Noć kazališta 2011.

Noćas se održava jednodnevna manifestacija “Noć kazališta”, ako sam ja dobro shvatio druga po redu, što nekim logičnim slijedom znači da je 2010. bila prva noć kazališta. Koncept je isti kao i kod “Noći muzeja”, samo što nisu muzeji otvoreni cijelu noć nego raznorazna kazališta daju noćne predstave i slično. Kada je Noć muzeja prvi put krenila kao projekt, ja sam bio apsolutno oduševljen tom idejom da se baulja po muzejima u pola noći. Nažalost, tog projekta nije bilo u Bosni gdje sam ja živio donedavno, a bilo mi je malo daleko potegnuti do Zagreba da bih bauljao po raznoraznim muzejima metropole svih Hrvata. Dosta mojih prijatelja i poznanika je bilo na “Noći muzeja” i kažu da je koncept fantastičan – i da stalno naletiš na nekog poznatog.

A eto tako je napravljena Noć kazališta, za koju sam ja već čuo ranije, ali mi nije palo napamet da će isto biti organizirano i u našoj maloj varoši. Na letku koji sam dobio vidim da u projektu sudjeluje preko 90 gradova u 7 zemalja među kojima je i BiH. I eto baš ja nađem kad nisam u Sarajevu, pošto pretpostavljam da je dobar program upriličen po raznim sarajevskim pozorištima. Da se u Brodu također održava Noć kazališta, saznao sam slučajno tako što sam tražio nešto na lokalnom gradskom portalu na kojeg odem jednom u nikad. Čak su i oni priznali da bi propustili pozvat raju u kazalište da ih na to nije upozorio jedan čitatelj. Toliko o općoj informiranosti u ovom gradu, međutim ta tema zaslužuje poseban post, odnosno ne zalužuje.

Inače, čisto informacije radi, Brod je nekad u staroj državi imao poprilično jak i poznat kazališni festival. Danas, koliko mi je poznato postoji nekakav festival amaterskih kazališta, a kako ja sam po sebi nisam pretjerani ljubitelj teatra (na što ću se osvrnuti kasnije u ovom tekstu), nisam nikada pohodio festival.

A u Brodu su upriličene tri predstave i jedna izložba, kako veli ovaj zgodni pamflet što su mi dale djevojke garderobijerke:

Ja sam se, naravno, odlučio za predstavu “Kvočka” u 23,00, jer kakva je to noć u 17h? Naravno danas je mrak pao oko 16h, ali znate što mislim jel…

Kvočku je postavilo Satiričko Kazalište Mladih (SKM), koje je, koliko sam opet skromno upoznat s brodskom kulturnom scenom jedino funkcionirajuće kazalište u našem gradu, osim dječjeg kazališta koje je imalo predstavu u pet sati.

Garderobijerke su bile uslužne pa su mi uz službeni pamflet ugurale i program predstave SKM-a, kojeg ja suvremenom tehnologijom dijelim sa svekolikim čitateljstvom mog skromnog bloga:

Daklem, kao što i sinopsis iz programa veli, radi se o komediji (tragikomediji?), premijerno prikazane a ujedno i praizvedbe na daskama koje život znače. Za mene su inače, daske koje život znače jedne daske na jednom mostiću u Vogošći kojeg sam ja svojom višetonskom nosivosti i opterečenjem prelazio s velikim strahopoštovanje, više strahom nego poštovanje jerbo sam samo čekao dan kada će neka daska puknit pod nemilosrdnom silom koju stvara moja masa, što bi krajnje rezultiralo eventualnim padom, a time možebitno i lomom vrata ili nekog vitalnog organa, pa su to stoga zaista daske koje su meni život značile.

Nego, da se ja vratim na predtavu. Daklem KKD IBM (Koncertno-kazališna dvorana Ivana Brlić Mažuranić, ex Đuro Salaj) je bila solidno popunjeno čime zapravo pada u vodu teorija o Brođanima, divljim Konanima barbarima s obale Save koji kad čuju riječ kultura vade tetejca (“Wenn ich das Wort Kultur höre, entsichere ich meinen Revolver.” – Joseph Goebbels, a negdje sam pročitao da je to govorio i Göring, samo umjesto Revolver bi rekao Browning – on je nosio Browninga poluautomatskog ako se ne varam, a ne revolver). Daklem nakon povijesne trivije upitne važnosti za ovaj tekst mogu reći da je u dvorani bilo po mojoj skromnoj analitičkoj odokativnoj analizi cca. jedno 2/3 dvorane. Koliko je to u brojevima, nemam pojma, vjerojatno sam ofulao i ovaj razlomak.

Kvočka je nekakva priča iz Hrvatske, nešto kao mješavina blagajnice koja oće ić na more, Bibe i Dog Day Afternoona. Uglavnom lik uleti s utokom u trgovinu, puno se dere, blagajnice su ionako ošle na živcima, Ćiro Blažević kupuje čokoladu, Miljenko Jergović isto ima neke svoje epizode i tako. Iskreno, meni predstava i nije bila nešto. Po smijehu i ovacijama publike, rekao bih da je predstava svakako uspjela, iako se mene i nije dojmila. Nisam skontao poantu priče da vam pravo kažem, a kraj sam nazirao valjda otkako su se svjetla upalila na početku predstave. Ali, kao što rekoh, ja se ionako ne kontam u teatar, daske i to pa eto tako da moje mišljene zapravo ni ne znači puno.

