Tamo dole đavoli se kote (ex zrakoplovna baza Željava)

Bivša zrakoplovna (tj. vazduhoplovna) baza Željava bivše JNA s podzemnim aerodromom poznatim pod imenom objekt 505 Klek sigurno je najmistificiraniji vojni objekt bivše vojske bivše države, što nije ni čudno s obzirom na veličinu tog zaista impresivnog objekta, za kojeg epitet ‘kolosalno’ nikako nije preuveličavanje. Upravo kao takav postao je “meta” mnogih, uglavnom, muški entuzijasta pošto se uglavnom heteroseksulani muškarci vole vojsku i zavlačit se u tunele (psiholozima ostavljam da posegnu za Freudom).

O Željavi su pisali mnogi, a posebno preporučujem članak druga Nedorečenog  gdje je dosta opširno i zanimljivo opisao povijest baze Željave, tehnikalije, itd., a također reporučujem i zeljava-lybi.com, koji je čitav jedan “pokret” entuzijasta vezanih uz ‘kult’ aerodroma Željava. Osvrnuti ću se samo kratko na povijest Željave, za podrobnije info preporučujem gore navedene linkove.

Daklem, Željava je bila vojna baza i podzemni aerodrom i kao takav kompleks bio je najskuplja vojna investicija u SFRJ – cifre koje se spominju su razne, najvjerojatnije oko 8.6 milijardi američkih dolara, s tim da moramo imati na pameti vrijednost dolara – danas bi po nekakvom izračunu inflacije to iznosilo nevjerojatnih 57 milijardi dolara! (računajući razinu inflacije od puštanja aerodroma u pogon 1968. do danas). Dakle u aerodrom je ulupano trenutni hrvatski inozemni dug i pokoja auto-cesta. Drugi skupi vojni objekt poslije Željave je baza Lora u Splitu, a treći atomsko-ratna komanda (ARK) u Konjicu, gdje je drug Tito u slučaju nuklearne apokalipse trebao komandovat studentima u TO brigadama koji bi jurišali na brojnijeg i najmoćnijega neprijatelja.

Aerodrom je pušten u pogon 1968., a u bazi je bio smješten lovačko-avijacijski puk s dvije eskadrile, tako da je u bazi bilo oko 50 aviona tipa MiG-21 (aerodrom je rađen po mjeri dvadesetjedinici, što se vidi i po ulaznim kapijama 2, 3 i 4 koje imaju na sebi profil vertikalnog stabilizatora spomenutog aviona. Sam drug Tito je bio nekoliko puta na aerodromu, a pogotovo je jugoslavenski Area 51 bio impresivan nesvrstanim drugovima kada smo bili vođe slobodnog dijela svijeta kojeg su vodili ubojice, silovatelji i kanibali. Tako je , između ostalih, na Željavi s drugom Titom bio i sudanski predsjednik, a na Željavi su bili i vojni predstavnici Kuvajta i JAR-a.

1991. je došao i rat, u kojem je bila pojačano uključena i baza Željava, tako da su MiGovi sa Željave borbeno djelovali u slovenskom operetnom ratu, a borbeno su djelovali i na Zagreb kada su raketirani Banski dvori s ciljem atentata na predsjednika RH Franju Tuđmana i predsjednika Vlade SFRJ Ante Markovića. MiG-ovi sa Željave su presreli helikoptere MUP-a RH koji su išli u Knin uspostaviti ustavno-pravni poredak, pilot Emir Šišić je poletio sa Željave i oborio helikopter promatrača misije Europske Zajednice kod Varaždina ubivši petero promatrača. Rudolf Perešin je sa Željave svojim MiG-om prebjegao u Klagenfurt.

1992. u svibnju JNA napušta  objekt i diže ga u zrak sa 50t eksploziva i time završava priča o elitnoj bazi. Snažna rečenica ocrtava članak s hr wikipedije:

Rušenje objekta bilo je znak da se konačno urušava i čitava država jer je njegovo definitivno napuštanje i totalno uništenje značilo da se odustaje od postojeće geostrateške osnovice, odnosno da dotadašnja država nepovratno mijenja svoj izgled.

I ne da je promjenila izgled, nego je više nije ni bilo. Nakon odlaska JNA, Lika postaje dio tzv. Republike Srpske Krajine, tako da i Željava ulazi u sastav te para-države, a kako se jedan dio aerodroma nalazi u BiH koja 1992. postaje samostalna i međunarodno priznata zemlja, aerodrom postaje crta razgraničenja, zbog čega je i danas teško “onečišćen” minama. Bazu tako kontrolirala Vojska RSK, a u njoj se nalazila logistika XV. ličkog korpusa, vešeraj i skladišta.

