Opet mi je došlo da pišem blog. Kolko će to trajat, nemam pojma, pošto sam ja imao valjda više comebackova nego Princ poznat i kao Znak. Samo što se on valjda vraćo zbog para i slave a ja samo zbog para. Ili slave, nije više ni bitno. A zašto sam odlučio da opet pišem blog. Pa eto odlučih ja tako opet da se prihvatim digitalnog pera zato jerbo nisam podugo napisao ništa, gotovo da i nisam napisao smislenu rečenicu nakon što sam pred kapijom posljednje akademske ustanove ushitnuo, citirajući Pavla Čuturu: „Zbogom Merđo, zbogom preduzeće!“ Što oće reć opet recimo da intelektualno tonem. Pa pomislih ja tako da bi možda onda bilo bolje da pišem đabalesku gluposti nego ništa, ko zna možda mi to dadne i nekog poticaja da pročitam kakvu knjigu umjesto glupog interneta kojeg čitam povazadan. Da, to je isto zapravo jedna porazna činjenica da nisam dugo ništa pročitao što je duže od jedno 2 stranice. Ne mogu da me puškom nateraš. To je valjda problem toga kada čovjek ispadne iz tih akademskih tokova. Al eto mogu reć da gledam dosta tih nekih filmova i serija i štatijaznam. Al recimo i to je glupo za reć. To ljudi ne bi trebali govoriti. Kao: „E jes pročito kakvu knjigu dobru u zadnje vrijeme?“ – „Ma jok, al sam zato pogledo dvije sezone Game of Thrones u tri zadnja dana!“ Zamislite sad ovo: „- E, jel jedeš sezonsko voće?“ – „Ma jok, al zato redovno ližem tripove!“ Eto to vam dođe na isto. I jedno i drugo pretvara mozak u kašu.
Sad isto jedan od problema koji se ovako nameće je taj sljedeći da sam ja trenutno nezaposlen, da ne kažem nezaposlit, a to u ovom našem okrutnom svijetu znači da nemam novaca iliti para. A kao što kaže pjesma Zabranjenog Pušenja: pare pare okreću svijet, politiku i nogomet/ parama ja kupujem sve; jathe, konje, zamkove. Al isto tako pare ne mogu kupiti raju iskrenu. Al opet tamo s druge strane pare okreću tamo gdje burgija ne može. Il što bi mi Hrvati rekli svrdlo. Za burgiju. A ja bi reko i borer. Kako bilo, kako nemam para onda se uglavnom i ne krećem puno naokolo po nekim bijelim svjetovima ili Bosnama pa sad recimo uslikam neku sliku i onda ispod napišem: „Evo ođe je Evlija Ćelebija stao na burek davne hiljadu šesto pedes četvrte.“ Prošla su ta zlatna vremena. Ili moje vrijeme tek dolazi. A to ćemo tek vidjeti. Tako da eto uglavnom se kontam bazirati na davnom mom patentiranom stilu spisateljskom koji se zove „džabalesku misao“. Kažu da sam u tome dobar. I u spravljenju gemišta. Baš i nisu neki skilovi za metit u CV, al eto šta je tu je. Ne može svako bit Steve Jobs. Al kontam da bi bio svejedno dobar Evlija Ćelebija, Fes mi dobro stoji, volim burek i turske slastice. Samo baš ne bih volio da me sunete. No otom potom.
Kontam da je za danas dosta. Jest da nema poente, al u tome i jest poanta. Kontam opet da sam mogao recimo ispričat kako sam s Robicom išao u Bosnu i kako sam vidio Ladu Nivu s petera vrata al se bojim da mi sutra možda neće ništa pametno past na pamet pa onda mogu iskoristit taj detalj iz kojeg bi mogao, uz malo mojih džabalesku sposobnosti da i ispucam jedno 100 znakova ili kako bi neuki tviteraši rekli „karaktera“. E da al ovo ću pripomenit jerbo kontam da ću to zaboravit. Dakle tako dok sam se penjao na most između dva Broda sa baciklom skonto sam da mi graničari stari imamo prednosti. Recimo, znate kako ovi hispterski liberali uvijek seru kako malograđani nikad ne putuju nigdje, kako su zatvoreni u svoje kasabe i ostale floskule što bacaju ko krofne u oči (a onda odu u Berlin pit kavu u Starbucksu koja je ista ko i bilo gdje drugdje). E a pajz sad ovo. Mi malograđanske seljačine iz hrvatskog Mordora koji živimo na granici uvijek možemo reć: „Eto ti na bajo! Ja bio prošle hefte u inostranstvu! Išo po Jelen pivo i pljuge!“ Dabome!
