Kupijo sam kola

Dragi čitatelju kupijo sam kola! Ali moram biti iskren pa reći da sam kupijo kola još u siječnju prošle godine, a sada je već minuli srpanj ove godine. No eto, nemam pojma kako me se to kačilo da nisam napisao post o tome kako sam kupio kola, mora da je zbog moje ažurnosti pisanja bloga (iako sam ovlaš u nekoliko navrata spomenio svoja kola, kao npr. u sagi DŽIMOV VODIČ KROZ RUMUNIJU  – PREKO DŽIMBOLJA koji je došao kao i fantastična Sumrak saga u četiri dijela: prvi, drugi, treći i četvereti.

Da vam pravo kažem ja svoj vlastiti auto sanjam valjda otkako se sjećam da svjesno sanjam. Tako vam je to kad sam odrasto na ćaćinim pričama o tome kako je on još kao šesnaestogodišnjak krao auto od svog ćaće, a položio sa 18. U to vrijeme (1969.) vam se vozački polagao tako da ste svojim vlastitim autom otišli u stanicu milicije po milicionera kojeg bi ste provozali po gradu a taj bi vam potom dao roznu knjižicu koja život znači. Teško je danas to uopće zamisliti sa svim tim auto-školama, poligonima, prvim, drugim i trećim pomoćima kao i svim papiranatim testiranjima, ali u to doba prije umalo pola vijeka u Slavonskom Brodu je bilo sigurno jedno 23 automobila koja su prometovali ulicama varoši na Savi. Tako vam je to bilo nekad.

Kad sam imao 16 godina nestrpljivo sam čekao da napunim punoljetnost, ali ne zbog tog da postanem čovjek nego da položim vozački. Za mene je to bilo postati čovjek, jebeš to što možeš kupiti cigarete ili alkohol kad me to nije sprečavalo ni sa 15 (štaš, rano se razvio, jebaj ga). Imao sam tu ludu sreću pa sam položio vozački sa sedamnaest i pol (što je zakonski sasma u redu), ali sam uspio sa 17 i pol također izvaditi i vozačku dozvolu po čemu još uvijek mislim da sam jedinstven slučaj u Republici Hrvatskoj. Naime i Zaime, nakon što sam položio vozački trebalo je čekati šest mjeseci da napunim 18. godinu da izvadim vozačku, međutim kako sam ja bio nestrpljiv, a k tome i mlad i buntovan s mišlju da nađe način kako da zajebe državu. I smislim ja tada genijalan plan – dam svom drugu Ptici Smrti koji tad bio punoljetan i već studoš na mašinskom fakultetu, a ja još maloljetni maturant da on ode u MUP sa mojim sličicama (u kojima ja imam Jimi Hendrix majcu i ročničku košulju iz agresorske JNA) i mojom starom vozačkom (da, zaboravih pripomenuti da sam sa 17 položio i A kategoriju i u ovih 14 godina sjeo puta 0 na motocikl) i da ishoduje meni vozačku dozvolu. Naravno, tu je i bila potvrda o tome da sam položio vozački koju je nevoljko potpisao ispitivač nakon što sam nakon uspješnog završnog parkiranja na ispitu maknio nogu s kvačila dok je vozilo bilo još u brzini uslijed čega je vozilo poskočilo i umalo se zabilo u drvo. Elem nejs, da bi obmana bila potpuna imali smo strašan plan. Naime i Zaime, ja sam njemu rekao da dođe i odma s vrata kaže ovako: “Faljen Bog, ja došo izvadit vozačku za kolegu koji je na ispitu i nemere sam izunić ođe u vas u MUP.” Jer tko je vidio maloljetnog studenta. Vjerovali ili ne, diverzija je u potpunosti uspjela i ja sam dobio vozačku dozvolu sa 17 i pol godina točno negdje na američki blagdan helovina godine Gospodnje 2001. Da li je to ikada ikom uspjelo to ne znam, ali eto znam da meni jeste a ja još uvijek imam tu vozačku dozvolu u kojoj ja imam sedamnaest godina, naočale tuđmanovke, JNA košulju i majcu s likom Džimija Hendriksa. Ističe u jesen godine Gospodnje 2049. Ko živ ko mrtav do tad.

