(NAVODILO ZA UPORABO: Ukoliko ste ovdje došli zbog osvrta na “Crno bijeli svijet”, i mrsko vam je čitati moje opservacije o nekoj srpskoj sapunici od prije sedam godina, slobodno preskočite do naslova “Crno bijeli svijet”)
Prije jedno sedam godina pročitao sam vijest koja veli da, pajz sad ovo, Haški Sud Radio televiziji Srbije zabranjuje prikazivanje nekakve igrane serije jer je “anti-haška” i veliča ratne zločince – tada tek nedavno uhićenog Rašu Karadžića i tada još uvijek u bekstu Ratka Mladića. Ispostavit će se vrlo brzo da je vijest bila – ili totalni bullshit ili da je Serge Brammertz malo ishitreno izletio s diktiranjem haške demokratije državnoj televizijskoj kući Srbije, pa je haški PR nakon nekoliko dana demantirao vijest: “Mi? Uplitali se u uređivačku politiku nekog medija u regionu? Ma jok brale!”
Naravno da nije meni dao vrag mira, nego sam kopao po srpskim torrent sajtovima (tada još nisu bile uobičajene serije po YouTubeu) i skinio prvu seriju, pa drugu pa treću… Fabula ukratko: tipična safunjara. Smještana u neko pitoreskno šumadijsko selo u blizini Kragujevca gdje pastoralnu idilu uživa familija Malešević, bogata ili barem polu-bogata seoska obitelj koja uzgaja krave, peče rakiju i šta već sve već Šumadinci rade a uz to se bave i muzikom. Seosku učmalost narušava povratak rođaka (bratića, mi bi rekli) iz Beograda koji je umirovljen, a zapravo prognan kao nepodoban obavještajac u Vojsci Jugoslavije. Inače priča o pukovniku Vraniću je u cijelo priči sporedna – i naravno da nema veze ni s Ratkom Mladićem ni Dabić Rašom – radi se zapravo o portretu nekog generala Milanovića koji je bio vojni ataše SRJ pri EU i koji je zapravo preuzeo dokumente od francuskog bojnika Pierrea Henri Bunela koji je, ako se sjećate događaja iz bombardovanja Srbije i Čačka, suđen za (vele)izdaju.
Osim tu i tamo nekakvih intrigantnih političko-obavještajnih triler epizodica, serija je, kao što rekoh bila uglavnom safunjara: kako se pukovnik Vranić zaljubio u učiteljicu u selu koja je, konj bi reko, ko bili se nado – ćer njegovog mentora i bivšeg šefa – generala koji ga je denuncirao. Zatim imamo tu središte serije, a to su Malaševići – tata Drakče koji se povazdan švalera, sin koji oženi ženicu iz rivalske familije, seoski pop koji je po kazni poslan u selo iz Beograda jer je imao švalerku (Šumadija ti dođe nešto ko srpski Sibir – postaneš nepodoban u Beogradu, šiknu te u Šumadiju).
Dragan Drakče Malašević o drugu Titu i kako je služio Armiju 1980. – možda skupa s onim malim iz Crno-bijelog svijeta.
No, da ne pričam mnogo o “Mom rođaku sa sela”, pošto ovo nije post o tome, napomenuti ću da ja ne volim sapunice, o čemu sam nekad davno posvetio i post. No, vidite o čem se radi… proizvod treba reklamirati… a rođaka sa sela su reklamirali nekakvom haškom patkom na koju sam se ja naljepio ko pravi Hrvat, što bi rekao vojvoda Šešelj “ko som na durdubak”. Skinio sam lafo jednu epizodu da vidim o čemu se radi, i nije mi bila nešta pa sam onda skinio drugu, treću, pa s nestrpljenjem čekao drugu sezonu i sada sam u tuzi jer već godinama nema naznake nove sezone a mi gledatelji nismo dobili “closure” što bi rekli Vranićevi neprijatelji iz mrskog NATO Pakta. Bolje grob nego EUROB, bolje rat nego nato pakt.
Televizija vam je droga, heroin koji se ne uzima intravenozno nego akustično-vizualno. Mentalno smeće koje ubija kritičku svijest i pravi mentalnog zombija. Jednostavno – droga. Iako ja godinama pokušavam odoljevati televiziji, što mi uspješno i ide, ipak tako se ponekad zaljepim za nešto ko horsaš na žuto. Ni taj džanki nije postao džanki jer je to htio – nego… de da samo malo probam. De da malo vidim tu seriju…. i onda je tako došao Crno-bijeli svijet.
Crno-bijeli svijet
Kakva razmjena: Poljaci nama dijelove za pezejce i alat 80-ih, mi njima 2000-ih recikliranu muziku iz 80-ih. MALJČIKI!!!
