U zemlji orlova, Mercedesa i bunkera

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda druga: Albanija

Znate koje su boje albanski tenkovi? Oba zelena!

Vic odnosno kalabura o dva albanska tenka bio je vrlo rado pričana doskočica u doba stare SFRJ jer je valjda velika utjeha bila da je postojala zemlja koja je bila gora od Jugoslavije, iako se Jugoslavija uvijek šepurila po istočnom bloku kao neka superirorna socijalistička zemlja, jer pošten Jugosloven za razliku od siromašnog Poljaka nije prodavao gedore po jugoslovenskim pijacama i kolodvorima, al je zato redovno šverco farmerke iz Trsta, kožne jakne iz Istanbula i prodavao vegetu na pijaci u Temišvaru, što i nije loše za stanovnika jedne zemlje koja je 80-ih doslovno doživjela bankrot. I naravno – crveni pasoš bez mane što prolazi grane bez puno njakanja…

A kad smo kod mita o crvenom pasošu, možda najbolje govori i slijedeća slika s ovog putovanja: na zajedničkom graničnom prijelazu Crne Gore i Albanije, carinici i jedni i drugi rutinski provjeravaju automobile bez obzira dal imaju oznaku AL ili MNE. I onda dolazimo mi, ko iz neba u rebra s HR oznakom i plavim europskim putovnicama, a od carinika samo bezvezno zdravo i klimanje glavom… dobro došli u Shqiptariju, zemlju orlova.

I što reći po ulasku u Albaniju? Teško mi je opisati osjećaj kada dođem prvi put u neku stranu zemlju. Postoji taj neki momenat kao da se sva osjetila pojačaju na neki jači intezitet od normalnog jer si ušao u nešto novo i nepoznato, iako realno nije to ništa drugačiji krajolik od onog 500m ranije u Crnoj Gori. A možda ja samo nisam normalan.

No, kako bilo da bilo ušli smo u Albaniju i ceste su bile realativno solidne za razliku od one percepcije Albanije iz Hoxinog vremena kada je Albanija bila Sjeverna Koreja mediterana. Naravno, odmah je primjetna oveća koncentracija Mercedes-Benz vozila dostojna Zapadne Hercegovine, tako da smo se i mi u Albaniji osjećali kao svoj na svome dok nas je cesta vodila prema Skadru na Bojani (ili na Skadarskom jezeru?)

Skadar /  Shkodër

Skadar na Bojani, grad koji su svojatali i Srbi i Crnogorci, i Rimljani i Iliri, Talijani i zli Nemci, a i na HR wikipediji, onako usputno, negdje pri kraju, piše da je Skadar bio dio Crvene Hrvatske (approved by Pop Dukljanin).

Kako bilo da bilo, Skadar na Bojani se gradio kao sportska dvorana na brodskom Vijušu nekoliko vekova jer prema srpskoj epskoj poeziji tri brata Mrljavčevića nisu mogli naći brata i sestru koji se zovu Stoja i Stojan. True story.

Skadar je čuven po tome što je poznat, a poznat je po tome što ima antičku tradiciju i zbog svog specifičnog geostrateškog položaja, što je naravno utjecalo i na razno-razne historijske silnice, Skadar je takoreć multi-kulti grad u kojem ima i muslimana, katolika i pravoslavaca.

Tako u Skadru, ali i u ostalim dijelovima Albanije nije nevjerojatno vidjeti džamiju pokraj crkve unatoč sarajevskom multi-kulti mitu da to niđe jarane nema, jedino ubosni i Jerusalemu! Za razliku od bosanskog suživota preko nišana, Albanci kršćani i muslimani ne sužive nego žive. Naravno, tu ima nekoliko parametara koji se razlikuju od bosanskih: jedan od njih je i taj što su oni unatoč tome što su muslimani ili kršćani – Albanci, pa kažu da je za njih prva religija – albanizam (ne brkati s albinizmom) a tek onda kršćani ili muslimani. Druga stvar je više ovako pragmatičnije naravi i zaostavština je tvrdog 45-godišnjeg staljinizma u kojem je Albanija bila jedina, i to ustavom definirana, jedina ateistička zemlja na svijetu što je uglavnom rezultiralo time da su tek 30-ak posto Albanaca praktični vjernici. Nije to ni kod nas nešto puno drukčije iako se svi busaju u prsa da su veliki vjernici. Aleluja!

