Išo ja kupit krompir, i naravno zbog mog nepogrešivog osjećaja za tajmnig to napravim tačno u podne ili kako bi rekli kauboji „high-noon“. Podne ili 12 sati je jedan vrlo zanimljiv period dana zato što označava sredinu dana, iako je meni osobno to uvijek bilo glupo jer ako se čovjek koji je šalabajzer, baš poput mene, probudi recimo u 11, to znači da je on bukvalno prespavao pola dana. Može bit, al ne mora da znači. Međutim to nije ni bitno na kraju krajeva. Bitno je to da se u podne Sunce nalazi u takvom odnosu na nas, da je, kako kažu Bosanci maksuz iznad nas ili drito kak bi ti rekli zagrepčanci, ne. Upravo takav položaj Sunca na naš organizam pri direktnoj izloženosti zraka istog može biti vrlo pogubno za naš organizam zato što je vani 35 stupnjeva celzijevih i naravno ako imate tu kozmičku sreću da ste se rodili u Slavonskom Brodu koji ima najgoru klimu na kugli zemaljskoj gdje vjetra ima samo kada urbani aktivisti dijele vegetarijanski grah onda je to zlo.
I izađem ja van na dvorišće a vani baš kao iz filma „Tačno u podne“ (na standardiziranom hrvatskom taj film se zove „točno u podne“, međutim zbog pjesme Zabranjenog Pušenja „Murga drot“ gdje na jednom mjestu dr. Nele Karajlić pjeva: Otkako je gledo TAČNO u podne/ Murga ide sredinom džade/ toki-voki prislanja na uho/ pažljivo sluša komande. E upravo zbog tog refrena ja pojam podneva uvijek vežem za sarajevskog milicionera koji maršira ko ruski vojnik Bistrikom. I iz istog razloga kažem TAČNO u podne, a ne TOČNO u podne. Osim toga govorim standardizirani hrvatski jezik kakav se ne može više čuti niti na Hrvatskoj Radio Televiziji. I da, kao pravi autohtoni Šokac za lubenicu/bostan kažem LJUBENICA. Ali uglavnom ne spominjem to povrće iz porodice Cucurbitaceae jer ga ne volim. Da, ja ne volim ljubenicu. Ali znam da se ne može obrat bostan dok šljive ne opadnu. Inače ima jedna zanimljiva priča mog dobrog prijatelja o tome kako se njegov ćaća kladio s njegovim prijateljem o tome da li je ljubenica zrela ili nije, ali o tome nekada drugi put.).
Uglavnom, na dvorišću mrtva tišina. Doživljaj bi bio potpun da se najlonska kesa koturala poput onog grma iz američko-kaubojskih filmova (to se inače zove „ Tumbleweed“), ali kao što sam ranije pripomenuo u našoj panonskoj varoši nema vjetra, a nisam ni urbani aktivisti nisu odavno bili aktivni. Prašnjavo dvorište kao da je ispalo iz Peckinpahovog meksičkog puebla. Mačke imaju siestu pod autima i ispod traktora. Da, u mom dvorištu već jedno vrijeme stoji parkiran crveni IMT. U strogom središtu grada. Dan-danas mi je nepoznato što taj traktor radi u našem dvorištu. Neki dan sam barem otkrio komšiju koji ga je preparkiravao, pa barem znam čije je maslo taj traktor.
Krenem ja po onom zvizdanu napokon nakon tri pasusa kupit taj krompir. Hodam ja tako, kad dođem u birtiju. To je inače jedan isto vrlo zanimljiv fenomen, na jednom potezu u jednoj ulici nabacano jedno pe-šest birtija koje imaju vani tendu i tako to pa onda zapravo vi bukvalno prolazite kroz birtiju na svom putu gdje već idete, recimo kupit krompir kao u mom konkretnom slučaju. Inače, ja prezirem te birtiješine zato što recimo majka i ja kad idemo kod bake i dide na nedjeljni obiteljski ručak (koji otkad ja znam za sebe je također tačno u podne svake nedjelje, po njemu se može štimat sat, a što je za mene uglavnom traumatično iskustvo zato što sam uglavnom nedjeljom u podne još uvijek pod utjecajem dojmova protekle subotnje večeri/noći) uvijek neka pijana bagra pjeva hitove Šokadije ’97. To je 1897. Kako netko može biti pijan nedjeljom u 12 nikad mi neće biti jasno. No da se vratim na današnju priču. Uglavnom koračam ja kroz birtiju kad odjednom ekipa za stolom zapjeva: „Djevojke u ljetnim haljinama volim!“ i to onako nekako kulturno, gotovo klapski. Krajnje neobično. Pogledam ja u ekipu, to je generacija baš ta Haustora. Tj., oni su bili mladi kad je Haustor harao, među ostalim i sotim hitom. Pogledam ih ja, vidim ja da je to neka kulturna raja. Sok, kavica. Inače lokalni gosti su neke njuške ispijene jeftinom šećernom rakije sa zubima „na parove razbroj“ i tako. Vrlo živopisno društvo. Međutim ovi su bili drugačiji. Kao što rekoh, kulturna nakva raja. Al očigledno nisu normalni. Ko normalan na +300 može sjedit ispod tende Starog Pramena. Kao što nitko normalan po toj žegi ne ide kupovat krompir.