Vjerojatno zbog očigledne obmane i diverzije u vidu zamantavanja države mora da sam na svoj lik i djelo prizvao karmičku naoblaku tako da ja u pravilu nisam vozio automobil gotovo nikad. Dok je moj ćaća kad je ishodovao socijalističku dozvolu odmah sjeo i otišao u Trst i na prvom semaforu mu se nerzvozni Talijan zabio u gepek (tj. u motor, jer je u Škodi gepek naprijed, a motor pozadi) ja sam vozio automobil gotovo nikad. Tu i tamo bi se možda od nekog ogrebao za krug, ali u pravilu vozio nisam.

Jedno kratko vrijeme dok sam školovavao u Sarajevu volontirao sam u jednoj NVO organzaciji onda me nakratko zapao jedan kombičak koji sam vozio jedno ljeto i moram priznat da mi je to pričinjalo izrazito zadovoljstvo, kao npr. kada sam pokupio dvoje mladih švaba stopera na putu za Jabalnicu. Good times…

No prošlo je i to ljeto, a ja sam ostao bez kola i gotovo sam se bio pomirio da ja kad sebi budem mogao priuštiti automobil tada više u ponudi neće postojati automobili s motorima s unutrašnjim izgaranjem. Činilo se da je do tud došlo.

A ja, dragi čitatatelju, baš volim vozit. Taj osjećaj kad sjedneš u auto i gledaš u ono crnilo asfalta. Možda je to vječita obmana da možeš pobjeći od sranja, od besparice, od posla, od politike, od države, od svega. Znam, jalova je to obmana, jer svi putevi u konačnici vode nazad i u besparicu i na posao i na politiku i u državu i svuda. Ali opet, što kaže Mile Kekin – sve za taj osjećaj. A bio je i on opjevao onu svoju sagu o stojadinu:

Ono što zoveš ti spiskati benzin
Meni je mnogo mnogo više
Čim motor zabruji osjećam da sam živ
I da život ovdje sad i nije zadnja riječ

Ono kad zabruji pod haubom 109 konja, a iz zvučnika Willie Nelson kaže: “On the road again…” Evo, sad dok pišem ove retke najradije bih sjeo u auto i otišao negdje u stopičku, da prostite.

No, da se vratim na storiju. Uglavnom završio sam ja svoja školovovanja i kao svaki mladi i perspektivni visokoobrazovani Hrvat našao sam se na birovu rada. Bez perspektive, bez love i – bez auta. Pa da preskočim žalopojke, fastforward naprijed dvije godine: ja se zaposliJo. I sad da bi bogovi ironije bili zadovoljeni u cijeloj toj mojoj životnoj navezanosti na cestu ja vam se, dragi moji čitatelji, zaposlim ni više ni manje nego – u cestogradnji. I evo sada dvije godine kasnijem znam od čega se i asfalt pravi – od agregata, kamenog brašna, bitumena i puno puno ljubavi.

Kada sam se zaposlio dobio sam od firme odmah na korištenje službeni auto što je izazvalo  neizmjernu sreću u meni. Nije bio moj i nisam se mogao vozati, ali opet bio je automobil. I činilo me sretnim 15-minuta vožnja ujutro na posao i 15-minutna vožnja s posla. A kasnije zbog posla gotovo da i nisam izlazio iz automobila što me itekako činilo sretnim. Već su me zvali svi u gradu jer sam jedini ja vozio crnu Ladu s kezom od uva do uva. Ide crna Lada, ide Jimbo!

