Andrićgrad – na Drini Baščaršija

Prije nekoliko dana bh književnik Abdualh Sidran na gostovanju u emisiji na Televiziji Alfa iznio je jednu šokantu tvrdnju. Tvrdi tako g. Sidran da je Emir Kusturica zapravo zašehidio na nekom brdu kraj Sarajeva od strane četničkog metka (a možda i ruskog snajpera), a danas čovjek koji se predstavlja kao Emir Kusturica, već dvadeset godina hoda po Srbiji i snima filmove je zapravo stanoviti Pantelija Milisavljević kojeg je postavila srpska tajna služba! Nije trebalo dugo medijima „regiona“ da objave „senzacionalno otrkiće“ književnika Sidrana, pa su odmah krenule i analize Sidranove teorije – o genijalnosti njegovog otkrića preko psiholoških dijagnoza poznatog književnika – od demencije do potpunog ludila. Novinar portala Radio Sarajevo je prvi ipak postavio točnu dijagnozu – radi se o Sidranovoj genijalnosti! Naime, netko se prisjetio ratnih pisanja g. Sidrana u kojem je on napisao jedan odličan satiričan tekst objavljen u siječnju 1993. u bh magazinu „Dani“ pod nazivom „Enigma zvana Pantelija S. Milisavljević“ o tome kako je pravi Kusta poginuo u obrani svog grada, a srpska tajna služba postavila svog čovjeka koji se predstavlja kao on. Sidran svoj tekst završava rečenicama: „A ako ne vjerujete, do tada pogledajte fotografije. Ako laže koza, ne laže rog“, i kraj teksta dvije identične fotografije slavnog redatelja – ispod jedne piše: „Pravi Emir Kusturica“, a ispod druge „Njegov dvojnik Pantelija S. Milisavljević“.

Nije dugo trebalo Kusturici alias Panteliji S. Milisavljeviću da dadne otrovan odgovor svom bivšem drugu Abdulahu Sidranu, u kojem ga je nazvao bojlerom koji pušta, propalim književnikom, pa koristi i njegovu satiru pa veli da je pravi Sidran poginuo u Siriji boreći se protiv Asada, želeći valjda dati do znanja čitatelju da je njegova Bosna poginula s referendumom u veljači i ožujku 1992., a da je sada postavljen neki imposter Bosne gdje žive neki drugi ljudi koji se regrutiraju za globalni kalifat.

Ne ulazeći u lik i djelo Abdulaha Sidrana, dolazim do zaključka da je Sidranov tekst o Kusturici koji je poginuo – genijalan. Pisan u ratnoj nemoći u opkoljenom Sarajevu, on se na najbolji način oprostio od svog druga koji ga je izdao – jednostavno ga je sahranio. Ostavili smo ono dobro u dobrom sjećanju, a Kustu je zamjenio sada neki srpski obavještajac Pantelija. Uostalom, i sam Kusturica se transformirao u Panteliju – od onog trenutka kada je napustio svoj grad, što bi mu Sarajlije i halalie, ali mu whiskey sa Slobom i otrovne izjave protiv Sarajeva nisu mogli halalit. U manastiru Savina na Đurđevdan 2005. svoju transformaciju je i sakramentalno zapečatio – krsteći se u pravoslavca, ali ne Panteliju nego Nemanju.