Nastavim ja tako sa svojim ruskačićem od 80L ka trgovini lagano pjevušući „moj grad je večeras dobio luku…“, iako koliko sam upućen u gospodarski plan razvoja grada Slavonskog Broda i pripadajuće mu brodsko-posavske županije luka još uvijek nije izgrađena. Tak da ono… grad nije dobio luku, a nije ni večer… Međutim nisam ja dao da te eventualne logičke nelogičnosti mene spriječe u mom zanosu pa sam tako i došao, prateći tematsku nit, do pjesme „Ljeto nam se vratilo“ (pjevajući jednako očajno atonalno kao u reklami T-mobilea) od ni više ni manje nego Animatora. Inače Animatori su vam, takoreć brodski bend. I to jedini koji je značio nešto u ESEFERJOT okvirima, iako recimo današnje Zabranjeno Pušenje ima više brođana (čak tri) nego sarajlija ili zagrepčana. Tako da bi se moglo reći da je Zabranjeno Pušenje, ovo novo, brodski bend. Eto recimo pjesma „Nije to – čuva Bog Želju svog“ bi komotno mogla biti pjesma o klubu NK Livada Željezničar iz slavonskobrodskog naselja Livada. Naselje pa se zove Livada. Šta neće ti brođani još sve izmislit, Bog da te sačuva.
Idem ja i tako pjevušim po onom zvizdanu, vratio se opet na „djevojke u ljetnim haljinama“ kad odjednom ispred mene se ukaza djevojka u crnoj ljetnoj haljinici i to najljepša djevojka koju sam ja u svom životu vidio. To se meni inače zna dogodit da ja vidim najljepšu djevojku ikad valjda igdje. Onomad, sjećam se, ima tome godina, jedno 8-9 sigurno hodam ja ulicom onako bezbrižno i to glavnom brodskom ulicom koja se zove Petra Krešimira IV, nekad se zvala Omladinska a u narodu je poznata kao „široka“. Široka ulica je toliko „široka“ da ako bi se dva pezejca mimoišla, šoferi dobro oznojili. I tako hodam ja bezbrižno, gdje sam išao, pojma nemam kad odjednom u velikoj brzini ispred mene se pojavi najljepša djevojka koju sam vidio u životu. Plavuša s najdužim i najelegantnijim nogama kojima je grabila uz pomoć rola asfalt kao oni veliki kozački konji glaicijske drumove. Proletila je kraj mene brzo, ali beskonačno graciozno i elegantno kao sokol u suton. Sokol u ston, a? Dobra poredba? Pa normalno da je, uvijek sam bio poetična duša. Ja sam se okrenio za njom a ona je kao Katarina Witt otklizala niz ulicu pokraj VIP centra. Nisam je više nikad vidio u životu.
A nedavno, da spomenem i drugi primjer, a nedavno tako šetam ja bezbrižno glavnom sarajevskom ulicom koja se zove Ferhadija a nekad se zvala Vase Miskina. I uglavnom hodam ja tako Ferhadijom i to baš tamo na početku Ferhadije (il na kraju kako se uzme) tamo daklem od Baščaršije, tj. tamo kod Bezistana, sarajevske Kapali čaršije. Hodam ja kad odjednom vidim najljepšu djevojku koju sam ikad u životu vidio. To ja na televiziji nisam vidio. Ja sam naprosto ostao opčaran. U tom mom trenutku pada sistema, tiltanja, kako god želite to nazvat ispali mi svi oni orašasti produkti koje sam netom prije kupio u prodavaonici koja se zove Badem i koja inače prodaje orašaste proizvode, lokume, halvu, čajeve i te ostale drke. Inače vele da su ti orasi i to afrodizijak, domaća vijagra takoreć. Med i orasi kao ono. To je to. No uglavnom da završim ovu digresiju, ona je otišla s nekim jadom od boyfrienda koji izgleda ko da je spao s naslovnice Men’s Healtha. Mislim ono. Bezveze.
