Balkanska ekspedicija 2016., epizoda četvrta i posljednja: Makedonija (i Srbija i Bosna)
Na graničnom prijelazu Medžitlija makedonska carinica je prva bila na ovom proputovanju od (do tada) 5 granica koja je zavirlia na zadnji sic Heinricha (krstio sam auto imenom Heinrich) i s čuđenjem konstatirala da je iza – nered. Iskreno ne znam šta je očekivala, da dva krmka koja putuju zadnjih tjedan dana Balkanom imaju blistav auto s Hello Kitty jastučičima umjesto omanje deponije konzervi energetskih pijača, plastičnih boca vode i kaka-kole. Ne znam kako se tad nisam sjetio da otpjevam: AKO SAKAŠ DA SE OSVEŽAŠ, TI UZMI ONO NAJDOBRO, SEKOJ ZNAE – KOKAKOLA E TOA! To je inače jedina fraza koju znam na bugarskom, pardon, na makedonskom uz naravno: Čukno vo drvo!
Drugarica carinica je još pogledala i gepek i kad je vidila moj polumokri šorc i duple Jack Bauer čarape (48h) poželila nam je dobrodošlicu u Makedoniju.
Makedonija je za mene uvijek bila neka magična zemlja, naša neka daleka braća s juga koju nikad ne vidiš a opet su ti nekako dragi. Šta ja znam, Vlatko Stefanovski mi je drag, a i onaj Vasil Tupurovski zbog onog Lech Walesa brka i onih džempera kojima je uvijek prco one tupane iz predsjedništva SFRJ u tamnim odjelima. Inače, radi se o jednoj popriličnoj tragičnoj zemlji. Narod široka srca kojem Srbi osporavaju vjeru (Crkvu), Bugari jezik, Grci ime, a Albanci valjda sve ostalo uz sve nedaće položaja u središtu Balkana u maniri pravih balkanskih naroda zabrijali su na neke dok su Bogovi hodali zemljom mitove. I dok smo mi Hrvati od stoljeća sedmog u tvrdoj stini kovali povijest od stare Perzije do Crvene Hrvatske, Srbi su nebeski narod rang ispred Izraelaca, Bošnjani velesila Balkana od Kulina Bana i Tvrtka Kralja, Makedonci su nastali direktno iz Božjeg rebra kao Makedoniti a svi su ljudi braća jer su – Makedonci! Pa tako su i Aleksandar Makedonski i ćaća mu Filip, sigurno i Aristotel, kraljević Marko, Džingis Kan, Josip Broz i Toše Proeski – sve su to makedonci, odnosno sinovi Makedonije.
BITOLA
Bitola moj roden kraj, jas te sakam od srce znaj, Bitola moj roden kraj, jas te sakam, za tebe peam
Nakon kratke vožnje od granice došli smo u Bitolu, drugi najveći makedonski grad. Parkirali smo Heinricha na obali Dragora i utoliko se pojavila mlada makedonka u lešinarskoj uniformi da nam naplati parking. XY denara. Kako naravno nismo imali denara ja sam ponudio evre, međutim drugarica lešinarka je bila nepopustljiva – samo denari. Kada smo vidjeli da je vrag odnio šalu i da ne možemo s 2€ potkupiti lešinarku, Zoka je otišao promjeniti para dok sam ja ostao zarobljen pored automobila kao kolateral ne bi li slučajno uteko i izbjegao parkiranje. Drug Zoka se vratio nakon 45 minuta nakon što je obišao valjda sve banke u Bitoli dok mu u posljednjoj banci nisu odlučili promjeniti nekoliko desetaka evra u makedonske pare, ali ni to nije prošlo glat. Naime, morao je objasniti ženi da kako sad on ima prebivalište uBosni, a hrvatski pasoš. Onda dok je on objasnio koncept dvojnog državljastva, konstitutivnosti Hrvata u BiH i glasačkih redova u Mostaru gospođa je nevoljko promjenila ogromnu količinu od jedno dvajs evra u makedonske denare.
Platili smo gospođi lešinarki i uputili se u ćaršiju. Bio je zaista lijep dan i k tome petak i gotova sva mjesta na terasama bitoljskih kafića su bila zauzeta. Ipak, uspjeli smo naći mjesto za kafu i cedevitu prije daljnje destinacije – Ohrida.
Od Bitole put nas je vodio do magičnog Ohrida, mjesta o kojem Makedonci govore s najvećim ponosom, a Denis Kuljiš za Ohrid kaže da je najčudesnije mjesto u kojem je bio, a iako smo se mi zadržali tek dva-tri sata moram priznati da u Ohridu zaista ima nešto čudesno i mistično.