U Skadru smo našli neku banku sumnjivog albano-američkog imena u kojoj sam kao hadžija izvalio čitavih četres evra i reko bankovnoj službenici: “Dem šiptarskih para!” Nisam tako rekao, al bilo bi fora da jesam iako me ona vjerojatno ne bi razumjela. Za čitavih četres evra dobijo sam preko 6 iljada tih nekih njihovih novaca koji se zovu lek, kao lijek na ekavici, i što će se pokazat po sasvim solidna količina novca za kurčenje po Albaniji. Vjerovali ili ne.

Ima jedan film star preko 10 godina kad neka ekipa američkih studenata/maturanta putuje u Berlin i spletom okolnosti završe u Bratislavi. A tamo – Albanija iz najgorih komunističkih stereotipa i još ih dočeka masni Rade Šerbedžija kao hollywoodskih arhetip čučečeg zlog slavena. WELCOME TO BRATISLAVA! Kada se prizbroje i skontaju da imaju nešto manje od dva dolara odu u hotel sa sto zvjezdica i goste se ko da sutra ne postoji. Sve za dolar i sitno. E, Albanija nije puno drugačija…

Taverna Ulqini, a ja sam odma skužio svojim multi-lingvističkim sposobnostima da je to Ulcinjska tavera činilo se kao zgodno mjesto za napuniti prazne želuce koji nisu vidjeli hrane još od onog ulcinjskog ćevapa s majonezom od noći prije. Ušli smo unutra i kao krmad u Teheranu smo se uzjebali oko kariranih stolnjaka za kojima je neka lokalna ekipa ručala. To je primjetio jedan gost koji je znao engleski i potanko nam objasnio šta je koje jelo. Meni je načelno sve to izgledalo dobro pa sam rekao tom liku da nam da nešto što mi se ovako činilo kao nekakva zgodna hrana za ubacit u želudac na vrelom albanskom suncu. Uz to nešto došla je i nekakva albanska inačica tzatzikija, kajmako-jogurt-sir koji je izvrstan i kojeg Albanci trpaju uz sve, ko mi vegetu. Kada smo jeli pozvali smo konobara unverzalnom gestikulacijom “deder da platim” a uglavnom izgleda kao kad dijete u predškolskoj traži teta drugaricu da ga pusti na pišanje. Konobar je naplatio, mi smo izašli i ja sam skontao da nas je jelo izašlo čitavih jedan euro ako i toliko. Il se zajebo il nešto, ali hej haj brigade, ja još imam 39 čitavih evra za trošit u Albaniji!

Pošto nas je čekao nekakav dvosatni put do glavnog grada Tirane predložio sam svom trabantu Zoki da odemo popit kafu i normalno kolu jer potrebno je ubacit graničnu količinu kofeina u moje tijelo koje se bori s varenjem albanskog ručka.

Našli smo neku kafanu na ulici i naručili dve kafe i coca-colu.

Dve kave i cola su koštali evro i po. 10 kuna. Tru story. Znači dvije kave i coca-cola. 10 kuna. Zadnji put sam ovoliko bio sretan u Neumu 1998. kada sam kupio kutiju Dunhilla i CD od Majki za 16 kuna.

Svejedno, i dalje sam bio skeptičan i računao sam na to da će cijene skočiti dok dođemo do Tirane, jer ipak je glavni grad – glavni grad, da ne kažem metropola.

Platili smo, sjeli u kola i ukucali adresu hotela u Tirani u GPS uređaj i krenuli put albanske metropole. Teraj Lenka riđu i zelenka!

