Meta blog #2 (samodopadna ispovijest blog-veterana)

Nedavno sam pisao o apsurdu pisanja na blogu o blogu što je bio sam po sebi apsurd jer sam ja to upravo radio. I naravno, kako to biva kod svakih apsurda to uvijek može dobiti i nastavak, čisto da taj vertigo ludila bude još luđi.

Međutoa, ja ovdje neću pričati o blogu općenito, nego u maniri pravog samoljubljivog blogera pričat ću o svome, da ne kažem sopstvenom blogu. Naime i Zaime, kako je vjernim čitateljima (koji prema statističkim analizama ne bi mogli napuniti niti Renol 4) poznato ja sam se nakon sedam i pol godina otrgnuo od majke sise blog haera i otišao u freelancere. Zašto sam odlučio tako, mislim da sam to već ranije pokušao objasniti. A možda i nisam, nemam pojma, to na kraju krajeva i nije bitno jerbo je operacija gotova- pacijent mrtav, blog preselit. S jimbo.blog.hr na upravo ovu magičnu stranicu otvorenu vama u browseru (osim ako ovo ne čitate pomoću nekih RSS alata i čega sve već, Bog te pomogo šta neće sve izmislit). Pa eto ovom prilikom ja bih htio s vama podjeliti neka vlastita opažanja koja sam opazio tokom tog vrlo bolnog procesa migracije bloga.

Zašto je taj proces bio bolan, pitaš se moj vrli čitatelju? Pa reći ću ti. Priča daklem kaže sledeće: blog.hr naravno nema opciju exportiranja bloga (kao recimo ovaj nadasve fantastični worpress, iako koji iako fantastičan ne može formatirat tekst iz prve kako spada, no o tom po tom). Nego migracija bloga znači da čiča sjedne za kompjuter (a čiča, to sam ja) i onda po cijele dane reže sa starog i lijepi na novi blog. Taj proces koliko god da zvučao dosadno i zatupljujuće ne može opisati zapravo dosadnost i zatupljujućenost samog tog procesa. Toliko još i više. Da se preseli blog stari sedam i pol godina ručno, koji broji cca. 600 postova treba, vjerovali ili ne oko 40 dana. Daklem jedna korizma. Iako, sad kad razmislim, i brzo je prošlo kad usporedim alkoholnu apstinenciju za korizmu. Ukoliko se odlučite na takav veličanstveni asketski korak.

Također ono što je bilo vrlo bolno u cijelom procesu jesu postovi sa slikama, poglavito s razno-raznih putovanja i kvazi-reportaža gdje u postovima ima više slika nego slova. Jer, pajzte sad ovo, blog.hr naravno nema neograničan upload slika (samo jedna 200×150 slika po postu). To je naravno shvatljivo jer kako su ljudi blesavi to bi kačilo sve živo i mrtvo po blogovima, i svatove i sarane i krštenja i sunećenja i bar-micve i ljetovanja, ma nema šta ne bi. Onda naravno ljudi moraju pribjegavati besplatnim servisima koji nude besplatan hosting (ili kak bi se to reklo na našem veličanstvenom hrvatskom – domaćinstvo) za upload slika. E tu sad dolazi do problema. Ja kako sam bio mlad, nadobudan i vjerojatno masne kose, ja sam se odlučio za tada megapopularnig IMAGESCHACK servis. Samo zato što su ga svi živi koristili. Međutim ispostavilo se da je taj magični Imgschack katastrofa i da ždere slike ko Čobanković čvarke na uranak. Konkretno, nije bilo niti jednog posta da meni taj popularni užasni servis nije pojeo barem jednu sliku. Barem jednu. A čak sam bio i naletio na jedan post gdje su bile, pajzte sad ovo, i to pajste u nevjerici, bile pojedene sve slike! Krv ti mrknem!

A to ti, vjerni moj čitatelju, znači da je čiča (a kao što pripomenuh – čiča to sam ja) morao kopati po DVDejima sa slikama, i pažljivo nanovo raditi novi upload slika i tako. Ono što je bitno da je sav posao napravljen kako spada, da su sve slike potpune po postovima i da je sad sve to cakum-pakum. To je sad zapravo milina. I sad, rećemo, očete gledat avijone u Ameriku što sam ja sliko, fino odete gore tam di su naslagate one kategorije, pa klik putovanja, klik USA i tam nađete i gledate avijone dok se boje ne rastope. To barem radim ja svako malo. Ja dost volim avijone.