Ohrid
Iako je ovaj roadtrip u svojoj biti bio spontan i neplaniran, u nekim početnim fazama planirao sam Ohrid staviti u bitniju fazu putovanja – kao mjesto noćenja i kupanja, međutim zbog poprilično tijesnog rasporeda Ohrid je postao tek usputna stanica s pauzom za ručak.
Tako smo i po preporuci drugarice Tine iz Sarajeva sjeli u restoran Belvedere koji se nalazi u neposrednoj blizini obale i tamo naručili jelo.
Ne znam događa li se to vama, pred kraj putovanja da vas iz vedra neba opali neki depresivni trenutak lucidnosti u stilu: “Eto, kraj onoga za čeg radim cijelu godinu. Povratak u rudnik za 48 sati. Dođe i prođe.” Cijeli moj blue trenutak je začinio neki pijanist koji je svirao neke tužne klavirske sonate, pa sam se osjećao kao na nekim fancy karminama a ne na godišnjem odmoru. Gledo sam u taj oronuli pianino i razmišljo da mu tutnem dvajs evra u onu čašu od konjaka i da mu kažem: “Nemoj više svirat, Sam, matere ti.”
Srećom pa je uskoro došlo neko društvo iz Srbije nekoliko stolova do nas sa zgodnim pripadnicama suprotnog pola, što je valjda i Sama oraspoložilo pa je počeo svirati neke veselije klavirske obrade moderni(ij)h evergreena.
Nakon što smo pozobali jelo ja sam predložio da krenemo put Skopja pošto je već bilo poprilično kasno, a čekao nas je relativno dug put, međutim na inzistiranje druga Zorana otišli smo pogledati crkvu svetog Jovana Kaneo. Kaže Zoka, to je kao da dođeš u Rim a ne vidiš papu. Što sam mogao nego da se složim pa smo krenuli pješke do Kanea na hridi.
Hodajući obalom došli smo do nekoliko usidrenih brodica, a jedan čiča s kapetanskom kapom nas je zvao na svoju lađu, a ja sam samo odmahnuo rukom. “Ajde, nije ti žao valjda dvesta denara?!”.
Jebo sad dvesta denera. Ukrcali smo se na brodicu koja se opasno nakrivila na onoj strani na kojoj sam ja sjedio. Ako je sudbina da se potopim Ohridskom jezeru prije nego nego na trajketu za Krf, ma nek se potopi! Kapetan nas je upitao odakle smo, a nakon što sam ja rekao da smo iz Hrvatske, uskliknuo je: “Prijatelji! Šteta, jučer SMO izgubili od Srba u košarci” (Dan ranije se na olimpijadi igrala utkamica SRB-HR). Pričao je kapetan o ljetovanju u Novoj Gradiški (?!) i o vjekovno hrvatsko-makedonskom prijateljstvu. Ubrzo smo došli i do pristaništa podno hridi crkve i uz nekoliko predinfarktnih stanja ubrzo sam se našo ispred male srednjovjekovne crkvice. Oprezno sam ušao u crkvicu gdje sam na ulazu zatekao igumana u nekom pravoslavnom zenu. Kupio sam medaljon i rekao i promrljo neku katoličko-pravoslavnu mantru nešto poput “Faljen Bog pomaže” i izašao van.
Spušćali smo se dolje i ulovili novog kapetana koji nas je provezao krug ispred crkve i potom vratio u centar Bitole.
Ukrcali smo se u Heinricha i krenuli put makedonske metropole.
Uskoro je počela i padati kiša, prva na našem putovanju i na putu do Tetova smo imali priliku vidjeti svašta: ceste u izgradnji, policiju s dugim cijevima, sela s ogromnim albanskim zastavama (inače, u svakom makedonskom mjestu postavljena je barem jedan ogroman, ali OGROMAN, stijeg s XXXXL makedonskom zastavom), ratno mezarje s nekakvim metalnim nišanima (?).
Kod Tetova smo se nakačili na autocestu koja se zove “Majka Tereza” i svakih 10 km ima naplatne kućice u kojoj uzmu jedno pola evra. Do dolaska u Skopje kiša je prestala padati, ali je pao zato mrak. Poslao sam poruku domaćinu Goci da smo za pola sata pred zgradom na što je on odgovorio “Vidimo se”.
Pred novogradnjom čekali smo Goceta koji se ukoro pojavio taksijem, poželio nam dobrodošlicu u Skopje i upozorio na taksiste koje ne smijemo plaćati više od 2€. Naravno, dao nam je flašu vode.
Nakon što smo se oprali i osvežali, krenuli smo u mali obilazak Skopja.