No kao što rekoh, to nijesu bila moja kola i nisam mogao sjest u njih i bezglavo se negdje odvest u suton, pa pošto sam postao odmjeren i ozbiljan čovjek skotnam ja sebi da najbolje bilo da ja sebi pazarim kola. I ni pet ni šest odem ja u salon jednog renomiranog rumunskog proizvođača naftamobila. Kad tamo izložen auto na akciji neki džip, šta li, još kao na ponudi. Reko sam sebi, super, meni baš treba neki džip. Sjedoh ja unutra vrli čitatelju, i iskren da budem nijesam baš bio oduševljen komforom pošto sam ja ipak ovako Slavonije sin, da ne kažem gabaritli čovjek. A ni unutrašnjost nije nešt, ona izgleda kao da je netko starog Meganola Renola (Preko Save, oj preko Save/ ćuprija od trave, ćuprija od trave/ ide lola i vozi Renola) nevješto resizao u photoshopu al bez korištenja aspect ratia tako da je nekako unutrašnjost dobila u visinu a izgubila u širini. Sve u svemu nije to mene toliko puno ni smetalo kad sam vidio da taj rumunski džip ima sve što je potrebno za vožnju, a to je prije svega volan, kuplung, kočnicu, gas i mjenjač. A imao je i radio što mi je isto jako dobro. I dobro, odem ja tamo do neke drugarice i kažem: “Dobar dan, ja bio ovaki jedan džip za ponijet”. I sad je drugarica nešto čačkila po računalu i kaže meni to vam je XY novaca. Kad je rekla cifru meni je to doslovno zvučalo kao IKS-IPSILON kuna, jer ja teško percipiram cifre koje prevazilaze moju plaću. Odma sam ja reko da nemam ja tih novaca, ali kaže drugarica “nemojte se vi niš sikirat, sad ćemo mi Vama napravit ponudu za kredit”. Reko super, kakav si Hrvat ako nemaš kredit. I pita ona mene na kolko ću godina i ja velim, pa… daj na jedno 3. Kad ono mjesečni obrok daleko prevazilazi moj životni standard. Reko ajd na 5. Opet ćorak. Jel more 7? More! Aj na sedam! Ma kakvi… Uglavnom kad sam ja se malo bacio digitrona ja sam vidio da bi mi odgovaralo kad bi kredit bio na jedno 25 godina da ja to uredno servisiram bez žešćeg napada na sopstveni standard. Međutim problem je što bi se rumunski džip dezintegrirao godinama prije nego bih ja došao do konačne otplate kredita. Onda sam se zahvalio i napustio salon.

Poslije toga više nisam ni razmišljao da posjećujem salone kada si ni po rumunskom standardu ne mogu pomoć, a Moldavija još nije počela proizvoditi automobile.

I dok sam gotovo već odustao od toga da ću ikad biti ponosan vlasnik automobila dogodilo se nešto gotovo nezamislivo. Ja kupim auto! Uleti mi strašno dobra prilika da se kroz nekakvu trampu dođem do Mercedesa iz 1992. Mercedesa, burazeri! O Mercedesu se šta nema reć, jer je o Mercedesu sve rečeno. Pa prvi automobil je bio Mercedes (tehnički Benz, al to je to). Ja to uvijek kažem, za bombonjeru se kaže da je Mercedes slastica, a ne da je Dacia slastica. Mercedes, burazeri!

No, istini za volju, tj. da budem iskren ja nikad nisam bio fan Mercedesa. Moj pokojni ćaća s druge strane je patio na Mećke i uvijek je sanjao belu Mećavu koju nažalost nikad nije dosanjao. Mene s druge strane, Mećke nisu oduševljavale, ja sam uvijek govorio da su to automobili za ljude koji imaju para a nemaju ukusa. Ali, dragi čitatelju, bio sam ja mlad i budala. E, Mercedes burazeri! Kakva kola! Pa makar i 23 godine stara kola, to je Mercedes! I još crni Mercedes! To je beyond statusnog simbola, to je kult. Tko je, odnosno tko se vozio (u) Mercedes(u): naravno drug Tito. Adolf Hitler. Idi Amin Dada. Drug Brežnjev. Drug Pol Pot. Drug John Lennon. Gabor Nagy iz Zmajevca. Saddam Hussein. Kim Kardashian. Pablo Escobar. Drug Mao. Drugovi Kim Il-Sung i Kim Il-Jong. Ping Pong. Drug Causesku. Uglavnom, ako ste villain imali ste Mercedes. Darth Vader je imao Mercedesa, 124 diesel. Imam crnog Mercedesa i ja.

Ne mogu vam opisati osjećaj kada sam sjeo za volan svog auta. Još uvijek sam bio u svojim dvadesetima (to je bilo mjesec dana prije mog 30. rođendana), ali osjećao sam se kao: MERCEDES, BURAZERI! Kada sam ga opravio i registrovo, prva stvar koju sam napravio otišao sam u Đakovo. Ok, nije baš Trst, ali ja nemam (nažalost) više 18 godina. Srećom, ili nesrećom jer vjerujem da bi da ja imam 18 godina Mećka sad bila negdje poluraspadnuta u podmoskvlju dok bi se mojim mladim tijelom častili čečenski mafijaši. Uzgred budi rečeno, dobro da sam otišao samo do Đakovo jer sam tada detektirao kvar na poluosovini koju samo ubrzo nakon toga i zamjenio.