Inače na albanskim cestama ima dosta milicije, pa to uzmite kao upozorenje ukoliko se odlučite na put u Albaniju, a ja se iskreno nadam da hoćete poslije ovog reporta. Pošto smo mi prešli čitavu Albaniju po dužini il visini il šta ja znam kako se to u geografiji kaže, onda logično vidjeli smo i dosta milicije. Sreća u nesreći bila je u tome što je milicija svaki put već imala pacijenta kada bih ja prošao pored njih pa nisam imao bližeg susreta s njima. Na wikitravelu tako recimo piše da milicija obožava zaustavljat automobile stranih registarskih oznaka, pogotovo ljeti jer je to sezona žetve za njih kada se albanski gastoši vraćaju kući, a kad skuže da niste Albanac onda vas puste i nisu uglavnom nastrljivi prema strancima. Tako negdje ne sjećam se ni ja više gdje vozim ja nekom njihovom brzom brdskom cestom, znate ono kad imate dvije trake kad se penjete uzbrdo. E penjem se ja tako kad vidim ja iza mene se uzjebo neki SUV talijanskih tablica. I naravno ja tad primijenim drevnu slavonsku taktiku zvanu zec – usporim do ibera, pustim zeca da me obiđe i onda juriš za zecom koji je moj failsafe u slučaju milicijske patrole. I uglavnom jurim ja za tim BMW-om, ono baš se ko blesavi ganjamo, kad odjednom milicija! Al ne kočimo mi šta sad mi letimo. Milicija, naravno, ima već pacijenta, a drugi milicajac (onaj što čita) samo lagano rukom pokazuje da vozimo polakše. Ali ja i albano-talijan smo bili previše u elementu da bi slijedili gestikulativni savjet albanskog milicionera.

Tirana

Da Vam nešto previše pripovijedam kako izgleda Tirana na prvu – neću jer kažu da slika vrijedi hiljadu riječi, a ovdje gore u ovom YouTube vidiću imate 30 slika po sekundi, a svekupuno 720 sekundi što oće reći da sveukupno ima 21600 slika što pretvoreno u riječi znači da ima 21 meleon i 600 iljada riječi a ako ćete prav za prav, tolko ni Krleža nije napisao u cijelom svom nerazgovjetnom opusu.

Kao što ste se mogli uvjeriti uz soundtrack Picksiebnera, prljavo je, nezavršeno i loših cesta i uglavnom daleko od nekih svjetala europskih velegrada. No to je periferija iz nekih drugih uglova…

Smjestili smo se u hotelu s tri zvjezdice u kojem noćenje stoji 15€ po glavi, što je po meni bila i više nego razumna cijena za hotel koji se nalazi 20-ak minuta tabanćefijakerom od glavnog trga (koji se zove, a kako drugo nego Skenderbegov trg, al ne po konjaku nego po liku po kojem je konjak dobio ime). Smještaj sam našao preko Airbnba-a, servisa koji je, evo sad otkrivam toplu vodu, ko Uber al za smještaj. Ponukan lošim iskustvom iz Ulcinja u kojem nije bilo tople vode nit tariguza i ne želeći da mi se iskustvo godišnjeg odmora pretvori u iskustvo mladog ročnika HVO-a iz tamo dvijelijadite godine na odsluženju vojnog roka u Čapljini, skonto sam da je najbolje ujutro skontat gdje ćemo zanoćiti taj dan i tako putem kalifornijskog web servisa, tj aplikacije, naći povoljan i solidan smještaj što se pokazalo odličnim rješenjem tijekom daljnjih dana ove balkanske ekspedicije.

U Meridianu nas je dočekalo vrlo ljubazno osoblje (uzgred budi rečeno, Albanci su izrazito ljubazni i susretljivi unatoč jugo-propagandi o krvoločnim sladoledžijama-iredentistima). Drugarica na recepciji nas je zamolila da ako nije problem da pričekamo 20-ak minuta dok sobarice namjeste sobu što sam ja zdušno prihvatio jer mi je u tom trenutku baš bila potrebna doza ladnog piva. Tako smo se spustili u restoran hotela gdje sam ja na tečnom albanskom kelnebaru rekao: BIR. Konobar je nešto pitao što sam ja razumio kao da me pita “jel’ vel’ko?” na što sam ja samo rekao :”jah, jah, jah”. Pita mene Zoka nakon što je otišao: “Šta te pito?”, a ja onako samouvjereno poliglotski: “Reko je PEJA. To ti je veliko na albanskom.”

Konobar je došao i donio ovo:

Normalno skužio sam Peja nije veliko nego da je to brand piva. Konobar pak uvidjevši moje lice koje se izobličilo od razmišljanja rekao mi je: “Kosova bir!” Kosova bir? Peja? Aaaaaa, pa naravno – Pećko pivo! Jebem se poliglotskog! Pećki pilsner legao mi je ko budali šamar stoga sam morao popit još jedan. I to Vam, lipi moji, košta ni više ni manje nego 5 kuna i nešto sitno. 5 kuna u hotelskom restoranu za pivo. Ja sam zadnji put popio pivo za 5 kuna 1999. kada se u brodskom Green Parku prodavala neka sumnjava šarža Osječkog za pet kuna po pokili. True story.