Crno-bijeli svijet je valjda Radmanov pokušaj da HRT pokušava vratiti na put stare slave, a vele statistike da mu baš to i nije uspjelo. Navodno je poslije prve epizode Czarno-bialog swiata i novog novotevejskog Dnevnika pad gledanosti na drugoj epizodi i dnevnika i serije bio dramatičan. O Crno-bijelom svijetu se mnogo pisalo i još uvijek se piše, a mene ponajviše veseli Bolkovićev i Kuljišev bombardment oko Poleta (i prikaza redakcije u seriji) na facebooku, jerbo dugo nije bilo ove polemike koja se uglavnom uvijek zahukta o nekakvu obljetnicu ili u sezoni kiselih krastavaca kad netko od studenata iz tih famoznih 70-80-ih iskopa neku staru crno-bijelu fotku kada su bili mladi i divlji ko jeleni hitri.
Kao i u slučaju rođaka sa sela, naravno da nisam ostao imun na tu medijsku hajku oko nove serije HRT-a, što je po meni smišljeno, jer se uvijek sjetim riječi mudrog druga Vukašinovića:
I skinem ja prvu epizodu. Ono što me odmah rastužilo je to da sam ja mislio da će to biti humoristična serija a ne safunica. Uvodni kadar je uzlazi vlak JŽ na kolodvor u Zagrebu, a ono na peronu oni LCD displeji, srećom ugašeni. Ali na faktografske omaške ću se osvrnuti docnije.
Problema u ovoj seriji je nekoliko: prvi problem je što se Goran Kulenović slomio da nam u prvoj epizodi prikaže sudbonosnu 1980. godinu čime je fabulu stavio u drugi plan i tako iz igranog prešao u dokumentarno (i to sudeći po svjedocima iz tog vremena – loše) i tako je dekor došao u spot-light što je valjda i povuklo toliko diskusije po internetima i među poštenom inteligencijom.
Drugi problem je klasičan za većinu hrvatske produkcije. Preglumljavanje. Kako oni to uspiju? Gdje ti glumci završaju akademiju? U Korduševcima? Međutim, nije to problem SVEG hrvatskog, nego kao što rekoh – većine. Recimo, prošle godine (ako se ne varam) HRT je prikazivao seriju iz vlastite produkcije Nedjeljom ujutro, subotom navečer koja je bila sasvim solidna serija, i više nego solidna sa fora konceptom (da ne opisujem, naslov sve govori) ali iz nekog nepoznatog razloga nije pobrala puno fanova (vjerojatno zato što nisu primijenili Milić Vukašinović doktrinu). Ali stvarno, zašto ti naši pojedini glumci to tako loše glume? Neki dan sam gledao neki užas safuničarski na nekoj drugoj nacionalnoj dalekovidnici u kojoj svi glume OČAJNO, a jedini koji glumi kako spada je Željko Pervan, čovjek koji je završio Teslu. No, dobro.
Ipak, ja kakav jesam morao sam dati seriju drugu, pa treću i do sada izašlu – četvrtu šansu. I da, kao i u slučaju “Rođak”, gledat ću i petu i šestu i šta ja znam koliko ukupno ima tih epizoda.
Ovaj prvi problem gdje je dekor došao u prvi plan a fabula u drugi to je već (donekle) riješeno u tim kasnijim epizodama. Atmosfera 80-ih (iako je, kako sam to nedavno naučio, 1980. još uvijek tehnički godina 70-ih) najviše se forsira kroz prikaz tadašnje muzike, što je fora i OK samo što ja osobno nikada nisam volio niti slušao zagrebački novi val, osim kratkotrajno možda Azre u mladosti. Iako, istini za volju, ima tu i muzike drugih naroda i narodnosti pa tako u sceni kad sjede vojaci JNA u nekim Pidzićima u Makedoniji raspravaljaju (dok svira Leb i sol) o tome jel bolji gitarist Vlatko Stefanovski ili Točak. Također ročnici-muzičari i sviraju R’n’r za kućni savet Riblje Čorbe. No, o tom-potom.
Nakon prvog utiska, koji psiholozi zovu i halo-efektom, trebao bih možda ipak reći da serija nije loša kako sam to na prvu mislio, i možda, ali moooožda ima potencijala. To možda s mnogo o i dalje ne znači da je neću gledati, na kraju krajeva apostolski sam sjedio i Drakčeta Maleševića.