Nego di sam stao. Daklem, nakon svih peripetija koje nosi ovaj mukotrpni posao, napokon je to sve gotovo, skockano brate i svašta nešta. To je recimo kao da imate zapušteno dvorište. I onda vi mrdate, radite, kopate, štijate, kalemite… i onda nakon tristo tisuća godina sav taj posao se isplati zato što bašća izgleda kao sam Eden. Dok ne padne recimo Tomahawk raketla i sve ode u helać, a to bi u blogerskom svijetu bilo, nemam pojma, da crkne server valjda. Il da padne recimo Tomahawk raketla u klimatiziranu sobu sa serverima.

Dobro toliko o mukotrpnosti procesa. Sad bih htio reći koju o svojim zapažanjima tijekom procesa migracije. Dakle ovako, ja sam proces migracije radio, vjerovali ili ne, retrospektivno, što oće reć u rikverc. Daklem od najmlađeg posta iz 2011. do najstarijeg iz 2004. To je s jedne strane zgodno jer nekako se prisjećate raznoraznih epizoda životnih koje bi ste inače zaboravili (ne inače, nego sam ih i zaista zaboravio dok ih nisam ponovno pročitao) tako da je sa meni i zapravo žao što sam ja zadnje dvije (ili čak i tri?) godine blog podosta zapostavio. Glede same kvalitete, osobno mislim (iako je teško donositi sam o sebi sud… tj., nije uopće teško, zapravo je vrlo lagano, nego je vrlo neobjektivno) da je najbolji blogerski period bio 2006/07. Mislim da je to dost čisto solidno napisano i tako svašta nešto. Definitvno najgora godina, tj. najgore napisano smeće na blogu je, naravno, iz 2004. Užas. Kao prvo hiperprodukcija bi postidila i Jergovića. A zna se da sam ja bolji od Jergovića, jer dok je on uteko IZ Sarajeva ja sam uteko U Sarajevo. Nego šta. Jednostavno očajno loše. Svaki dan po jedno 2-3 posta, veze s vezom nema i moram priznati da većinu postova i nisam kopirao, a i one koje sam kopirao sam kopirao čisto radi nekakve… kak se to veli na ovim našim jezicima…. linearnosti? Nije linearnost… continuity kažu Englezi… pa da! Kontinuiteta! E jesam i blesav, stvarno…

Dalje također je zanimljivo i gledati tko je redovno komentirao, tj. kako su redovni komentatori dolazili i odlazili u raznim periodima kako bi pravili pa potom brisali svoje blogove. Da, oko 90% blogova, je OBRISANO, što je zaista šteta, jer je dosta njih bilo jako kvalitetno, smješno, zabavno, informativno, et cetera. Zašto je to tako, to je sad već pitanje za interdisciplinarnu filozofsko-psihološko-sociološku analizu. Koliko sam ja uspio zamjetiti sa svojim skromnim zamjetnujućim sposobnostima, radilo se u dosta slučajeva da su blogeri bili “provaljeni” od strane poznatih, prijatelja, rodbine… pa onda u strahu otkrivanja, jelte, svoje intime, nekakvog cyber-egzibicionizma, grčevito su brisali svoje blogove. Dobro sad, kolko je bilo grčevito, o tom potom. Naravno pitanje intimnosti/javnosti bloga je također jedan zanimljiv fenomen kojge bi bilo dobro da netko od blogera (a možda i ja nekad) onako fino blogerski secira. Eto iskren da budem, pred svima vama poznatima i nepoznatima, meni je puno bilo lakše pisati blog dok sam znao da mi to ne čita familija il da me ljudi ispituju po gradu o blogu, kude me, hvale me i ostalo. Najozbiljnije. Iskren da budem, to je i jedan razlog mog zanemarivanja bloga zadnjih godina jer sam jednostavno imao grč o čemu pisati jer šta ja znam ko će sad to pročitat i tako svašta nešta.

Također stil se mjenjao. U početku je to bio, kako je to moj kum ex-bloger (i to dobar) rekao “Urbi et Orbi”. Urbi et Orbi, to je za vas što spavate na Uskrs ujtro, ono kad Papa govori iz Vatikana. E tako je i to bilo. Daklem sjedneš navečer i onda “udjeliš” svoj Urbi et Orbi, gdje se onako dnevnički dotakneš današnjeg dana na razinama na kojima je tebe taj dan dotakao. Zanimljiv stil.

Onda recimo ja sam patentirao džabalesku stil, što je okosnica mog bloga uvijek. A to ti je – džabalesku misao. Pričaš pa kud te priča odvede. To jedan kaubojski ninja stil, s oprezom ga treba prakticirat.

Također bilo je tu i fabuliziranja (morel se to tako reć, a?) događaja iz života, reportaži, putopisa, recenzija i tako svega. Uglavnom mislim da je najbitnije pisati. Mnogo se ljudi okušalo u blogu (kad je blog bio hip) i dosta je njih stvarno i imalo što za reći (govorim recimo o mojim prijateljima). Za razliku od raznih Jergovića i Tomića. No idemo dalje za iste pare.