Ali recimo ovo mi je super predstava – bolja i od filma koji je kasnije snimljen po istom scenariju. Ima sve na YT, samo treba pročeprkat.

Kao što sam već ranije rekao, ja… pa nije sad da nisam ljubitelj teatra, ali jednostavno nisam nikada imao naviku ići u kazalište. Jednom sam se čak i okušao kao glumac-amater u gimnaziji, i to ni više ni manje nego u ulozi Poncija Pilata.
– KOGA HOĆETE DA VAM PUSTIM?

U sarajevskom narodnom pozorištu sam bio, što me izuzetna sramota, samo jednom. Iako sam redovno uvijek u tramvaju s velikom pažnjom čitao program pozorišta koji je redovno reklamiran.

A sad ću vam ispričati jednu priču o kazalištu/pozorištu/teatru koja ima negdje skrivenu poantu samo je ja još nisam dokučio do kraja, ali eto nadam se da ćeš je možda ti, čitatelju mog skromnog bloga, naći negdje.

Daklem, priča kaže sledeće. Ljeto je Gospodnje dvije iljade i peto, al zapravo nije ljeto nego je zima što će se zapravo pokazati krucijalnim za priču. Naime, tog zimskog popodneva moj bivši legendarni cimer (koji mi nije bio tada još cimer) je veselo koračao kao ruski vojnik kroz snjeg ka studentskom domu gdje smo živjeli. I tako gazi on, jen-dva, jen-dva, zvjera naokolo kao predator kad odjednom ugleda mobitel u snjegu na obližnjem parkiralištu. Nakva Nokija, u tadašnje doba nije bilo Androida i iPhonea, barem ne kod nas. I ne bilo njemu teško, sagne se on i pokupi telefon iz snjega. Telefon ugašen. I dobro, ode on nazad u dom, izvadi bateriju, karticu i ostavi telefon da se suši. Naravno kako je to cigla Nokija ona je radila najnormalnije kad se osušila. Telefon nije bio zaštićen SIM passom, što znači da je mogao pristupiti imenikom i možebitnim ostalim sadržajima ukoliko ih je imala ta nokija. A moj cimer, lip i pošten, kaki sam i sam ja, ode u imenik i nađe kontakt pod imenom KUĆA. I nazove on, kad javi se neko dijete.

– Halo?

– Zdravo? Jel ima netko stariji kod kuće?

– Ima tata.

– Dem tatu.

– TATA! TATA! TA-TA TA-TA!

Ne prođe ni puno, kad eto patera familijasa ubrzo s druge stane linije.

– Molim?

– Dobar dan. Da niste vi slučajno izgubili mobitel?

– Ni slučajno.

– Sigurno?

– Pa da vidim. (prepipava se po džepovima) Joj vid stvarno, nema mi mobitela. Plava Nokija?

– Da.

–  Joj, jeste ga našli na parkingu kod Šumarskog Fakulteta?

– Da.

– Ispo mi je vjerojatno kad sam izlazio iz auta. Hoćete mi vratiti telefon, svi su mi kontakt u njemu?

– Naravno, zato sam vas i zvao.

– Kad se možemo naći?

– Odmah kod Šumarskog fakulteta?

– Odlično.

I moj lipi i pripošteni cimer, kaki sam i ja sam, ode do Šumarskog fakulteta i tamo ga dočeka čovjek. I njih dvojica tako u priču, pa čim se ti baviš la-la-la, i uglavnom jedan zec, dva zeca, tri zeca, ispostavi se da je čovjek (ovaj što je izgubio mobitel, ne moj cimer) direktor Kamernog teatra. Kamerni teatar je inače kazalište jedno u Sarajevu, tamo pored Imperijala u Titovoj. Tj., sada i u neposrednoj blizini McDonaldsa. (Samo kratka digresija… zašto se kaže neposredna blizina? Kakva je to posredna blizina? Nikad nisam čuo da je netko rekao u posrednoj blizini, ali zato je gotovo svaka druga blizina neposredna? Baš čudno). Uglavnom, direktor da mom cimeru ovako blok karata za predstave, za cijelu godinu ili sezonu ili kako to već ide kao znak zahvale. Ovaj uze, zahvali se i svaki razguli na svoju stranu.

I sad jelte, moj cimer iako etička gromada od čovjeka što je pokazao ovaj nadasve plemeniti čin vraćanja mobitela čovjeku, nije čovjek teatra. Ali on je pokušao iskoristi najbolje od situacije. Naime išao je najstarijim studentskim štosem u cilju pribavljanja možebitnih snošaja. A to je barenje “kulturom”. U principu je to vrlo jednostavno – “ja sam kultura”, ovo ono i opa na kraju o djes. Nešto kao želucem do srca, samo što je ovo kulturom do srca. Ako pod srcem smatramo jedan drugi, jelte, organ. Međutim kako se to kasnije ispostavilo to je jedna od najgorih metoda koje upale nikad ili gotovo nikad. Al na greškama se uči, kažu stari kulturnjaci. Naravno, on je napravio i tu grešku što je on taj sepet karata dao nekim djevojkama iz doma pa je to kolalo slobodno po domu. A inače to se radi tako da vodaš trebe sa sobom na predstave, jel, al nije on očigledno dobro promislio taj plan do kraja. A i valjda mu se nije išlo u kazalište. Koliko je meni poznato niti jedan muški nije vidio niti jednu predstavu od tih karata, a posljedično nije niti zapao u kakvu romantičnu avanturu sa našim drugaricama iz doma.

Wenn ich das Wort Kultur höre, entsichere ich meinen Revolver.