Ministarstvo za pravda – u duginim bojama. Ne, nije LGBTQ solidarnost, iako ni mi nismo znali o čemu se radi isprve. Radi se zapravo o nečemu što se zove “šarena revolucija”, građanski pokret protiv VRMO-a (stranke na vlasti) i to zbog abolicije nekih 54 političara i dužnosnika koji su optuženi u nekoj aferi prisluškivanja. Klasična balkanska priča, uostalom. E onda oni kad se napizde na presednika ili premijera na radost Jupola i Svjetlost Lužana farbaju Skoplje. OKREČITE BEOGRAD!
Otkud Makedonitima pare?! Moram priznati da sam čuo da se u Makedoniji prave kule i gradovi, spomenici i kipovi, ali to se očešalo o moju svijest pošto je inače u našim dnevno-političkim analizama Makedonija bitna kao Svaziland normalno da nikad nisam to dodatno istraživao.
Skopje je specifično samo po sebi kao “novi” grad, kao što znate zbog potresa 1963. kada je pol grada ošlo u vražju mater. I sada kada se uz to uzme u obzir da je mlada makedonska nacija ranih 90-ih pronašla svoje antičke korjene onda dobijete 15 metarski brončani stup Aleksandra Velikog na pijedestalu od bijelokosti koji mjenja boje i svira muziku (i ne, ne pretjerujem po svom starom dobro običaju).
Otlud vam pare, Makedonci?! Cijeli taj trg sa svim ti đinđama, milijun i šesto spomenika, dorskim stupovima, hramovima, svjetlima, trijumfalnim i kapijama i još neizgrađenim objektima izgleda tako da vas definitivno ne ostavlja ravnodušnim, ali ne možete nikako odlučiti da li je to to do jaja super ili je to teški turbo-folk. Ne znam šta bi to stvarno značilo i kako bi to prožvakao niti kako na to Makedonci na to gledaju, iako nam je naš domaćin Goce, inače profesionalni turistički djelatnik i čini mi se profesor povijesti umjetnosti rekao polu-posprdno kako u Skoplju u zadnje vrijeme ima podosta kipova. A kako kaže narod, slika vrijedi više od 1000 riječi, pogledajte i sami:
Spetakl, što drugo reći. Nakon jedno par komata popijenih Skopskih piva u jednom od bučnih kafića na glavnom trgu uputili smo se nazad prema gajbi jer nas je čekao najduži komad puta – od Skopja do Haljinića – nekih gotovo 800 km kroz Makedoniju, Srbiju, i napokon BiH.
No naravno, kako to već ide nakon sijaseta popijenih piva, uhvatilo me kruljanje u želudcu i ne znam zašto probudila mi se želja za burekom. Inače, jedna vrijedna gastronomska informacija – jednu od najboljih pita, među njima jasno i bureka, u Sarajevu ćete pojesti kod ni više ni manje nego Makedonca – maloj neuglednoj burgdžinici u bijelim pločicama na Pofalićima. Prva liga pita samo što ima jedan problem – ne znam dal je još uvijek u opticaju pošto nisam tamo jedno brat bratu 6 godina. Ali nalazio se nekad pored slastičarne Premier na samom čošku na Pofalićima u blizini Aspeka. Makedonac pravi burek od kojeg nema žgaravice, a to je u svjetu komercijalnih bureka itekaka rijetkost.
No da se vratim nazad u Skoplje. Dakle, željan bureka, napravio sam jedinu logičnu stvar – ugooglo sam “burek v skopje” i izbacilo mi je pekaru Silbo koja se nalazila jedno 15 min hoda od naše trenutne lokacije.
I logn story short nakon jedno 20 min našli smo se pred Silbo Furna:
I kao što vidite, u 1.10 u noći prepuno je ljudi koji jedu dževreke, sendviče, bureke, i ko zna šta sve ne a svega ima milijon i sve izgleda predobro i sve je svježe zato što je stalno gužvara kao kod jušnog nacista. Taman po okidanju ove gore slike kraj nas je stao plavi Yugo, sad dal 45 il 55, teško je reć, ali iz njega je ispalo jedno 4-5 uniformiranih policajaca koji su napravili raciju nad dževrecima i otišli dalje u dugu skopsku noć. Ja sam ušao unutra i stao u red, a tko dođe na kasu mora kratko i jasno reći što želi, baš kao kod jušnog nacista.
Ugledao sam burek u vitrini i pročitao kako na ćerilici piše BYPEK CO MECO, a ubrzo sam se našao pred mladom pekaricom kojoj sam rekao “BUREK SO MESO! I JOGURT!” Stroga pekarica je pitala: “Koji jogurt?”, a ja sam rekao: “Svejedno”.
Ženi kad kažete svejedno je isto kao da ste joj rekli da ima celulit. Počela je galamit kako ima sto sedam jogurata, i uspio sam jedino razumiti “JOGURT VO ČAŠKI” pa sam to i naručio.
