Početak: Crna Bosna i Gora Hercegovina
Kažu da putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom. Da mi je samo znati tko je smislio tu genijalnost, no kako bilo, svaka velika avantura za mene počinje s kavom na INA-i. Morao bih se jednom potruditi pa sakupiti sve slike s početka velikih avantura i napraviti mali kolaž u kojem se tajmlajnom povećavaju naše tjelesne mase, a smanjuju doze kave koje nam prodaju pumpaši.
Ni ovaj put nije bilo drukčije. U 2 ujutro na benzi uzeo sam kavu, bacio 12 kn na pult i rekao pumpašu: – “Odoh u još jednu advanturu!”.
I došao je taj dio godine kada se provjerava tlak u gumama i razina motornog ulja jer navigare necesse est ili što bi rekao Willie Nelson: “Just can’t get wait to get on the road again”.
Prvotna ideja za ovogodišnju avanturu bio je put na daleki sjever u prijateljske zemlje Višegradske skupine pa i mogući pokušaj ulaska na teritorij prijateljske Ruske Federacije u Kaljiningradu, nekadašnjem Kantovom Königsbergu, ali iz nekog razloga balkanac ostaje balkanac pa putevi uvijek vuku na istok i jug, kao što ptica rodo leti na jug pa se uvijek vrati na svoj dimnjak u Oprisavcima pa tako iz godine u godinu. Preciznim studiranjem karte jasno je vidljivo da su Crna Gora, Albanija, Kosovo i Makedonija ostale nezašarane na karti posjećenih zemalja Europe, na što je samo preostalo da zapjevam; “Oj lijepa majska zora, majko naša Crna Goro!”
Na kraju je taj polu-planirani put izgledao otprilike ovako:
Možda bi trebalo samo reći da je plan bio – krajnje odredište Solun, a prva noć – Ulcinj.
Kako to biva na svim mojim planiranim roadtripovima, počelo je s velikim planovima i karavanom od tko zna koliko automobila i cijelom jednom satnijom ljudi koji su samo otpadali kako se datum putovanja približavao tako da je po starom receptu knjiga opet spala na dva slova, tj. na mog druga Zoku izbosne i mene, probrana ekipa iz starih advantura Istanbul 2010. i Rumunjska 2014.
I tako, 14. kolovoza godine Gospodnje 2016., oko 2 sata izjutro moćna njemačka mašina je zarondala i nova Balkanska avantura je počela. Destination – Ulcinj!
Barem se o Bosni na ovom blogu pisalo preko nekoliko, stoga ću premotati taj dio priče, barem do famozne ceste za granični prijelaz Šćepan Polje. Kod sarajevskog aerodroma imate znak za Brod na Drini koji je poznat što nosi isto ime kao i Slavonski Brod, a u mom slučaju je važan zato što se u tom živopisnom mjestu sreće na put prema crnogorskoj granici. Dio je to Bosne i Hercegovine koji je poznat po Operaciji Schwarz ili što bi antife rekle “Pete neprijateljske ofenzive”, operaciji iz WWII u kojoj su se mrski okupatori i domaći izdajnici upustili u fajt s partizanima, fajt iz kojeg se drug Tito izvukao ali je zato glavom platio drug komadant Sava Kovačević.
Cesta do graničnog prijelaza s prijateljskom Crnom Gorom izgleda kao da su je snage Wermachta jučer probijale da mogu izbiti na Durmitor, ali eto možda doskora dočekamo barem nekakav tucanik, ako ne već i asfalt. Inače, posredstvom Eurovizije ekskluzivno za Jimblog donosimo snimak ceste prema GP Šćepan Polje:
Iz meni nekog nepoznatog razloga nisam uspio sačuvati snimku graničnog prijelaza između BiH i MNE koji izgleda kao neko leglo balkanskog šverca koje bi u fikciju mogao lijepo pretočiti Emir Nemanja Kusturica: “stambeni” kontejneri, na kojima se još vide izblijedela slova UN, u kojem sjede nezainteresirani bosanski carinici, struju dobivaju preko nekih solarnih ploča, a izvor pitke vode predstavlja česma koju je u vakuf ostavio neki turski hadžija prije jedno 300 godina vjerojatno na putu do Stambola ili Meke. I kolona automobila s bosanskim, srbijanskim, crnogorskim, albanskim i ponešto hrvatskih tablica u kojoj se moj 16 godina star Mercedes činio kao sasvim običan automobil zalutao na neki divlji granični prijelaz. Bosanski carinik se nije puno zamarao s dokumentima, nego je samo mahnuo i propustio nas na drveni most koji je izgledao kao da će propasti pod mojim dvo-tonskim vozilom, ali mi je kuraž ulio prolaz starog mercedesovog kombija iz 70-ih u kojima je 10-a raftera krenilo put kanjona Pive.