Kusturica je svakako fenomen koji je nemoguće secirati pa ga promatrati samo kao Kustu redatelja, ili kao Emira Sarajliju ili samo kao Nemanju koji ohrabruje na mitingu za novi boj na Kosovu. Emir Kusturica, sarajlija s Gorice iz famozne ekipe u kojoj je bio i Čola i ostali poznati sarajlije tog vremena ostavio je snažan pečat na grad podno Trebevića. Moj prvi prijatelj saralija, čiji je otac odrastao s Kustom za njega je rekao da je jedini čovjek kojeg je u životu „opalio štocem“, što možda dovoljno govori o Kusti. Sjećam se dok sam još živio u Sarajevu, da sam na RTRS-u gledao intervju sa ekipom „No smoking orchestra“ gdje Kusta svira gitaru u bendu s još jedim (samo)prognanim sarajijom dr. Neletom Karajlićom. Uoči banjalučkog koncerta (ubr., na kojem je gost bio i premijer RS Mile Dodik kojeg je publika izviždala) u backstageu Kusturica je, ničim izazvan, pokrenio salvu otrovnih riječi prema frontmenu Zabranjenog Pušenja, Davoru Sučiću alias Seji Sexonu, da bi ipak požar, brže-bolje ugasio dr. Karajlić riječima: „Nemoj Emire, nemoj tako, pusti to.“ Uz to svakako, vjerujem da se i sjećate epizode s Aleksandrom Stankovićem i njegovim pokušajem intervjua s Kustom na Mećavniku.

Izdajnik je teška riječ, ali Kusturicu, praškog studenta, dobitnika Zlatnog Lava, redatelja genijalnih filmova teško je drugačije nazvati. Njegov raskid sa Sidranom, koliko god bio logičan je jednako toliko i tragičan. Svoje najbolje filmove Kusta je upravo snimio po njegovim scenarijima.

Međutim, izdajnik nikad nije prihvaćen ni u egzilu. Da li je Kustu iz Sarajevu otjerao duh sarajevskih šanera „Alo, režiser, jel se snima š’a?!“ ili možda dobra parica, nije ni bitno, ali se Kusta povukao i iz Beograda u kojem je vjerojatno dobio „Bosanac, snimal se šta?“ u pastoralnu idilu na Zlatiboru sagrađenu po svom ukusu. Ali opet, Kusta u svom orlovom gnijezdu s kojeg gleda Bosnu je zarobljen, a kako dručkije bi se netko i osjećao kad s čaršije ode u selo? U Sarajevo ne može jer je „izvini“ nemoguće prevaliti preko usana, a ni u Beograd baš ne bi ako ne mora. Stoga je Kusta sebi odlučio sagraditi čaršiju – baščaršiju u koju smije doći. Naravno nisu tu samo sentimenti u pitanju – ima tu i taj balon taštine koji ga prati stalno, a i para je para.

Kusta je svoju (baš)čaršiju zavrtio oko lika i djela Ive Andrića, što sigurno nije slučajno. Ivo Andrić je, opet na svoj način, jedna tragična figura poput Kusturice. Naš jedini književni nobelovac, apsolutni književni genije je izvor kontroverzi za još koju generaciju poslije nas. Travničanin s Dolca, ili višegrađanin, Srbin ili Hrvat, a možda i Bosanac. Romano Bolković je na facebooku nedavno iznio jednu zanimljivu stvar: Ivo Andrić je jedini nobelovac koji o Hitleru nije napisao niti jednu rečenicu, a osobno ga je poznavao. Naime, Andrić je bio veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Trećem Rajhu i upravo je on bio taj koji je potpisao ulazak Jugoslavije u pakt Sila Osovine kojeg su ubrzo englezi srušili fingiranim prosvjedima u Beogradu – bolje rat nego pakt, bolje rob nego grob. Hrvati bi Andrića najradije nekako pamtili po zagrebačkim danima i po Ex pontu, ali mu to što je prešao u dres Srba ne mogu nikako oprostiti, kao ni to da je pisao ekavicom. Srbi opet bi zaboravili te njegove zagrebačke dane, a i tu njegovu „bosansko-fratarsku“ liniju. Bošnjacima opet nije drag jer isuviše grubo pisao o osmanlijskim haranjima po Drini i to baš u periodu kada su četnici klali muslimanski živalj u podrinju, baš kao što je i Kusta snimao „Underground“ za vrijeme genocida u Srebrenici. Zato vjerojatno i Kusta vidi u sebi Andrića – zbog tog stalno-pratećeg balona taštine si pripisuje njegovu genijalnost, kao što vjerojatno u njemu vidi i sebe kao apartida – Andrić, koji je kao rojalist izgubio svoju Kraljevinu, a Kusta je izgubio svoju SFRJ. Slično mi i gledamo na njih – Andrića kao genijalnog književnika, a spočitat ćemo mu Hitlera i izmjenu dresa ili porijeklo, Kustine filmove ćemo i dalje gledati koliko god ga voljeli ili ne voljeli. Ali opet i uz te paralele, Andrić nije bio izgubljen lik kao Kusta, pa ga je i drug Tito u svoj svojoj mudrosti na nekakav način abolirao. Već kad spominjem paralele između Kuste i Andrića, svakako treba spomenuti da je i njegov drugi TV film koje je snimio bio „Bife Titanik“ po priči Ive Andrića. Tako Kusta misli za sebe da je Andrić 21. stoljeća, što za sebe misli i skriboman Jergović, no to je sad već druga priča.

