8. mart – ko noć vještica, samo po danu

(Inače, tu foru iz naslova sam prodao na Noć vještica, tj. Halloween. Nije moja, naravno, ja se nikad ne sjetim tako dobre fore)

Tražeći popratnu sliku za ovaj đabalesku tekst htjedoh izbjeći klišejiziranu ružu li ne daj Bože karanfil, pa sam se utoliko potrudio ukucavši u googlu: 8 MARTA SOVIET, znajući da je ovo 8 MARTA zapravo osmi ožujak na ruskom jeziku a ovo soviet sam nakcuo u nadi da će mi izbaciti kakav socrealistički plakat. Konj bi reko, kobili se nado – upravo sam našao što sam tražio. Inače, ja jako volim te socrealističke plakate, ne znam zašto. Nego, ovaj plakat ima sve. Vidimo u pozadini tvornice, vidimo radnike s crvenim zastava, a i jednu drugaricu s crvenom mahramom i crvenim barjakom kako pomaže drugarici babuški koja leži pod ostatcima nekakve predrevolucionarne carske ruske kuhinje.

Podrobnijom analizom došao sam do informacije da je to zapravo ukrajinski plakat, tj. plakat iz Ukrajinske SSR i da piše – 8. mart: dan pobune radne žene protiv kuhinjskog ropstva, a ispod malo dolje u sivom tekstu – Reci NE ugnjetavanju i praznini kućanskog rada. Iz ovog se vidi da je propast komunizma bila neminovna, ne zbog uzaludnosti emancipacije žena nego zbog obezvrijeđivanja kućanskog rada. Komunisti su inače volili SF i sovjetski kulturni radnici futurizam poglavito, pa su valjda misli da žene trebaju u tvornice, a u kuće mehanizirane jedinice. A da su se zajebali, zajebali su se – roboti zamjenili radnike, a u kuću jedinog robota što su ubacili je onaj mali usisivač okrugli što usisava sam i što se sam odveze na punjač dok je radna žena na poslu, najvjerojatnije u nekoj PR agenciji ili tako nećem. To ti je progres od oktobarske do digitalne revolucije.

Ono što me preokupira na ovom propagadnom plakatu je ova aparatura koja je zdrobila babušku, poglavito ovaj zlaćani kotao u prvom planu. Sve mi izgleda kao kazan za rakiju, a možda je i onaj samovar u kojem Rusi kuhaju čaj.

Prije sad već šest godina napisao sam jedan tekst koji se zvao Prošo’ osmi mart u kojem sam malo pokušao opisati kako sam proveo taj osmi mart kojeg se još uvijek poprilično živopisno sjećam, ali sad da to ne prepričavam nema smisla, stoga one možebitne koje zanima upućujem na taj tekst. Recimo u tom tekstu je iznesena zanimljiva teorija kako su komunisti forsirali te karanfile jer je karanfil kao jeftin i lako uzgojiv, no nije to poanta moje trenutne misli. Nego… taj tekst sam počeo rečenicom slijedećom: Kao što je vidljivo na sliki, brocka policija darivala žene ružama i đaba autokartama i reflektirajućim prslucima što svijetle. (uzgred budi rečeno, na slici su bili brocki milicajci kako dijele ruže vozačicama). E, ove godine je milicija isto djelila i ja sam se spletom okolnosti našao tamo. Zanimljivo je što, policija jel, treba zaustaviti auto kojeg vozi žena. Međutim, sunce pravo piči (mi ne roštiljamo) i zbog odsjaja se ne vidi tko sjedi u autu dok nije suviše kasno. Onda se policija sjetila trika pa je malo niže ulicu stavila spottera ili što bi se reklo na našem jeziku osmatrača koji je iz prikrajka osmatrao nadolazeća vozila. I onda kad vidi ženu viče u motorolu: “SOKO ZOVE ORLA. PRIJEM. JAREBICA NA NEBU, JAREBICA NA NEBU. PRIJEM.”

Za kraj, pošto je osmi mart (bio jučer), želim iskoristit segment jedne priče koju sam napisao za neka bolja vremena. Uglavnom, radi se o istinitom događaju, barem je meni akter te priče rekao da je istinit. Osmomartovska priča, pravo ime aktera je promjenjeo, a postoji mogućnost da on ovo čita pa će se prepoznati. Neki će možda zamjeriti da je segment isuviše vulgaran. Možda jest, ali je životan i istinit. Don’t kill the messanger, ja je samo prenosim kako sam je čuo (i kako je se sjećam):

“Imam ti ja tog jednog komšiju. Jebo mater, seamdeset godina ima did al me zajebava stalno iz dana u dan! Ja kosim travu, on se nalakti na kapiju pa samo nešto podbada – Tomo ne velja ti ovo, ne velja ti ono! Ooo, jebemu polivalo, baš me ljuti! I dem ti ja tako jedan u Novi, bio osmi mart, kupit ruže za mater i sestru. Jebaj ga, dan žena je, red je! Odem ja tamo kupim to cvijeće, a nije mi bio baš neki dan, stao sam u neku baruštinu ostalu od kiše, snijega, štali, zasro se sav, stvarno mi nije bio dan. I idem ja kući tako ljut s tim cvijećem, kad vidim ovog hajvana naslonjenog na kapiju. Približavam se ja, kad eto ti njega: ‘Šta je Tomsilave, slaviš komunistički praznik?’. Smije se. Ja poludio, dođem do njega, bacim one ruže i izderem mu se u lice: ‘Znaš šta stari? Jebo ti komunistički praznik mater!!'”

http://www.youtube.com/watch?v=EkOzM2XGX3Q&width=500&height=350