Sajdžija

Bilo je to prije jedno, hah, teško je to sad reći, more bit dvi, more bit tri, ali eto recimo u periodu prije jedno dvije do tri godine. Da sam tada vodio intezivno blog kao u nekadašnja zlatna vremena znali bi točan mjesec, pa i datum, a ovako ne mogu sa sigurnošću točno ustvrditi niti koja je godina bila. Ono što znam sigurno je to da sam još uvijek stanovao na velebnoj sarajevskoj Grbavici, a ne na velebnoj vogošćanskoj Vogošći. No zapravo za cijelu ovu priču vrijeme radnje i nije toliko bitno koliko je bitno godišnje doba što opet također ne mogu sa sigurnošću utvrditi osim da je bila, e sad dal’ jesen il dal’ proljeće. Kasnije će se pokazati da je od krucijalne važnosti godišnje doba za ovu priču. Iako sam ja poprilično siguran da je bila jesen.

Dobro, sada kad nismo sa sigurnošću ustvrdili koja je godina ili barem godišnje doba, možemo nastaviti sa mojom pričom. Daklem sjedim ja tako pred računalom svojim i klikčem po fejsbuk u nadi da ću vidjet kakvu zanimljivost. Kasnije će se moja isfrustiranost zbog uzaludnosti takvi questova rezultirati brisanjem facebook računa. No, taj detalj nije bitan za ovaj priču kao niti mnogi detalji koji će se pojaviti u ovom postu. Uglavnom sjedim ja tako i klikčem kad odjednom iskoči meni prozor iz onog fantastičnog chata. Zaškiljam ja kroz naočale, koje sam tada još nosio i vidim da je to moja jedna stara jaranica koju nisam vidio sad dal dvi il tri godine, ne mogu točno reći a ako pokušam utvrditi dobiti ćemo samo još jedan pasus poluinformacija i opet nećemo ništa naučiti. I uglavnom kaže ona meni: “Pa djes si Jimbo, jabuko moja!” Kad mi reče “jabuko moja” meni prostruji kroz glavu mnoštvo asocijacija. Kao prvo, zašto bi netko nazvao nekog jabukom. Sad da je jabuka neko egzotično voće, pa i nije – otvoriš prozor i ubereš jabuku. Ima ih na sve strane. Da sad nešto super miriši, kao recimo sam ja, a to mi je jedna od vrlina – nije ni to. Bolje miriši recimo dunja kad se stavi na ormar. Pa da je sad to neko lijepo voće, pa nije ni to – jabuke znaju često biti crvljive i s onim flekama raznoraznim. Naravno, ako se radi o domaćim jabukama, a ne ovim GEMEO jabukama iz Kauflanda. Jer, mislim stvarno… pa da vas netko nazove GEMEO jabukom, ja tu stvarno ne vidim nikakvog komplimenta. Pade mi onda napamet kako su druga Titu zvali bijelom ljubičicom. Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela. Naravno, kako svaka revolucija ima i kontra-revoluciju tako i svaki stih ima svoj kontra-stih. Druže Tito ljubičice bijela, ja te berem kad idem da serem. Uglavnom raznih varijanti ima. Meni je osobno najbolji grafit iz Babićevih “Hrvatskih političkih viceva” gdje piše da je Jugoslavija fenomen jer je uspjela jedina uzgojiti ljubičicu od sto dvajs kila. Ako je tako, onda je Bosna također fenomen jer uspjela ugostiti jabuku od sto dvajs kila. Ipak, najbliže gdje sam sebe mogao dovesti u poveznicu s jabukom je to kad je moj drug Nedorečen gledao slike s naše ekskurzije u SR Njemačku. Uglavnom na toj slici ima nas jedno pe-šest gdje smo napravili, ne znam kak se to kulutrno kaže na hrvatskom, al uglavnom naši anglo-saksonski prijatelji kažu “mooning”. Inače, wikipedija to definira kao:

Mooning is the act of displaying one’s barebuttocks by removing clothing, e.g., by lowering the backside of one’s trousers and underpants, usually bending over, whether also exposing the genitals or not. Mooning is used mostly in the English-speaking world to express protest, scorn, disrespect, or provocation but can also simply be done for shock value or fun.

