Hajde da se volimo IV

Neki dan je na hrvatskom RTL-u koji ima fetiš prikazivat trash uratke bivše nam države i to u produkciji braće nam Srba prikazivan prvi dio “legendarne glazbene komedije”  Hajde da se volimo, što je zapravo celovečerni zabavni (čitaj: trash) program uz Lepu Brenu. Ja sam o Lepoj Breni pisao čak jednom prije šest i kusur godina, a spomenuo sam je valjda nebrojeno puta pošto je Lepa Brena na neki način obilježila moj život.

Treba li titlovat Lepu Brenu ili trebaju li je pustiti na nacionalnu dalekovidnicu – ja o tome ne bih puno raspravljao, ali bih se opet malo dotaknuo Lepe Brene. Figurativno, jelte.

Spomenuti Hajde da se volimo film je “komedija” o putešestvijama Lepe Brene i pratećeg joj banda koji se zove “Slatki greh”, a turneju vodi onaj  visoki crnogorac (a kakav bi bio no visoki!) koji je igrao vojnika s Đokom Balaševićem u zabavnoj (čitaj: trash) seriji koja je imala svrhu popularizirati JNA (čitaj: trash) a koja se zvala, a kako drugo no “Vojnici”. E on je poznat po tome što je na manevrima manevarskim streljivom iz PKT-a pucao na padobrance u desantu (iako, zanimljivo, po haškim konvencijama o običajima i pravima ratovanja, to je zabranjeno) uzvikujući: “Kučke agresorkse!!!” (tada pada ranjen fiktivnim metkom).

Uz Mimu Karadžića (kako se zove taj visoki crnogorac) glumi i legendarni Gidra kojeg štovatelji RTL televizije znaju kao Žiku iz istoimenih sedamsto i jedne dinastije (iako se, zapravo, ti filmovi zovu “Lude godine”, a sedmi dio je tek postao Žikina dinastija). Uglavnom on vozi autobus i loče (jugoslavenski profesionalni vozač je morao biti i profesionalni pijanac) i stalno nešto smiješno negoduje (“Jao sjebaste mi autobus, mame vam ga spampardljim, svi marš napolje!”). I tako oni putuju po Jugoslaviji da bi došli na nekakav koncert u Dubrovnik (a gdje drugdje). Film je pun trash stereotipa yu-kinematografije (otrcane fore, otrcani slap-stick i naravno golotinje u maniri gotovo mehkog pornića). Tako recimo cijeli film Breninog flautistu (koji se nekako srpski kratko zove – Bane, Cane, Gune, Zole kako li već) nekakav bataljon prpošnih i mladih jugoslovenki proganja u cilju snošaja s tim likom (navodno zato što je on Brenin dečko, a nije, iako je u krevetu “kao motokultivator”). Tako da kroz čitav film imamo priliku vidjeti sijaset obnaženih dojki (ali ne i Brenininh 🙁 ) .

Realno to je trash uradak koji ima umjetničku vrijednost – ne. Ipak, moglo bi se reći da ima nekakav povijesni (istorijski) momenat, jer je to početak turbo-kulture, ako ništa barem u ovom suženoj folk domeni. Moglo bi se reći da je s tim počelo, no, ne bih se želio previše doticat kulturloških, socijoloških, i ostalihskih reperkusija, jer sam takvih tema nebrojeno puta doticao, a i uglavnom je sve više-manje i rečeno o tome danas. No, dotaknu bi se Lepe Brene i o tome kako me je ta prva kraljica početka kraja pratila kroz život.

Hajde da se volimo sam kao klinac gledo jedno 462 puta. Zašto, ko bi se više sjećao. Čini mi se da je bratić to imao na VHS-u i onda smo mi to vrtili u nedogled, tim više vjerojatno jer su nam kao predpubertetlijama u predratno vrijeme sise bile zanimljive, da ne kažem misterijozne. Tako da je taj film na mene imao ogroman utjecaj. Kad sam počeo studirat u Sarajevu 2004. godine, tada se  u bosansku metropolu iz mojih krajeva putovalo Bosnaexpresom (kao u pjesmi Bijelog Dugmeta) i to Mercedesovim autobusom iz 80 i neke, i to istim modelom u kojem Gidra (Žika) vozi Lepu Brenu, Slatki Greh i visokog crnogorca Mimu Karadžića. Inače na tom autobusu piše – RAKETA TITOVO UŽICE. Za mene je uvijek takav autobus bio bus Lepe Brene, a gotovo da sam svakog brkatog vozača poistovjećivao sa Gidrom (Žikom).