I tako je Kusta još jednom redateljsku palicu zamjenio mistrijom i fanglom, pa na Drini udario temelj svojoj Baščaršiji. Za glavnog partnera si je uzeo, a koga li drugog nego šerifa iz Laktaša, premijera Republike Srpske Milorada Dodika, koji je spremno prihvatio projekt izgradnje nove prošlosti, kad već s ove druge strane Drine nitko nije bio zainteresiran. Kako to biva pa mi sad izgrađujemo još starije stvari nego su prije bile, tako je i Kusta izgradio još stariju čaršiju valjda i od Baščaršije, samo dislocirane u onaj dio Bosne gdje Kusta može doći. Za još stariju Baščaršiju glavom je platila i trebinjska tvrđava s koje je Kusta odvukao kamen za svoju tvrđavu, ali i to je nebitno kada gradimo još stariju povijest.

Andrićgrad je Emir Kusturica u kamenu. Svakako je odlično napravljen, skladno komponiran u tom Kusturicinom misch-maschu gdje je ubacio malo osmanlijskog, malo baroknog, malo modernog, a malo i renesansnog. Svakako nije šaka u oko, barem iz laičke perspektive. Napravio je tako sebi Kusta i ćevapdžinicu „Kasaba“, sa skemlijama i sečijama kao da ju je prenio iz Bravadžiluka u Višegrad, stavio je na glavnu ulicu i kino „Dolly Bell“ sa fasadom kao iz zlatnih vremena americane. Pivo se pije kod Švejka, rakija i vino kod Vase Ladačkog, slastice se jedu u bečkoj secesiji, a kava se pije u kierkegorovskom „ili-ili“. Da smo kod Pantelije a ne Emira, podsjetit će nas i drugi trg, iza onog Andrićevog, kojim dominira spomenik Njegošu na kojem piše „tragični junak Kosova“, a iza njega hram kosovskih mučenika. Na kinu dva mozaika, jedan u slavu Kusturice a drugi u slavu vidovdanskim junacima s kojeg ćirlićno Gavrilo Princip i ekipa prijete da će njihovi duhovi plašiti gospodu bečkog dvora. Ali nema više ni bečkog dvora, niti revolucionara iz 50 i neke da ih duhovi Mlade Bosne i rudara plaše. Na groblju Lav u Sarajevu i dan danas je grobnica/kapela „vidovdanskih junaka“, a Kusta ih je s Koševa sebi preselio na zid kina.

Iz Kusturice kroz tu njegovu genijalnost opet izvire ta njegova taština, pa kad sam na kinu vidio mozaik u kojem on i Dodik zajedno sa seljacima vuku uže nisam mogao da se opet po ko zna koji put načudim njegovoj taštini. A opet, nekako duboko u sebe si mislim: „Ma on je trol, to je neka njegova bolesna zajebancija.“ A opet, jebiga, nije. Tako je i Sidranu vjerojatno lakše kad vidi Kustu da vuče uže da si kaže: „Vidi ti, šta napravi Pantelija od mog Emira“.