I sad zamislite dakle tu sliku, ne smijem je ovdje okačit, ipak je ovo familijarni blog, gdje pe-šest budala “moonira” a u pozadini idilična slika grada Dresedena s dominirajućom crkvom Frauenkirche. E uglavnom, drug Nedorečen je rekao za moju otkrivenu pozadinu da izgleda kao zlatni delišes. Zlatni delišes je inače jedna vrsta jabuke.

Nego da se mi vratimo na priču. Nisam se baš dugo premišljao kako odgovoriti jer sam na samo razmišljanje o jabuci potrošio brat-bratu jedno šes-sedam sekundi (a dalo bi se o jabuci još svašta reći… recimo o tome kako je to voće razdora između Boga i čovjeka, zapravo de facto voće koje je Adama i Evu prognalo istočno od Raja!) pa sam samo rekao: Pa djesi, srećo moja!

Mislim da je OK reć nekom da je tvoja sreća. Sreća je vrlo nematerijalna stvar, metafizička takoreć, zapravo ne možemo ni reći da je stvar, tako da teško da možemo analizirajući i tražeći neke paralele doći do eventualno pogrešnih zaključaka. A sreća je uvijek nešto dobro. Radilo se o sreći, kako kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu ili da se radi o tome da si sretan jer te policija često ne zaustavlja ne cesti. Inače ta riječ u hrvatskom označava dvije različite stvari, Srbi imaju super riječ koju ne znam zašto ni mi Hrvati ne koristimo – taličan. Moj junak iz djetinstva je bio upravo Talični Tom koji se u originalu zove Lucky Luke. Čovjek brži od svoje sjene. Zakon.

No da se ja vratim na priču. Uglavnom sad mi smo vodili tako konverzaciju, jedan zec-dva zeca-tri zeca već kako idu te konverzacije, znate i sami i to naravno završi uzajamnim sporazumom da komunikaciju nastavimo interpersonalno, live, face2face ili što se bosanskom jeziku najbolje kaže ‘da se nađemo na kafi”. I dogovorimo se mi tako u 14h na standardnoj sarajevskoj čeki. E sad za one koji ne znaju šta je čeka. Čeka je jedna drvena instalacija koja se koristi na lovištima a na kojoj lovci čekaju divljač. Uzdignuta je od zemlje, metar i pol, dva, tri – ovisi kako je konstruirana a uglavnom je dobra iz tog razloga što divljač ne može nanjušiti vaš vonj zbog visine (ovo sam možebitno bubnuo, nadam se da u HLS-u ne čitaju moj blog), a ono što je još bitnije je to da ste na visokoj poziciji i imate dobru preglednost nad lovištem. ČEKA je također i akronim sovjetske tajne policije (чрезвыча́йная коми́ссия) što na čistom hrvatskom jeziku znači “izvanredno povjerenstvo”, a na čistom srpskom jeziku znači “vanredna komisija”, inače poznata što je iz nje izrastao poznatiji NKVD, a iz njega pak nešto manje poznatiji MVD, a iz ovog pak najpoznatiji KGB a iz njega nešto manje poznatiji današnji FSB. Čeka je također i 3. lice singulara prezenta od glagola čekati. Sad se vi pitate zašto sam sad ja naveo ova tri primjera? Reći ću ja vam zašto. Zato što sad mogu upotrijebiti svoju omiljenu stilsku figuru koja se zove slavenska antiteza! Dakle, nije ta čeka ni lovačka instalacija, ni tajna policija pak nije, a nije ni 3. lice jednine, nego je to naziv za mjesto gdje se sastaju ljudi, ono što bi naši anglo-saksonski prijatelji rekli meeting-point! Inače, baš volim slavensku antitezu, otako sam prvi put čitao Hasanaginicu. Jel ovo, il je to… a možda je ono? E nije ni ovo, ni to, a ni ono nego nešto četvrto!

Sarajevska čeka dakle. Zagrebačka čeka je najčešće pod Banom (valjda), brodska čeka je najčešće ispred Vesne na Korzu. Inače, slavonskobrodsko korzo je najveći trg u Hrvatskoj. Vjerovali ili ne. Međutim ono što je zanimljivo je da Sarajevo nema nekakvog “centralnog” tj. središnjeg trga, osim ako ne računamo sadašnji trg Djece Sarajeva ispred BBI centra koji nije postojao (a možda i je?) u vrijeme nastanka ove priče. I ako ne računamo Sebilj na Baščaršiji koji nije trg. Tako da je standardna sarajevska čeka prostor ispred katoličke katedrale Srca Isusova koji izgleda recimo kao trg iako to faktički nije trg nego eto, malo proširena ulica Ferhadija.

