne fakcije sretnima: komuniste, masone, ove-one, kapitaliste, religioznu raju, militariste, ekološke fašiste i ostalo. Uz sve to treba razvijati industriju: od uzgajanja šećera, banana, pa raznu industriju –od proizvodnje ruma do turizma. Uz sve to treba pažljivo vagati u ekonomiji i politici i ubirati pomoć i od SAD-a i SSSR-a. Iako kako god da ja upravljam zemljom to uvijek bude tako da ja napravim od tog otoka neku socijalističku prčiju: naštancam brdo onih socijalističkih zgrada (to je valjda zato što živim u takvoj), dam svima stanarsko pravo i naštancam toliko para da bi me ni Ante Marković ne bi mogao iz govana izvuć. Moglo bi se reć da bi drug Tito bio ponosan, ali se sigurno okreće u grobu činjenicom da ja braći Rusima uvijek dam da si izgrade bazu na mom otoku. Bolje rusko govno, nego američka pita! Normalno!
Moji diktatorski poslovi su imali kulminaciju prošle godine u ovo vrijeme. Probudim se izjutra, skuham sepet kave (karipske, normalno!) i onda klikčem tamo. Štancam pare, ubijam nepodobne disidente, lažiram izbore ali i gradim. Jedino nikad nisam znao napraviti dobru vojsku pa su često gerilci znali izlećat iz šuma u okršaj s mojim milicionerima. Narod bude nezadovoljan, a onda ja naštancam neku katedralu, pozovem papu da posjeti moj pitoreskni otok i sve nekako kasnije bude OK.
Upravljanje karipskim otokom se završilo u trenutku kada sam vidio da se ispitni rok nevjerovatnom brzinom približava. Teška srce i još teža klika morao sam napraviti ono najbolnije za svakog gejmera: Uninstall.
Ove godine dogodilo se također slična stvar – samo još gora. Susreo sam se sa Sid Mayerovom Civilizacijom i to nastavkom petim. Za one koji ne znaju o čemu se radi, evo ukratko: daklem najkraće što bi se moglo reći je to da se radi o izgradnji sopstvene civilizacije počevši od zašiljenog štapa pa sve do nuklearnog projektila. Daklem od prethistorije pa do kapitalističkog roba, najljepše je renesansno doba. Pobijediti se u igri može na nekoliko načina: pobjeda na bodove – tko će biti najrazvijenija civilizacija do godine 2050. Drugo, meni dosta zanimljivo a i najlakše je vojna dominacija, tj. da vojnički pokorite sve ostale civilizacije. Treće je diplomatska pobjeda, vrlo zanimljiv princip kojeg ja rješavam na sljedeći način: odstranim sa svojih granica sve neprijatelje koji stežu obruč, a potom iskorištavajući novopokorene gradove i njihove resurse dijelim pare i vojna sredstva slobodnim gradovima državama koji potom zdušno glasaju za mene u UN-u. To ja zovem Monroeova doktrina na Jimbov način. Nesvrstani na stereoidima. Engleski rock’n’roll. Četvrit način da se pobjedi je tzv. kulturološka pobjeda, tj. izgradnja projekta Utopije što je po meni najteži način pobjede. Ali i to sam uspio. I posljednji način pobjede je znanstvena pobjeda, tj. izgradnja svemirske stanice koja će uspješno kolonizirati Alpha Centauri.
Mislim da nije ni potrebno da kažem da sam uspio pobijediti na sve moguće načine sa svim mogućim civilizacijama. Međutim neizbježno se moralo dogoditi: Uninstall. Što bi rekli naši anglo-saksonski saveznici: Wake-up call je bio onog trenutka kada sam čuo ezan na sabah a ja sam još uvijek kliktao i spletkario u cyber svijetu globalnih intriga. Sabah je inače zora. No, nije ni to najgore. Po principu „još sam jedan potez“ (btw., Sid Mayerova civilizacija se igra na poteze, kao neka vrsta turbo šaha) ja sam tako potezao civilizacijske poteze do pola 9 ujtro! Ono što je reklo ‘e nećeš više’ je bilo kad sam sebe zatekao kako spavam glave zavaljene na tipkovnicu notebooka. Iako sam prestao vući poteze na laptopu, u carstvu snova sam i dalje vodio prekomorske bitke s njemačkim kanzelarom Bismarckom.
Kada sam se probudio, ono malo zdravog razuma koje se krilo kao Mladić naredilo je oslabljenom gejmerskom tijelu da obriše igru.
Kod mene su poante uvijek duboko skrivene ili ih nema, pa zašto bi i sada bilo drugačije? Ali ipak osjećam se dužnim da poručim roditeljima i velikim gejmerskim klipanima sljedeće: „Obrišite igre, izađite u prirodu i prigrlite RL! Istopite topove cyber igara u zvona za krave i bavite se pravom poljoprivredom umjesto da fejsbučite i igrate Farmville! Možda će tada opet muškarci biti muškarci, žene žene, a jagode neće imati okus po plastici! O paradajzu da i ne pričam…