I opet u tom Sarajevu, te prve godine dopalo me da volontiram u jednoj humanitarnoj organizaciji i tada dobih na korištenje jedan kombi, mali onaj japanski, bijeli, u koji stane 9 japanaca ili 5 bosanaca. Šest talijana. Uglavnom, taj kombi iz sredine 90-ih u sebi je imao instaliran kazetofon koji je bio jedan magičan uređaj koji je producirao glazbu preko nekog ne-digitalnog medija koji se zvao kazeta ili kaseta. I prvi put kada sam uzeo taj kombi pri svoje, upalih radio, ali je prijem bio odveć slab, pa sam otvorio tzv. “pretinac za rukavice” (btw., zašto se to u 21. stoljeću zove pretinac za rukavice? Vozači su prestali rukavice koristiti još krajem 19. stoljeća?) u potrazi za kazetom ili kasetom. I unutra nađoh dvije kazete/kasete – na jednoj je pisalo: ĐORĐE BALAŠEVIĆ – NAPOSLETKU, a na drugoj LEPA BRENA 1 (Inače mislim da se sve treba zvat po brojevima: Lepa Brena 1, Terminator 2, Rambo 3, Policijska Akademija 4, Vuco 5). Nekako mi je bila sama ideja da slušam Fahretu Jahić alias Lepa Brena odbojna, pa sam ubacio panonskog pirata u kazetofon. Inače, ja dosta, takoreć, simpatiziram (simpatišem) Đoku Balaševića, al brate to nije nikakva muzika za vožnju… a jestel slušali kad Naposletku? A majke ti mile, pa to ti je da se ubiješ. Al doslovno. Još je on na tom albumu, valjda u trenutku samokritike, samoironije i samozajebancije izjavio “a misli sve u ruskom štimu”, a onda u bookletu (u doba dok nije bilo CD-a ne znam kako se to zvalo) piše da je ruski štim takav štim gdje i najveselija pjesma zvuči tužno. E taj čitav album je u ruskom štimu. Te ide u vojsku, te na kraju nije ništa znao, te ne voli dizel, pa mu se ova jedna udala, pa došla, druga ošla, pa došlo ljeto koje nije ljeto… Ma strašno. Ajd što ću sebe ubit, ubit ću nekog drugog u prometu, da ne kažem saobraćaju.

I prinuđen, takoreć, situacijom, tj. nedostatkom antiknih medija poznatih pod imenima kazeta i kaseta metnem ja Lepu Brenu. Sad sam ja očekivao da će počet urlanje dostojno afričkih čimpazi i ona vibrata i trileri i one elektrodistorzije i što sve već ne dolazi u turbo-folk glazbi. Hajde da se volimo je meni ostao u sjećanju, ali muzika Lepe Brene je iščezla (osim onog hita “Ma boli me uvo za sve/ja imam svoje sne/ moj vokmen je pod jastukom/ zaluđujem se muzikom”. Inače, vokmen (Sony Walkman®) je uređaj koji je reproducirao audio zapise sa kaseta/kazeta).

Međutim, iznenadio sam se zabavnim (čitaj: trash) hitovima koji nisu izazvali momentalno oštećenje mozga. Ok, tekst je jeftin, da – glazba je jeftilen, ali sve u svemu… sasvim solidna pozadinska glazba za nadglasavanje japanske dizel mašine.

Također je bilo vrlo zanimljivo i to da su tu famoznu kazetu (koja se vrtila UVIJEK u kombiju) prihvatili svi,tako da smo ubrzo svi znali riječi pjesama. Jednu grupu Talijana koje smo imali na duši nekoliko tjedana naučili smo da pljeskaju u pjesmi “Duge noge” (Duge noge/KLAP KLAP/ za igranje/ KLAP KLAP/ vitko telo/ za gledanje/KLAP KLAP), a kasnije sam im uspio prodat priču da je to jugoslavenski San Remo (kasnije su me neki zamolili da im zapržim CD).

