Muke u proletera

Onaj ko nije selio sedmogodišnji blog ručno, copy po copy, paste po paste – ne zna šta je muka. Ova rečenica implicira da ja znam šta je muka, i kako ne bih znao kad se otkako sam preselio blog na sopstvenu domeu, hosting i ostalo što ide  sotim, samo se bavim seljenjem starih postova u ovdje. Kada bih morao izdvojiti dobre strane tog posla onda bih morao reći da ih ima malo ili da ih možda uopće i nema. Grsta me pomisao da čitam svoje stare postove jerbo ih se uvelike sramim i većina njih mi se čini totalno bezveze što još više dovodi u pitanje svrsishodnost ovakvog migracijskog pothvata. Moglo bi se reć da čak i shvaćam Kafku koji je rekao svom jaranu Maxu Brodu da spali sve što je napisao kad  umre. Eto ovaj ga na našu sreću nije poslušao pa smo i mi dobili čitljivu lektiru.

No, eto ipak kako kopiram te nazovi tekstove onda mi i oko pobjegne pa pročitam koju riječ, pa eto nađem i štogod zanimljivo. Neku anegdotu koju sam zaboravio, poput recimo, kako je dr. Gadura osjemenjivao kravu u postu “Prva studentska gajba” od 16. ožujka 2008.:

Kratka digresija: Dr. Gadura je prije nekoliko dana hodio u jedno živopisno slavonsko posavsko selo. I tako njegova ruka je bila u toploj nutrini jedne krave, i naravno krava se opire penetraciji njegove ruke, muče, maše repom i radi sve već što rade krave dok ih veterinar pokušava umjetno osjemeniti… ukratko – oprire se. Kad vlasnica krave, gospođa šokica u poznim godinama, reče kravi: “Opiri se, opiri! I ja sam se opirala i triput rodila!”

I opiro se ja il ne opiro tako kopiram ja te tekstove i uživam mazohistički u svojoj tantalštini. I tako kopirajući tekstove, đabalesku misli kako sam ih ja od početka poetski krstio, dođem do teksta o filmu “Guča”… ono što je recimo zanimljivo je to da se ja dobro sjećam da sam samo gledao zadnjih možda 20 minuta tog filma, ali eto tad prije 4 godine, to me nije ni najmanje obeshrabrilo da napravim neku recenziju (?!). Od sramote nisam htio čitat taj tekst, ali kopirajući slike nisam mogao ne vidjeti sliku Dustina Hoffmana u Alfi Duetto, kojem ide oblačić iz usta i pjeva: DI-DI-DI-DIII-DI-DI-DIIII-TU-TU-TURUU-RUUU. To je inače onaj intro iz gospođe Robinson, Simona i Garfunkela. Kako sam ja Guču povezao sa Dustinom Hoffmanom u filmu Diplomac, ja pojma nemam… to ne bi uspio ni onaj što je išao sa Lovcem u raži u razred koji bi kad počne pričat o nečemu završio na oranicama Wayominga ili gdjeli već i traktoru svoga strica ili kogali već. Njemu je cijeli razred viko DIGRESIJA DIGRESIJA. On je nula naspram mene. Nego gdje sam stao… a da Diplomac… i uglavnom sad kako migracija bloga ne znači samo copy/paste, nego znači također i ispravljanje puknutih linkova kojih, konj bi reko – kobili se nado (!) na bespućima interneta ne nedostaje. I sad na YouTubeu tražim onu scenu kad Dustin Hoffman piči u Alfi a sviraju Simon i Garfunkel “DI DI RI DI DI RI TI DIIII… Mrs. Robinson…” a ovaj leta ko mutav da uleti u crkvu. Međutim nisam našao cijeli taj dio nego samo segmente, i tako tražeći po YouTubeu baš taj dio naletim na početak filma kad Dustin Hoffman kao diplomac se vozi na onoj pokretnoj traci (na aerodromu jelte? Ne mogu se baš točno sjetit, davno sam gledao film) a piči Simon i Garfunkel: “The Sound of Silence”.