Na crnogorskoj strani carinik je samo zatražio zeleni karton, lupio pečat i pitao: “Malo na odmor?”. Klimanje glavom i ušli smo u drugu najmlađu europsku zemlju. Cesta se odmah popravila, a prekrasni krajolik kanjona Pive u nama je popravio gorko iskustvo ceste iz pasivnih krajeva Bosne. Naravno, opet ekskluzivno, putem eurovizije imamo eksluzivan tro-minutni snimak uz prigodni soundtrack:
Kratkim dogovorom rješeno je da ćemo pojesti nešto u Nikšiću koje je poznat po istoimenom pivu. Opet nekim previdom nemam nikakav dokumentirani materijal iz Nikšića, ali svejedno nije da smo nešto propustili. Mali crnogorski gradić u kojem cijeli grad sjedi i pije kafu, ili kako bi naš omiljeni Crnogorac iz Dnevnjaka rekao:
Prva velika kriza upravo je nastala nakon Nikšića kada je moje tijelo svu energiju svalilo u želudac da svari pizzu i pola kile Nikšićkog ne ostavljajujći dovoljno krvi i snage mozgu da radi koji mi je ipak trebao da me vodi crnogorskim cestama. Kila Monstera i improvizirana tjelovježba na vrelom crnogorskom suncu donekle me vratila u život, ali evidentno je bilo da mi je hitno potreban kofeinski boost u vidu kole, makijata i velikih Hrvata.
I tako smo uplovili u Podgoricu (city formerly known as Titograd), drugu prijestolnicu Crnogoraca (prva je, naravno, Beograd). 3 sata poslije podne, u Podgorici fjaka. Nema čuke na ulici. Ušli smo u strogi centar grada koji svojim izgledom i veličinom podsjeća na velebnom slavonsko Đakovo i vrlo brzo smo uspjeli naći mjesto za parkiranje, a pored njega i neku jugonostalgičarsku kafanu imena, a kako drugo, nego TITOGRAD.
Nakon što smo istresli nekoliko sitnih eura, zaputili smo se dalje prema velebnoj Budvi (na pjeni od mora).
Na kružnom toku u Cetinju usamljeni stoper je stajao podignutog palca, a kada sam prošao pored njega skužio sam da ima hrvatski dres što je rezultiralo time da sam odmah zaustavio vozilo i primio putnika namjernika u našu kočiju.
Momak, u svojim ranim dvadesetima uskočio je u auto a ja sam ga odmah pitao:
- “Odakle si drug?”
- “Iz Cetinja!”
- “Iz Cetinja?! Stao sam ti samo zato što imaš hrvatski dres!”
- “To sam dobijo u Zagrebu na turnir u stolnom tenisu!”
- “Mašala! A gdje ideš?”
- “Pa iđem u Budvu! Ujtro poslije doručka iđem na jutarnje kupanje, pa se vratim na ručak u Cetinje. Poslije ručka kad odmorim iđemopet na kupanje u Budvu, pa se opet vratim navečer u Cetinje. Kod kuće se okupam i onda iđem izać u Budvu!”
Lijepo li je Crnogorac biti. Opet putem eurovizijskog prijenosa imamo ekskluzivu spusta u Budvu:
A u Budvi… kirvaj na Jadranu! Gradska plažva u Budvi prepuna ljudi, ležaljka na ležaljci. U 10 četvornih metara imate priliku vidjeti čovjeka kako se sunca u dimu roštilj majstora koji dva koraka od njega okreće ćevape, dva korak od njega pak 15 nadrogiranih omladinaca rejva na neki narodnjak u pjeni, a kraj njih violinist ugađa atmosferu nekoj starijoj ekipi turista koja uživa u nekoj fensi ribi. Svega u jako malo prostora. Pozdravili smo se s Budvom i krenuli put Ulcinja jadranskom magistralom preko Bara što me podsjetilo na Rambovu epizodu kada je ukrao đedu Niki Ladu.