Nako osvježenja u vidu kosovskog piva i  tuša koji je, za razliku od smještaja u Ulcinju, imao toplu vodu uputili smo se prema centru grada ili što bi drugovi Albanci rekli qendër. Na putu do centra prošli smo kroz različite uličice i sokake koji nisu baš uljevali pretjerano povjerenja, ali šta je tu je. Vidio sam neke pajzlove i birtije kakvih kod nas nije bilo valjda ni u selima glamočkog kraja 70-ih, i sada mi je zapravo žao što nisam otišao tamo popit pivo da doživim dah autentične “lokalne” Tirane, a da ne pričam o tome kolko tamo pivo košta ako je u hotelskom restoranu po kile – pet kuna.

Nakon 20 minutne šetnje kroz neugledne ulice pojavili smo se na središnjem trgu Tirane – Skenderbegovom. Skenderbeg, poznat kao i brand popularnog albanskog konjaka (odličnog, ubr., kojeg sam u nekoliko navrata imao prilike degustirati nekad ranijih godina) albanski je nacionalni heroj, poznat po tome što je uspješno vojevao protiv Turaka u vremenu osmanske ekspanzije na Balkan. Zastava njegove kuće današnja je zastava suvremene Albanije.

Spomenik Skenderbegu našao se u centru trga nekad krajem 60-ih zamjenivši druga Džugašvilija Staljina koji naravno nikad nije de-staljiniziran, nego je pomaknut nekoliko desetina metara dalje. Staljin i Skenderbeg, uz tada još uvijek živućeg Envera Hoxhu bili su sveto trojstvo u jedinoj ateističkoj zemlji na kugli zemaljskoj. Albanija se prvo pokačila s Jugoslavijom koja je Staljinu rekla NE, unatoč tome što su jugoslavenski i albanski partizani bili tijesno povezani. Naravno, drug Tito nikad nije ni krio pretenzije na Albaniju u smislu neke balkanske super-države, gdje bi Albanija i Kosovo bili u istom jugo-loncu. Kada je umro drug Staljin, Hoxa je naterao da sugrađane Tirane da upravo na ovom trgu kleče u znak žalosti i gdje je isklesana poduža zakletva albanskog naroda drugu Staljinu koji je prno u šišu. Dolaskom Hruščova na kormilo SSSR-a, Hoxa je osudio “revizionizam” SSSR-a i cijelog europskog socijalističkog bloka, tako da se Albanije našla sama, izolirana kao hard-core staljinistička država. Još uvijek neke živuće marksističko-lenjinističke komunističke partije u svijetu (među njima i American Party od Labor) smatraju se “hodžističkim” partijama, pro-albanske tradicije.

Nakon što je Albanija u komunističkom svijetu ostala sama saveznika je našla u dalekoj Kini koja je bila u sukobu sa sovjetima. Kinezi su bili sretni jer imaju saveznika u Europi, a Albanci su bili sretni jer im ima ko slat pare, oružje i hranu. Albansko-kinesko prijateljstvo je cvjetalo sve dok Nixon nije otišao u Kinu (Only Nixon could go to China – stara vulkanska poslovica) pa su onda i njih optužili da su se prodali za judine škude američkom imperijalizmu tako da je Albanija opet ostala sama čru marksističko-lenjinistička država.

No, da se vratim na trg. Sličan spomenik Skenderbegu postoji i u Rimu, a dao ga je izgraditi na Piazza Albanija (Albanskom trgu) sam Mussolini, u vremenu dok je Albanija bila talijanska kolonija. Inače, Italija i Albanija su tijesno vezane raznim povijesnim vezama, a u doba komunizma talijani su u albanskim partizanskim filmovima prikazivani kao budale koje jedu kornjače (slično postoji u hrvatskoj tradiciji u kojoj su Talijani prikazani kao mačkojedci) i krajnje su ridikulizirani – tako u jednom albanskom partiđano filmu albanski partizani prave zasjedu pred nadirućom fašističkom vojskom koja ide u napad – plešući uz neku talijansku veselu muziku.