Nego da se ja vratim na ovu iz glavne priče o krompirima. Ni sam ne znam kak se to dogodilo ali ja sam instinktivno krenuo za njom. Sad kad razmislim trezvene glave, iako još uvijek mahmurne, to je izgledalo kao iz onih crtića kad glavnog lika opčaraju s mirisom parfema ili hrane pa on onda onako lebdi ka nečemu što je najčešće zamka. Tako sam i ja odjednom ostao bez slobodne volje (šta bi Toma Akvinski na to rekao?) hipnotiziran njenom vanzemaljkom ljepotom nošen na valovima njenih feromona i svojih hormona. O tome bi se dao napisati HIT narodnjak. To bi sve bilo u redu da se moja slobodna volja i razum nisu vratili u banci u trenutku kada sam umalo došao na red. U tom košmaru spoznaje da opet vladam sobom i najljepša djevojka na svijetu se negdje izgubila da ni sada nisam na čisto dali je bila prava ili neka moja podsvjesna projekcija. Bila prava ili ne, uvijek ću se sjećati njene savršeno ravne crne kose, osunčanih bedara koje izlaze iz ljetne haljinice, i ostalih nekih detalja koje ću preskočit da ne bi bilo da sam vaki-naki. Waka-waka-e-e! Kak ta žena zna plesat. Na Shakiru mislim. U nju sam bio zaljubit prije nekoliko godina. Čak sam znao i cijeli album na španjolskom. Todos canciones. No to nije ni bitno.
Iz klimatizirane banke izašao sam van u onaj tropski pakao da nastavim svoju trolistnu misiju kupovine jedno dve, dve i po kile krompira. Mladog. Srećom po mene i po one izdržljive koji su uspjeli doći do ovih redaka trgovina je bila u neposrednoj blizini banke.
Uniđem ja u trgovinu, pozdravim kulturno: „Faljen Isus i Marija, dobro vam došlo badnje večer“ na što se nitko nije obazirao, kupci u konzumerističkom transu, radnice gažene slovenskom čizmom imperijalizma tako da sam gotovo neprimjetno unišao u trgovinu. Napokon dođem do voćno-povrćnog odjela te famozne trgovine. Krompir, ali stvarno ne pretjerujem, stoji u središtu svega, kroz prozor upada zraka sunca koja osvjetljava krompir dok ostalo voćno-povrćne proizvode drži u mraku. I veliki natpis: KRUMPIR MLADI AKCIJA. To je izgledalo kao sveti gral. Samo je falilo da svira nešto Bachovo za orgulje. Taj zen trenutak prekinuo je zvonjava mobitela nekog kupca koji je reproducirao zvukove pokušaja artikuliranog izražavanja novopečene intelektualke, borca za ljudska prava i prije svega humaniste Jelene Karleuše. Bože me sačuvaj. Go back to Slovenia!
Uglavnom potrpam ja u kesu jedno 2, 2 i po kile krompira i dođem na vagu. Stavim ja krompir fino, ukucam broj kad mi izbaci listić – GREJP. Kakav crni grejp, puška te ubila pa ja grejp ni ne volim. Osim u Union Radleru. Uglavnom ja sam tamo napretisko tih puceta u nedogled što je posljedično rezultiralo sepetom naljepnica na kojima je pisalo GREJP. I nekako u tim mojim pokušajima re-programiranja stroja za vaganje voćno-povrćnih proizvoda na displeju istog odjednom se ukaza KRUMPIR MLADI. Rekoh, to Miško! I kliknem ja enter kad ono neće. Neće li ga neće. A ima neki tupavi zvuk kad se pritisne enter. PIMP! Tako nekako. I uglavnom dođem ja: PIMP! Ništa…. PIMP! Opet ništa… gledam ja okolo… vidim nema nikog, pa raspalim PIMP! PIMP! PIMP! PIMP! PIMP! Međutim đaba sve kada naljepnica ne izlazi. Osjećao sam se kao Adrian Monk. Pošto on ima problema s tehnologijom a i uglavnom je, da prostite, sjebat u glavu. Baš sam se osjećao nemoćno kad se odjednom pojavi mlada trgovkinja, cura takoreć mlađa i od mene. A nisam ja baš star. Mislim, nisam više za omladinca, ali nisam ni za bacit. Dabome.
Ide ta mlada djevojka onako zgodna baš, i kažem ja njoj onako tužnim i potištenim glasom: „Oprostite, jel mi možete izvagat krompir?“ Ja se inače persiram ljude koje ne znam i mrzim kad mi netko kaže „ti“ jerbo nismo skupa ovce pasli. To valjda dođe s godinama, jerbo sam prije 5 godina pisao kako mrzim da mi govore „vi“ i „gospodine“. Nekad je bilo nekad.
Nego da se ja vratim nazad u kolosijek priče o krompirima. Kak sam ja njoj tužno rekao da sam nesposoban izvagat krompir ona je u prolazu, ne zaustavljajući se, u nekakvom balerinskom maniru pružila ruku, pretisla neko puce (nemam pojma koje) a iz mašine je izašla naljepnica na kojoj je pisalo KRUMPIR MLADI. Cijena već koja je bila, nemam pojma, ja sam nezaposleni džabalezgaroš koji pegla karticu roditelja.
I tako vam ja kupujem krompir.