Kas-z-eta na kojoj je pisalo LEPA BRENA 1 vrtila se uvijek i stalno, a meni je ostala u sjećanju kao jedino društvo dok sam se vraćao u 3 ujutro iz Jablanice za Sarajevo po biblijskom pljusku pri brzini od 30ak kmh. Sjećam se da sam pripaljivao cigaretu za cigaretom i samo okretao tu kazetu. Lepa Brena i ja gazimo po Ivan planini.

Kazeta je od nemile reprodukcije pukla, ili se pokvarila ili batalila na neki treći način. Uglavnom bilo je više nije, a ja sam se grozničavom brzinom dovezao do jedne benzinske postaje (crpke/pumpe/tankštele), i to ako se ne varam na sarajevskom naselju Stup na cesti prema Ilidži i dalje prema Tarčinu, Konjicu, Jablanici, Mostaru pa ako ste uporni i Makarskoj. Upao sam izbezumljen na pumpu i rekao pumpašu: “Jel imaš kazetu/kasetu Lepa Brena 1?!” A on je samo izbacio kasetu na pult i ponudio mi i Lepu Brenu 2 za prihvatljivih pet konvertibilnih maraka (cca dvajs kuna). Inače, kasete na tankštealama u Bosni su vrlo zanimljiv fenomen, i na svih 86 pumpi na magistralnoj cesti M-17 koja povezuje Šamac i Sarajevo (a i dalje Ilidžu, Tarčin…) možete kupiti dan danas kasete/kazete vjerojatno da bi se zadovoljilo velik broj konzumenata koji vozi Golfove II s originalnim Blaupunktovim kazetašem. A možda se samo i radi o sentimentalnim razlozima, ko će ga znat.

Uglavnom, kasnije sam ja razdužio i kombi i obazrivo ostavio kasetu u pretincu za rukavice (?!) za budućeg šofera i putnike. Pod ruke su mi sporadično dospijevali volani drugih vozila i imao sam uvijek pripremljen CD (medij u izumiranju) na kojem je pisalo Lepa Brena 1, ali nekako to više nije bilo to. Jednostavno – magija se izgubila.

Ipak, dan-danas kada čujem Lepu Brenu uvijek se sjetim kako je jedno ljeto sviralo u kombiju Bato, Bato, Bato, Bato ti si moje zlato dok sam skoro pogazio dvoje pješaka na Čengić Vili. Ili kako sam se opržio na cigaretu dok sam lamatao rukama i pjevao Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko. Good times što bi rekli Falklandžani.

Gledajući Hajde da se volimo, za koju smo već ranije konstatirali da je trash, opet sam se vratio u neka davna vremena. Ne pričam ovdje o jugonostalgiji pošto meni Jugoslavija apsolutno ništa ne znači pošto sam tad još bio sasma mali i nisam znao zašto neki plaću. I ti bulshiti o tome kako je bilo posla i kako se radilo i kako smo sve imali sve i nismo imali ništa, također mi ništa ne znače i ne zanosim uopće takvim primislima. Međutim, mogu shvatiti sve koji se vrate u mladost slušajući Azru pa im ni Goli Otok i nestašica deterdženta i kafe ne padaju teško. Na kraju krajeva, meni je i u ratu bilo fora. Bio sam klinac, nisam morao ići u školu, cijelo vrijeme visio po podrumu… šta se tu ima ne voliti. No dobro, otišao sam predaleko.

Uvijek su me patile te konkluzije. Vjerojatno sam htio reći kako nekad i trash izaziva nekakve nostalgične i prijatne osjete. A uostalom, sjetite se kako je jedna Brena izgledala predpuberteliji tamo kasnih 80-ih. Još kad onaj batak zavalja na onaj motor. Ili kao princeza Leia u zlatnom bade kostimu okovana lancima pjeva kako je robinja.

Ma rob sam ja tvoj Breno, voli me!!