I ne mogu vam opisati koliko mi je sreće taj auto donio. Da, ulupo sam brdo para u njega, srećom pa imam prijatelja besnog mehaničara koji je voljan to čačkiti do komad noći. Da, bacio sam brdo para na gorivo. Da, naslušo sam se “23 godine star auto? Ti si budala!” i “Mercedes benzinac? Ti si budala!”. Ubr., zašto se Mercedesi dizelaši zovu benz? Misteri!!

Otišao sam s tim autom u Sarajevo samo da popijem kafu kod Bibana. Jednom sam krstario po Bosni dok Bosne nije nestalo pa završio preko Drine u Srbiji. Otišao sam s tim autom na Balaton samo popit kavu. Kružio sam dva sata subotom u 1 ujtro po Terazijama da nađem parking da mogu popit kafu na Skadarliji (zapravo pivo, al nema veze). Ugasila mi se mečka u 5 popodne na +43 na nekom bulevaru usred rush houra u Bukureštu. Vozio sam 20 na sat Đerdapskom klisurom zato što je padalo nešto nakon čega se Oluja stoljeća zvala samo oluja (s malo “o”). Vozio sam Lumiu 920 na krovu auta od od Osijeka do Beketinaca (slučajno). Išo sam s tim autom na svirku Pere Defformere u Sisak pa umalo završio u Vojniću. U Donjoj Bebrini sletio s ceste i popeo se na nasip. Proletio kroz crveno u Našicama i skuco felgom u rubnjak. (Nakon ta dva incidenta promjenio gume na kojima je DOT označavao godinu prvog Račanovog mandata). U Doboju nakon Poplava 2014. pobjego s devastiranog asfalta i razjebucnio kuglu. Spavo negdje kod Donjeg Milanovca u tom autu. Vozio pijane mlađe punoljetnice iz grada kući dok sam ja išao na posao. (Grozno iskustvo, stalno su mi se obraćale sa “Vi” i “Gospodine” i snebivale nad mojom sudbinom zaposlenog čovjeka dok one idu kući izgrada).

Reko bi čovjek, nema đe nisam bio. Međutim, ima još pregršt mjesta gdje nisam bio. Ali stvarno. No, to vam je onaj začkoljica 22, majka svih tauntoloških imanentnosti – kad sam imo vremena nisam imo para, a sad kad nemam vremena – opet nemam para. I to vam je tak. Rekao sam već nemam više 18. Kratka opaska: Na TV Sarajevo subotom izjutra ima show za djecu koji vodi stanoviti Kike, bosanskohercegovački pandan Siniši Cmrku (jel se pandan koristi + genitiv ili + dativ?). Inače lik je prava legenda, baš onako sarajevska raja, inače bio moj komšo na Grbavici. Vozi neku šarenu hipi bubu sa cvijećem. Elem nejs, i sad ima tu u emisiji kontakt dio kad klinci zovu i onda se on budalesa s njima. Jednom se sjećam kako je neku mamu natjerao da pjeva Žute dunje s njim live u eter i to je bilo strašno, ali jako smješno. Uglavnom, tako jednom nazove neki delija odavno već mutirani i pita ga Kike kolko ima godina. Kaže delija: “Osam”, na što mu Kike skeptično kaže kako ne zvuči kao da ima osam, a ovaj mu na to odgovori: “Jebiga, rat me sjebo.”

E dragi čitatelju, tako je mene život sjebo. Nemam više 18, znate kako je, kravata, teget odelo, uvek u parteru nikad gore. A iskreno mi je žao. Mislim, žao… Nad prolivenom varenikom se suze ne liju, što je bilo bilo je, i ja sam imao jako dobru tu ranu mladost. Odličnu. Ali, uvijek ću se pitat kako bi to bilo da sam ja imao kola. Već sam nebrojeno puta rekao: “Ja sam tjeo bi rabadžija u životu”. Karma se tako posložila da sam dnevno u kontaktu cijelo vrijeme s kamionima, ali cesta…. cesta je izvor života, jeli tako Moke?

A što je Moke dodao na to, ostavit ćemo za drugu priču. Možda kad Mečka prevrti jedno pola milijuna pod sobom i ode tamo gdje sve Mečke jednog dana skončaju.

U muzeju u Stuttgartu.