I tako, nešto prije 19h uplovili smo u pitoreskni albanski Ulcinj na crnogorskoj obali u kojem je bila gužva kao da se sve đabe dijeli. Naravno, ja sam se počeo gurati u strogi centar grada, a ni to što je Đorđe Balašević plakao sa zvučnika nije pomoglo mojoj nervozi da navigiram ogromna švapska kola kroz ulcinjske ulice.
Nakon gotovo dvosatnog crusinga po Ulcinju, izašao sam nekako iz centra i dohvatio se periferije gdje sam ugledao znak DHOMA – SOBE. Naložio sam Zokardi da napusti vozilo dok ja okrenem lađu, a u međuvremenu da uđe unutra i postavi tri uvjeta: “Wirelles, parking i ne više od 15€ po osobi.”
Rezultat je bio: WiFi, pakring i 10€ po osobi. Privlačna cijena od 10€ po personi opravdana je onog trenutka kada sam pod tušem shvatio da bojler ne radi pa sam se kupao u hladnoj vodi u kojoj sam se zadnji put prao u vojsci koju nikad nisam služio. Dakle nikad.
Ipak, u ovom trash albanskom apartmanu valjalo je samo zanoćiti jer nas je put tjerao dalje, tako da ni to nije predstavljalo preveliki problem.
Pothlađeni izašli smo na crnogorsko sunce u svitanju i zaputili se prema centru Ulcinja. Ubrzo smo pronašli Qebabtore odnosno ćevabdžinicu u kojoj smo se odlučili za specijalitet zvani “Ulcinjski ćevap” koji je u suštini klasični ćevap s porcijom pomes fritesa. Iskreno, ništa posebno, ali svježi Ayran je bio toliko dobaar da me vratio u Istanbul u kojem sam bio dva tjedan ranije. I tako dok sam proživljavao flashback iz Stambola u jednom trenutku izbila je svađa između jednog gosta i gazdarice ćevapdžinice. Naravno, na albanskom. I to je nekako ovako izgledalo:
- “Habada habada habada!”
- “Habada habada!”
U jednom trenutku, dok je gazdarica još galamila na albanskom, zgrabi majonezu i unese je meni u facu: “HOĆEŠ MAJONEZ?!”. U strahu sam odmahnuo rukom, ali to nije sprečilo mog druga Zoku, punokrvnog Bosanca da ćevape zalije majonezom?! Svega na ovom dunjaluku…
Nakon nekoliko popijenih piva, dvesta-trista zaključili smo dan i bacili se u krevete.
Jutro je započelo iznenađenjem koje je opet opravdalo cijenu od 10€. Nema tariguza. Sreća pa ja bez papirantih maramica ni u halu ne idem.
Pozdravivši se s našim domaćinima, potrpali smo stvari u kola i uputili se na Veliku plažu Ulcinja. 13 km pijeska sitnog kao puder. Idila.
Verdict? Odlična plaža, dobre cijene. Idealno za neku varijantu obiteljskog odmora. Blizu je Albanija u kojoj se ima svašta nešto za vidjeti. Loše strane? Ulcinj je prljav, ima smeća (iako je plaža čista). Ostali popratni sadržaji? Nisam baš siguran….
I tako, nakon što sam osolio dupe u moru nakon davne, ja mislim, 2009., osušili smo se na crnogorskom suncu i uputili se ka novoj avanturi: Zemlji Orlova – Albaniji. Putem evrovizijskog prijenosa evo malo atmosfere:
U slijedećoj epizodi Balkanske ekspedicije 2016 čitajte: Tirana – eurotrip i kerenje sa 20€, hladni rat u vrućoj Albaniji, kosovsko pivo, albanska kobasica, ručak u albanskim gudurama solunskih boraca i tirkzno jonsko more!
Bravo, hoćemo još!
Odlicno ☺