Neki su za seriju rekli da je promocija jugonostalgije i šta ja znam… ja mislim da je to bullshit, a ko zna hoćemo li se mi ikad riješiti tih kompleksa. S druge strane, protagonisti iz tog vremena imaju dvojake reakcije, što je razumljivo. Mi rođeni tih 80-ih možemo na to gledati možda s nekakvim kritičkim odmakom. Opet s druge strane, ima tu i nekih širih reperkusija što ću pokušati što kraće elaborirati. Vidite, kao što vam je uglavnom poznato, ja sam sedam godina života živo u Sarajevu koje je 80-ih bilo prijestolnica Novog primitivizma i dosta toga u urbanom životu Sarajeva vuče korijene iz tog vremena, najviše na valu Top Liste Nadrealista i Zabranjenog Pušenja, ali ću biti oprezan da ne pričam previše o tome da se ne upletem u priču o dr. Neletu Karajliću koji se nedavno probudio iz beogradskog zimskog sna. Ono što želim reći: volio bih vidjeti crno-bijeli svijet – sarajevsku varijantu sa “crko maršal” incidentom, navodnom izviždavanju Bore Čorbe u Slogi tamo početkom 80-ih, Top Listom Nadrealista, Breginim partyima i njegovim oplovljavanjem Atlantika i svim tim dekorom o kojem sam slušao godinama dok sam živio u Sarajevu. Da sam kojim slučajem studirao u Zagrebu, sigurno bih imao drugačiji pogled na crno-bijeli svijet. O tom se radi.
Za kraj sam obećao faktografske pogreške!
“Zapovjednici povedite svoje jedinice!” ZAPOVJEDNICI??! Kakvu je to ustašku JNA služio Goran Kulenović?! #crnobijelisvijet
— Jimbo Jonez (@jimbojonezhr) March 5, 2015
I brkovi preko usnica. I zulufi. Tweet je izletio u trenutku bijesa, Goran Kulenović kao netko tko je rođen 1971. vjerojatno nikad nije ni služio JNA. Ali opet… zapovjednici?! I ti brkovi. Pa svi smo gledali nastavni film “Ponašanje starešina”. Mislim stvarno.
Što se tiče faktografskih grešaka, moram biti realan pa reći da to naravno ne igra veliku ulogu i da to nije bitno i bla bla… ali šta je mogu kad ja tako neke stvari jednostavno vidim i nerviraju me.
Trostruka greška: 1. Lade Nive nije bilo 1980. (u Jugoslaviji!), 2. Ovo je model post 1995 (po stražnjim svjetlima vidljivo) i 3. Jebemu mater, pa svak zna da je u JNA sve bilo SMB, kakva plava LADA?! Slično se može reći i za PUCHA G koji se pojavi nakratko u kadru, a koji 1980. nije postojao u JNA. Inače, kratka opaska, gledao sam tako prije par godina nekakav francuski film u kojem Emir Kusturica glumi sovjetskog znanstvenika koji je izdajnik (i to je, da bogovi ironije budu zadovoljeni, dosta dobro odglumio) i dotura neke informacije Francuzima. Radnja nekad krajem 70-ih, sve super i krasno i super pogođeni detalji, a onda na kraju Lada Niva na finsko-sovjetskoj granici i to ovakva ista, post 1995 model. Al to samo idioti poput mene valjda primjete.
No, nema stvarno razloga da seruckam (ovo sam čisto morao nako da pljucnem), a ovako što bih izdvojio od detalja a da me je razveselio je Grunding TV kojeg imaju svi u seriji: šta ti je njemačka kvaliteta, jedini TV iz tog doba kojeg su mogli naći da šljaka je naravno – GRUNDING a ne tamo neki RIZ ili Rudi Čajavec ili Gorenje:
To je ona famozna telka o kojoj sam već jednom pričao:
(…) kada sam krenuo u srednju školu pokvario nam se televizor, što se očitovalo tako da nije bilo zelene boje (!) tako da je u mom domu hrvatska reprezentacija osvojila treće mjesto u Francuskoj igrajući na crnom travnjaku (možda još jedan razlog zašto sam anti-sportski tip).
Novi TV smo kupili tek prije par godina.
Kakva telka! Grunding! Dida dofurao iz Munchena nekad 80-ih i platio tamo hiljadama tadašnjih dojč maraka.
I za kraj što reći? Sve je rečeno, samo je pitanje vremena dal će heroin biti prvoklasni afganistanac ili neko smeće pomješano sa šutom. Jebiga, budimo realni, nije to Breaking Bad.
KONIEC.
Ja sam također odmah “primjetio” Ladu Nivu. Mislim da JNA uopće nije imala to vozilo, a kamoli još plavo. Mogao je biti nekakav Puch G, Pinc ili UAZ (ono gore na slici s Ladom je Pinc – Pinzgauer, Austria). Serija je za ocjenu 3 jer ne znaš da li je dramska, humoristična ili poludokumentarna jer su htjeli prikazati što više bitnih stvari osamdesetih, a tek onda u to uvezali priču o ZG obitelji što mislim da je bila loša ideja. Prva scena s kolodvorom isto fail – preljepljene HŽ oznake sa JŽ, a brojevi na lokomotivama ostali HŽ iako je JŽ imao drugačiji sistem numeriranja.