Nakon obilaska epicentra Tirane uputili smo se dalje u potrazi za kafanom jer vrijeme je da se popije pivce za živce. Naišli smo na nekakav establišment restorantskog tipa gdje smo našli mjesta za jednim stolom na ulici. Naručio sam dva piva i meni:

Kad sam skontao koliko je to sve jeftino, zovnuo sam konobara i počeo naručivati sve redom. Već kod kosovskih kobasica me pitao koliko ljudi će doći na večeru? Pa nas dvojica! Samo nosi!

Najedeni i s nekoliko piva u želucima, uhvatili smo taxi i rekli taksistu vozi nas spavat! Ali pošto je pivo 5 kuna, naterali smo recepcionara da nam otvori restoran da popijemo još jedno pred spavanje. Đe neš za pet kuna?

Ujutro smo spakirali stvari u auto i opet se naravno spustili u restoran gdje smo naručili jedno 14 kava i osam kokakoli u trenutku osmišljavanja daljnjeg tijeka ekspedicije. Odlučili smo da ćemo se uputit u Sarande, grad na Jonskom moru, inače vrlo popularnom albanskom ljetovalištu. I nakon što sam preko Airbnb rezervirao smještaj i konzultirao se s kartom putovanja, sjetio sam se epizode Top Geara u kojoj su May, Hammond i Clarkson bili u Albaniji – i tada su našli napuštenu pistu s hrpom starih mlažnjaka. Kako ja volim Top Gear, mlažnjake, stare piste i ostale gluposti uspio sam naći da se to nalazi u selu Kuçovë, koje se nalazi pokraj sela koje se zove dan-danas vjerovali ili ne – Stalin.

Pali pilu, pusti muziku, on the road again!

Kuçovë

Ne bih htio previše pisati o aerodromu pošto sam napravio mali edukativni filmić u kojem se vidi naš pokušaj pristupa groblju aviona i vožnja po napuštenoj pisti. Put do piste je inače bio kroz nekakve njive i sve je smrdilo na epizodu kada sam ja ubosni zapeo sa starom Mečkom tamo kod Sviše, samo sreća ovaj put nije bilo tako, jer ne znam koga bi zvao da me izvlači traktorom. Long story short – pokušaj je bio fail, ili barem djelomičan fail, ali svakako pogledajte video u kojem sam malo to opisao što pisanom rječju, što audio zapisom from the face of the place. Ide prilog:

Eto toliko o tome. Nadam ste da ste pogledali cijeli video, pogotovo na kraju da vidite kako izgledaju albanska sela. Pitoreskno, nema šta.

Nakon Kuçovë zaputili smo dalje prema jugu gdje smo susretli mnoštvo zanimljivih stvari:

Po albanskim cestama, pogotovo ako se nađete na nekim zaostalijim cestama jer ste išli tražiti avione od prije 50 godina, često se nalaze raznorazne živine što možete vidjeti u slijedećem edukativnom filmiću. Napominjem da niti jedna životinja nije stradala tijekom snimanja ovog filmića:

I tako, nakon što smo kao solunski borci pregazili Albaniju, približili smo se famoznom Sarandeu, a prilaz ovom drevnom gradu možete vidjeti u još jednom YouTube hitu popraćenim soundtrackom kanadskog komiteta kulturnih radnika iz davne 1978.:

Sarandë

Drevna Saranda je jedno od popularnijih ljetovališta u Albaniji, a nalazi se na Jonskom moru u neposrednoj blizini grčkog otoka Krfa. Na Krf nismo išli jel šta ja znam ako mi netko torpedira trajket ode mečka na dno Jonskog mora, iako svi kažu da je Krf zakon i da treba otić, ali eto mi smo to ostavili za nekad drugi put.

Inače Saranda se za vrijeme talijanske okupacija zvala Porto Edda po Mussolinijevo najstarijoj kćerki. True story.

Saranda je ovako vrlo pitoreskno mjesto s brdom turista, a mi smo preko Airbnb uspjeli naći smještaj u neposrednoj blizini njihove rive. Nažalost, parking sam našao jedno 16 ulica na vrh nekog brda, a krajolik baš i nije ulijevao puno povjerenja:

Unatoč svemu tome, auto smo našli tamo gdje smo ga ostavili sa svim staklima i kotačima, tako da straha nije bilo.