Uglavnom, napravit ću sada fast-forward do sutrašnjeg dana.

Sutrašnji dan (13.00)

Naravno kako idem s jaranicom na kavu bio se red i malo podaprat, ne sad previše blagdanski, ali onako muški da ne kažem bećarski. Da ne biste dobili nekakav dojam da sam ja sada išao u nekakve don Juanske pothvate ili štali već moram vam odma reći da je jaranica bila svježe udana, a ja imam strogi katolički svjetonazar. Udri sine, al ak prsten nema! Jel pošteno? Pa ja mislim da je.

I uglavnom sad ja se podaprao, malo sam se i namirišnuo, inače ja se mirišam sa najboljim parfemom za muškarce koji se inače zove Tabac i navodno je bio popularan 70-ih. Međutim men se sviđa jer miriši na muški miris, a ne ovi sad citrusi, agrumi i pizdarije što nam poturaju masoni, komunisti, fašisti i vegetarijanci.  Neke stvari je najbolje ne mjenjat. Čak je meni moja mater rekla da ne može vjerovat da je rodila takvu konverzu (a mislim da je baš bila rasprava oko mog Tabaca).

Zalijo se čiča Tabacom ko nespašen i krenio put Katedrale. Čiča, to sam ja inače. I ne ponesem kišobran. Inače ja ne vjerujem u kišobrane, a sad da elaboriram zašto to bi potrajalo a već vidim da sam sad prešao preko iljadu i četristo znakova . Uglavnom došao ja pred Katedralu, i to konj kakav jesam dođem naravno 15 minuta ranije. Da mlada dama ne čeka. I tako čekam ja i čekam, gledam na sat, zvjeram okolo, ništa se specijalno ne događa, raja pije kavu u Escobaru, ja i dalje čekam li ga čekam. Kad otkuca 14h. Reko, evo saće. Tj, evo sad će. Taman utoliko otvori se nebeski svod i pusti enormnu količinu vode na sarajevsku čeku, već sam razmišljao o izgradnji korablje. A da ne govorim da je to trajalo. A ja nemam kišobrana, jer u iste ne vjerujem. Sklonio se ja kao pod skute Katedrale, al đaba, šprica ona vodurina na sve strane, ljudi prolaze a nje nema li je nema. A ja kreten čekam li je čekam. Punih 60 minuta. Sat vremena! Kakav idijot. Pa ženu se ne čeka sat vremena ni radi snošaja, a kamoli radi kave.

Ženo, daleka ti Indija, zemlja Pakistan! Šta ću ja sad, odo ća kad me izradi ženska baš na dan novog potopa. Krenem ja, šljapkam sav ko patak po Ferhadiji, mokar do gole kože ko u onom filmu kao oni likovi dožive brodolom života. I onakav ljut pogledam na sat i vidim da je 14 sati. Pogledam na sat katedrale – 15 sati. Ovdje je netko il lud il nenormalan. Pogledam na mobitel – 15 h. Pogledam na sat i ustvrdim strogom znanstvenom metodom da mi sat ne radi jerbo se kazaljka za sekundu u narodu poznata kao sekundara nije kretala svojim uobičajenom tokom u smjeru kazaljke na satu. Dapače nije se nikako okretala. I kažem ja sam sebi: “Znaš šta Jimbo, kad te je već žensko napravilo volom, ajde ti fino kod sajdžije pa da barem nisi đabe u čaršiju izunišo!”

Zaista, i bi tako. Odem ja kod svog sajdžije… sad sam sjetio da većina mojih čitatelja neće znat šta je sajdžija. Sajdžija vam je urar eto, sad da etimološki ne razlažem kako šta uglavnom to je urar vjerujte mi na riječ. Dakle imamo hrvatsku riječ urar, srpsku riječ časnovičar, i bosansku riječ sahatdžija (od sahata, sata jel) a onda i kad se tu malo progutaju slova kaže se i ‘sajdžija”. Uglavnom dođem ja kog svog sajdžije, pozdravim fino kulturno, skinem sat s ruke, tresnem ga onako momački o pult i kažem: “Sajo, poprav’ mi sat!”