Ja sam se eto opet odlučio redovno blogirati, hoće li to zaživjeti – ne mogu garantirati, a kako će izgledati – to stvarno ne mogu znati. Kibi dabi pa jelte.

Dobro sad kada sam završio ovaj džabalesku osvrt nadam se da neću više pisati o blogu kao blogu do naredne migracije na ko zna šta. Ali, vrli čitatelju, ako ti misliš da je ovo kraj, onda si se, reći ću ti ja – zajebo! Zaime i Naime, zna se da nema dobre i kvalitene analize bloga bez apsolutno fantastične STATISTIKE koja je nešto zakon i koju voli svak. A ako ste imali tu sreću da ste se kroz svoje akademske putešestvije sreli s prof. dr. sc. Hasanom Zolićem onda znate da osim što je STATISTIKA nešto zakon i da ju voli svak i to šta je recimo medijana i ono drugo nešt. Zaboravio sam.

E ovako. Blog.hr statistika veli da je na JIMBLOGU starom bilo 836 postova (a ja sam ih migrirao čini mi se 600). Što znači da nedostaje 236 postova što ja mislim da je puno i da ja nisam pobrisao 236 postova. A možda i jesam ko će ih znat. Ionako ono što sam pobriso nije bilo ni za šta.

Da, zaboravih pripomenuti postovi na starom jimblogu su obrisani, a ak odete na jimbo.blog.hr automatski vas vamo prekopicne. Prekopicne zato što je sad ovo blog, a obrisano zato što oću da ljudi kad guglaju uniđu na ovaj blog a ne onaj tamo. Dabome.

E sad, kako sam pobrisao postove, nažalost sam pobrisao i komentare kojih je, sudeći prema blog.hr statističkom izvještaju bilo 5749, što je… a valjd dosta… pa zapravo i je u prosjeku kad bi se to sad nešt djelio i tako to. Da, opet još jedna u nizu beskrajnih digresija – ko je blogao u vremenu dok je blog bio hip  na nekom od blog servisa onda zna da su se često kačile klinke s komentarima ČAO BLOG TI JA ZAKON POSJETI MOJ I KOMAJ KISI KISI POZZZ. Međutim, pajzte sad ovo. To je bilo 2004. To su bile klinke 7 razred, 13 godina. To su danas žene od dvajs godina, pola njih garant ima i djecu. Eto tolko sam vam ja star, ko patrijarh starozavjetni.

I definitno statistički podatak za kraj koji je meni najzanimljiviji. Dakle, men je oduvijek zanimalo dal sam ja više napisao o Dragutina Tadijanovića. Iz tri razloga: prvo zato što je taj književnik živo pa brat bratu jedno tristo pedes-šezdes godina, drugo zato što je to jedini čovjek na ovim prostorima, osim naravno druga Broza, kojem je uspjelo da mu podignu spomenik za života i treće zato što je iz Rastušja. Živa istina. E pa, stoga je i mene zanimalo kolko sam ja napisao. Prvo sam naokolo ispitavao po tviteru znal netko nešt što će to probrojat, a pazte što je bio Vnukov komentar:

Analni hipster. Eto svašta. Međutim, kako bilo da bilo, ja sam zapravo i našao taj plugin za WP. I pajste sad ovo šta veli. Daklem, na ovom blogu, među postovima je nakucano sveukupno ni više ni manje nego 466,764 riječi. Sad naravno nije meni dao vrag mira pa sam ja malo progooglo da vidimo kolko je to u jelte stranicama knjiškim. E sad, na nekoj sumnjivoj stranici sam pročitao da stranica u projesku ima 200 riječi. Nije meni bilo stoga ni mrsko pa sam ja to i provuko kroz digitron gdje sam dobio sumu od, pajste sad ovo, 2333 stranice! To je 10 tomova knjiga pod 233 stranice! Međutim mrsko mi je bilo da tražim kolko je Tadija stranica napisao, al saznat ću i to u dogledno vrijeme, ako ga nisam prestigao, onda ću žurno raditi na tome da ga prestignem čim prije.

Pa eto sad ja kontam, ako bi išli nekom velikodušnom logikom da velikodušnih 10% teksta izdvojimo, imali bi materijal za jednu knjigu od 233 stranice. Pa šta, ne bi to bila prva knjiga napravljena od bloga. Normalno.

I da, za kraj,  preperečujem tekst na ovu temu, tj. o migraciji bloga tekst bloga copypaste – Migracija s blogger.ba (to s blogger.ba se može također i primjeniti na bilo koji naš lokalni blog servis).

Eto toliko, živi bili i rodilo vam žito što bi reko jedan legendarni najbolji bosanski bloger svih vremna drug Bidon, također nesto u blogerskim akcijama. Rodilo vam žito!