Nakon večere i opet sijaseta piva dogovorili smo se da je sutrašnji cilj Egejsko more, tako da smo se povukli u krevete.

U pola 8 ujutro, naravno, zazvonio je telefon i to poslovni kojeg ne znam ni zašto sam ga nosio osim što mi je bio odličan kao budilica u ranojutarnjim satima iako sam na GO. Kratkim prelistavanjem interneta otkrio sam da se najbolje plaže u Sarandi nalaze ne u Sarandi nego u selu pokraj Sarande koje se zove Ksamil, a socijalistički Guardian ga je prije nekoliko godina uvrstio među 20 mjesta za bagatelni odmor. A da je bagatelno – bagatelno je kad piješ kavu za 5 kuna u beach kafani. Plaža je inače zaista odlična, more je tirkizno i ima nekakvih otočića do kojih možete plivati i definitivno preporučujem ako su vam dopizdile plaže Crikvenice.

Osvežali smo se u Jonskom moru, potrpali stvari u kolesa i krenuli put ka granici s Grčkom.

No, kao što se sjećate s početka ove epizode Balkanske ekspedicije, ja sam dva dana ranije u Skadru promjenio 40€ u albanske pare i naravno nisam uspio sve potrošit, kao ni moj sputnik Zoran. No, pred nama se ukazala šengenska granica… srećom pa je tu bio kružni tok pa sam se okrenio za 180 stupnjeva i krenio u potragu za prvom trgovinom ne bi li potrošio pare. Krenula je panična potraga kao da su olovne godine socijalizma kada se valuta nije smjela iznositi iz zemlje. Problem je bio što nigdje nije bilo trgovine…

Onda sam na vrh neke planine vidio minaret i skontao gdje ima džamije, ima i ljudi, a gdje ima ljudi mora se negdje kupiti i kruv! Počeli smo se penjati nekom planinskom cestom na vrh planine i tada smo usput naišli na ovo:

Ludi Enver Hoxa koji je imao najveći staž kao komunistički diktator u Europi napravio je preko 700 tisuća ovih prefabriciranih betonskih rugoba i rasuo ih po cijeloj Albaniji. Mnogi su porušeni, mnogi “prenamjenjeni”, međutim čudno je da sam ja prvi bunker vidio na prilazu najjužnijem albanskom gradu a pregazio sam čitavu Albaniju od sjevera. Drugi bunker vidio sam netom prije graničnog prijelaza s Grčkom, a neki dokoni backpacker ga je ofarbo u boje češke zastave.

700 iljada ovih sranja su oni napravili i rasuli po Albaniji. I to doslovno svuda. Po brdima, po njivama, po ulicama, po grobljima, po plažama, po parkovima. Doslovno svuda. Kako je to naravno koštalo, a kako naravno Albanija nikad nije imala para možete misliti kako je to pozitivno utjecalo na njihovu tadašnju ekonomiju. Albanci su bili u stalnom strahu da će ih JNA najuriti iz cijele Albanije sve do Jadranskog mora i pobacat u talase i podaviti ko male mačiće da im ostanu samo one bijele kapice! Ideja je bila, u sklopu neke njihove varijante genijalnog partizansko-gerilskog DSZ i ONO da će se oni mobilizirat i potrpat u te betonske gljive odakle će s nekim tandžarama odoljevati napadu neke super zajebane armije poput jugoslavenske, grčke ili sovjetske, američke ili šta ja znam već koje. Talijanske možda kad ih napadnu plesom. Željezna zavjesa zahrđala, beton ostao.

Na vrh brda naišli smo na pravi pravcati grad koji se zove Konispol i koji ima trg i sve i naravno – trgovinu.

Za ono para što nam je ostalo, kupili smo pola trgovine i još malo. Trgovkinja se čudila čudom da kakve su to stranjske budale koje se penju na vr brda u albanskoj nedodžiji da u nekoj budici kupe vode, piva, Monstera, keksa, čipsa i ostalih gluposti.

Pozdravili smo se s Albanijom i ušli u Europsku Uniju.

U slijedećoj epizodi Balkanske ekspedicije 2016 čitajte: Srpsko more Paralija, lepše i od Karina! Solun, autoceste i thalata-thalata!