Hello darknes, my old friend padne i meni napamet, ‘bem ti kolač, pa ja sam uskoro diplomac. Pravi, s master diplomom, sve po PS-u. I sad se ja vozim na pokretnoj traci, rećemo u Supernovi (to je jedan kao “mall” u Slavonskom Brodu”) ili rećemo u Portanovi (to je kao jedan “mall” u Osijeku) ili rećemo u Avenue Mall-u (to je ko neka pijaca u Zagrebu) i svira sad ta stvar, sound of silence i uglavnom ja upadam u vrtlog da me zavede majka moje buduće cure i onda joj, dva zeca – tri zeca, i na kraju ja pičim u Alfi Spider (crvenoj, konsekventno!), upadam u crkvu i izvikujem njeno ime udarajući o staklena vrata crkve. Razmišljajući tako o egzistencijalnim problemima mladog diplomca i post-modernim nedaćama slobodnih spolnih aktivnosti, mehanički sam dalje kopirao tekstove. I onda, opet mi oko zapadne na jedan dio teksta i to samu usamljenu rečenicu na kraju jednog posta. Pa velim:

Nikad neću bit bogat jebiga.

Gotovo da sam i zaboravio spoznaju davno spoznatu da neću biti nikad čovjek s parama. Uglavnom ljudi žive u zabludi ili nadi da će kad-tad u životu biti bogati, ja sam imao tu sreću pa sam skontao u životu da nikada neću biti nit pun para, nit da je to nešto od suštinske važnosti u životu. Nije da je to išta važno, ionako uskoro nitko neće niti imati para. Silne novčanice eura, dolara, jena i bugarskih leva neće vrijediti papira na kojem su naštancane, a oni sretnici koji su nagomilali zlato će, ako ništa drugo, barem moći praviti kvalitetne žice, jer je navodno zlato dobar vodić.

Tako gledajući, vjerojatno da vozim crvenu Alfu Romeo 8C Spider je jednaka vjerojatnosti da sutra otputujem na mjesec. Što možda i nije nevjerojatno s obzirom na moju prošloživotnu ulogu ruskog kozmonauta. No, o tom po tom.

Na vrijeme sam ja tako shvatio, još prije nekih godina da ću ja uvijek biti proleter. I meni je to zapravo bilo kewl. Problem je u tome što sam sliku svog proleterstva izgradio na dvije slike:

1.  na filmu “Novinar” Fadila Hadžiža i
2. na pjesmi “Maljčiki” VIS-a Idoli

Iz filma “Novinar” je onako baš idlična slika socijalističkog novinara koji hoda stereotipno u vijetnamci i bori se protiv okorjelog socijalističkog sustava i solidarizira se s radnicima i tako to. Svidjala mi se ta slika “white-collar” proletera, proleterske inteligencije ili ne znam kako bih to nazvao. Kao… završit ću ja fakultet danas sutra i bit ću knjiški proleter.

Iz pjesme “Maljčiki” mi se svidjala slika ruskih radnika koji izlaze iz tvornice na biciklima, onako razdragani i zapjevani. Gradimo bolji svijet i tako ti fazoni. Prekasno sam saznao da je ekipa iz Idola zapravo htjela da umjesto stiha plamene zore/bude me iz sna ide stih kakane zore/kakan sam i ja, no eto cenzori nisu to dopustili. Ionako je raja iz sovjetske ambasade u Beogradu popizdila zbog šprdancije na račun sovjetskog real-socijalizma.

Tako sam ja zdušno zapravo želio da postanem proleter, jerbo mi se to činilo nekako baš kewl. Ako je kewl biti yuppie ili hipster, što onda ne bi bilo kewl biti proleter? Tom sam ja logikom nekako išao. I eto posto ja proleter. Kako u ovoj našoj državi sad baš i nema posla, ne radi se, kako se uglavnom svjetski monetarni sustav raspada, nema ni para… Bolje proleter ne bi mogao ni poželjeti. I sad se osjećam kao kad su pingvini s Madagascara ukrali brod da otputuju na Antarktik. Nakon što su puni iščekivanja došli u ledaru samo su konstatirali: “Well, this sucks.”

Well, this sucks too. Dok normalan svijet muku muči da popravi auto, ja muku mučim da popravim bicikl. Istinabog, nisam gladan ni žedan, a nije mi ladno. Samo nekako.. Well, this sucks.

Ali kao što sam rekao, kao da je to bitno… uskoro ionako neće nitko imati novaca, tj. imati će al to neće ništa značiti. A ja svoj obol u rušenju kapitalizma dajem rušenjem u kafani, kao mnogi što su na taj način “razbijali Jugoslaviju”. I sa zebnjom čekam što će biti nakon diktata kapitala. Ako bude Lenjinov diktat proleterijata… barem ćemo imati što opet rušiti.