Moji vjerni čitatelji će se jamačno prisjetiti da ja nosim ruski sat VOSTOK iz serije Komandirskye i to tenkovski sa siluetom ruskog T-55 tenka. To je zato što volim tenkove i zato što sam rusofil. Bolje rusko govno nego američka pita jedan, dva i tri!

Kad je mladi sajdžija vidio zvijezdu petokraku i natpis Сделано в России, odmaknuo je ruke od sata kao da se radi o termonuklearnom projektilu TOPOL-M a ne o ruskom satu. “Oooo, ovo je old-school, ovo je za kolegu!” Utoliko pobježe on iz radnje, al ne daleko nego odma do susjednog objekta gdje je stari sajdžija ispijao kafu s rajom. Stari sajdžija inače nije star, da ne bi ste imali krivu sliku, stariji je od mladog sajdžije koji ima jedno 20ak godina, a stari sajdžija ima jedno 50ak. Uniđe on u radnju:

– “Zdravo. Šta imamo tu?” – upita on

– “Zdravo. Vostoka. Odbija poslušnost” – odzravim i odgovorim

– “Jao, vidi Vostoka! Uuuu, jes u dobrom stanju!”

– “Pa normalno da je u dobrom stanju kad ga čiča ima godinu dana. Inače, čiča – to sam ja.”

– “Mašala, čiča! A djes ga kupijo?”

– “Kupila mi sestra u Ameriku.”

– “U Americi kažeš. Ajd da vidimo šta je Rusom.”

Metne potom sajdžija u oko neki okular minijaturni, izvadi neke pincete i neke alate i otvori haubu mog Rusa. Tako da sam imao genijalnu priliku da mu vidim sve kotačiće. Inače ta priča s kotačićima je iz neke sveske, ja mislim da sam o tome već pisao. Uglavnom za našu učiteljicu demokratske promjene nisu zahvatile i školski kurikulum pa smo učili iz literature FNRJ. Pa je bila priča o nekom malom kojem je naša ljubičica od sto dvajs kila dala sat pa ga je onda ćaća pitao kaki mu je sat, a ovaj je reko da bi već otvorio da mu vidi kotačiće da mu drug Tito himself nije poklonio svoj sat. Meni je sestra poklonila sat i nisam ga otvorio da mu vidim kotačiće.

Uglavnom sajdžija je dobrih pola sata čačkao po satu sa svojim preciznim instrumentima a ja sam gledao i shvatio da sa svojom motorikom to ne bih mogao raditi ni da su satovi sto puta veći od sadašnjih. No, završi sajdžija sa satom:

– “Evo ga radi. Čuvaj sat, dobar je. Samo znaš šta je… a Rusi, jebaj ga. Vidiš on je automatski, sam se navija. E sad ima ta kebler-šajbna koja u sebi drži taj kontur-cug na befner-zingi. Problem je u tome što je kebler-šajbna stari dizajn, sovjetski, a befner-zinga je nova i to nije baš kompatibilno. Ne hvata dobro na kontur-cug uvijek, pa ne navije se uvijek. Možeš ga sam navijat, to ti je najbolje. Nažalost, ja nemam novih kebler-šajbni ni za Vostoka, ni za Poljota, ma ni za jedan ruski sat. Teško da ćeš to nać igdje kod nas. Najbolje bi ti bilo kad budeš negdje vani da to središ. Jer dobar je sat. Rus je to…”

– “Dobro Sajo. Kolko ti dođem?”

– “Ma daj budi normalan. Ne dođeš mi ništa”

– “Ma daj mojne me zajebavat. Kolko para?”

– “Ama čovječe, meni je to milina radit! Nisam godina i godina imo Rusa! Samo mijenjam baterije na ovim japanskim govnima! Vratilo me u mladost ovo…”

– “Pa, hvala ti Sajo… jel mogu šta… bar za kavu?”

– “Samo ga čuvaj!”

I nakon toga se pozdravih se emotivno raznježenim sajdžijom i odem kući. Više nisam ni negodovao što me ova zajebala, ni što mi je odjeća mokra. Čak se i sunce ukazalo.

Ima ona latinska izreka: Post nubila phoebus – poslije čeke Sajo.