1995. vojno-redarstvenom akcijom Oluja oslobođena je i Željava. Danas je još uvijek pod ingerencijom MORH-a, otpisana kao “neperspektivna”. Spominjale su se moguće “revitalizacije” Željave, od preinake u civilni aerodrom Bihaća (odustalo se), vojne baze (odustalo se zbog državne granice)  pa sve do špilja za uzgoj gljiva, iako ja osobno ne bih želio jesti gljive pune PCB spojeva i radioaktivnog americija (iz dojavljivača dima).

---

 Kao što sam već spomenuo, aerodrom se nalazi na granici RH i BiH, stoga da je najveći dio u Hrvatskoj, a manji dio u BiH, tako da smo se javili policiji na GP Izačić, gdje su nas ljubazni službenici policije upozorili da ne silazimo s asfalta zbog mina kojih je puno (navodno je ovo jedno od najminiranijih područja i u BiH i u RH). Pitali smo policajce kako će biti od 1. srpnja, odnosno od ulaska Hrvatske u EU i Schengenske granice koja će ovdje biti. Nikakve – rekli su nam policajci, režim kretanja po području ex baze Željava ostaje nepromijenjen.

Od GP-a preko Ličkog Petrovog Sela došli smo u selo Željava, a time i u bazu gdje su nas na ulazu dočekala avioni F-84 Thunderjet i Douglas C-47 Skytrain. Novinari HRT-a su jednom prilikom rekli da se radi o avionima partizanske eskadrila (avijacije) iako se zapravo radio o zrakoplovima koje je FNRJ dobila kao vojnu pomoć sa zapada.

Nedugo po našem dolasku na aerodrom, na mjesto sa zrakoplovima-spomenicima, pojavila se i patrola granične policije u Land Roveru, koja nas je vjerojatno došla pozdraviti i upozoriti po dojavi kolega s GP-a. Upozorili su nas na mine i zmije (oni su prije susreta s nama naišli na zmiju od 1.5m), rekli su nam da ne ulazimo u otvore i da ne silazimo s asfalta. S asfalta nismo silazili.

Taj dan je bio vrel u Lici, temperatura je bila preko 30C, a kada smo došli pred Ulaz1 u objekt Klek sablazni hladni vjetar nas je ohladio u sekundi. Zbog već spomenutog PCB-a i americija, prije ulaska u utrobu Plješivice stavili smo zaštitne maske na lice, obukli čizme, upalili lampe i ušli unutra.

Znao sam da je Željava velika, međutim nisam preko videa i fotografija mogao pojmiti zapravo koliko je to veliko i impresivno zdanje. Hladno, jezivi zvuk koračanja i rastopljenom plastificiranom podu, zvuk vode koja kapa sa svoda daje i crnilo daju poseban osjećaj horora. Kasnije smo raspravljali o tome da li bi se tko usudio sam ući korz jedan, a izaći kroz drugi izlaz. Nismo baš sigurni…

Impresivno je sada kada je razvaljeno, a kako je bilo tek kada unutra nije bilo ni traga prašine, ni vlage i kada je sve bilo osvijetljeno i uređeno…

Policija nas je upozorila da ne idemo na ulaz 4, niti daleko na piste. Iako po kartama koje sam gledao br. 4 nije u BiH, u neposrednoj je blizini granice i nije teško “zalutati” u susjednu BiH čime je povećan rizik od naljetnja na patrolu bosanskohercegovačkog DGS-a (Državne granične službe), a budžet krhke BiH jedva čeka da se napuni kaznama ilegalnih imigranata iz Hrvatske.

Što reći na kraju?  U svakom slučaju impozantan i kolosalan objekt koju teško mogu dočarati i fotografije. Na LYBI-Željava stranici oni Željavu zovu “Spomenik ljudskoj genijalnosti (…i gluposti)” što je zapravo jako dobar opis cijelog tog fenomena. Tolika količina bačenog novca je odličan prikaz paranoje sistema. Avijacija koja je imala 130 MiG-21 aviona rasula se brzo, stoga da im je HV oborio 40 aviona. S druge strane, danas hrvatska avijacija ima dva takva MiG (koji su već u ono doba, prije gotovo 25 godina bili zastarjeli) i to je pitanje da li rade. Od paranojne države do države koja ne mari napravili smo puni krug.

Što će biti kasnije sa Željavom? Vjerojatno ništa, ostat će spomenik tom paranojnom sistemu. Kroz koju godinu priroda će uzeti svoje, piste će prekrit trava, a tuneli će ostati uspomena na neka davna vremena kad su ratovi bili hladni, a ideologije vruće. Tek poneki entuzijast će ući u utrobu Pješevice pokušavajući shvatiti umove iza kolosalnih umjetnih pećina.

 

U slijedećem postu – Ličko orlovo gnijezdo (ex radarski položaj na Goloj Plješivici)