Burek je bio dost dobar kao i bitoljska jogurica. Ubrzo smo se našli u našoj ulici gdje je u obližnoj birtiji pijana omladina pjevala “Don’t stop me now” od Queena, što moram priznati da je prvi put da sam čuo tu stvar u a capella varijanti, a moram priznati da mi je bilo baš milo da su to pjevali a ne npr. Đurđevdan.
Izjutra smo spakirali stvari i krenuli ka rapidnom povratku u relanost. Sjeli smo u auto, prištekali se na autobahn i nakon nekog vremena našli smo se na granici u Preševu. Na autobahnu je bila poprilična gužva ako se uzme u obzir da je bila druga polovica kolovoza kada se gastoši takođe vraćaju u sumornu korporativnu realnost negdje na hladnom sjeveru Europe.
Mrki srbijanski carinik je prelistavao stranice naših putovnica u potrazi za kosovskim muhurima, ali u ovoj balkanskoj advanturi nije bilo Kosova, tako da nas je propustio i mi smo dalje krenuli prema Nišu.
NIŠ
U Nišu smo parkirali vozilo i krenuli u potragu za nekim jelom pošto u Skoplju nismo ni doručkovali koliko se sjećam (iako sam ja pojeo neki oveći sladoled). Promjenili smo opet nešto evra u srpske dinare i krenuli do niške kaldrme, točnije do kazančijskog sokačeta u kojoj smo našli establishment koji se zove kod Rajka.
Kako Rajko ima namještaj iz socijalizma i nema wi-fi to je bio znak da je tu hrana odlična. Konobar nas je pitao otklen smo, a kad sam ja rekao odakle, on je rekao: “Ah, komšije sa zapada! Evropa! Skupa smo nekad bili sila, al su nas razbucali neki jači od nas!”
Nisam hito ulaziti s njim u polemiku oko toga tko je koga razjebo kako onda s onim inženjerom rudarstva iz Pirota u vlaku u Bugarskoj, nego sam mu reko: “Dones piva, moravsku salatu i karađorđevu šniclu!”
Kao što vidite, šnicla je vaistinu poveća, ne stane ni u tanjir. Moravska salata vidljiva tamo malo dolje iza je bila toliko ljuta da me vratila koju godinu nazad u film kada samo u Beču jeli one Diabolo burgere i kada sam mislio da ću umrijet mlad od zapaljenja unutarnjih organa.
Verdict? iskren da bude, šnicla je bila posuva. Tako da je ocijena ono… 6/10. Inače, još jedna kratka gastronomska digresija. Nedavno kum u mene i ja đabalesku osvanemo u Somoboru gradu i reko, ajd kad smo tu da odemo neš pojest. I nađemo na bačkom kanalu restoran koji se zove Slon. Gastronomsko otkriće godine, a možda i bijenalno otkriće godine, ne mogu se sjetiti da li sam šta dobro našao prošle godine. Klopa je dakle izvrsna, a karađorđeva dolazi u formi dvije karađorđeve koje su manje 20% od ove na slici i najbolje su šnicle koje sam ja ikad jeo igdje u univerzumu. Fantastique!
Taman što smo pojeli, pade kiša iznad Niša i to baš mašala puče prolom oblaka tako da smo se sakrili u obližnju kafanu koja se zove čini mi se Konstantin čini mi se po Konstantinu koji su upravo i rodio u Nišu. To je bila idealna prilika da se popije kafa s hladnim mlekom i rakija od kajsije. Čisto da malo proradi krv i cerkulacija jer dalek je put do Bosne.
Nakon Niša smo došli u Kragujevac, gdje smo se naravno izgubili, iz Kragujevca smo došli u Čačak gdje smo se naravno izgubili, a iz Čačka smo došli u Užice gdje smo se, umjesto da odemo u Bosnu, popeli na Zlatibor. No valja se nekad i izgubit, kad bi se ja popeo u mrkloj noći na Zlatibor da se nisam krivo skrenio u Užicama. DRUŽE JIMBO BELA LICA KAD ĆEŠ OPET DOĆI DO UŽICA?!
Sa Ovačara i Kablara pesma stara. Prošli smo pokraj odvojka za Kusturicino selo i možda da su okolnosti bile drukčije (da nismo bili u cajtnotu i da nije bila mrkla noć) možda bi otišao gore do Nemanje i reko mu: “Alo, režiser, jel se snima š’a?!”
Odjednom nas dočeka neka rampa i iz nje iskočiše nekih dvoje zbunjola u zelenim uniformama. Rekoše da nisu carina, nego naplaćuju nekakav ekološki porez koji je XY dinara. Yogi Bear i rendžerica su imali sreće jer sam baš imao tačno XY dinara, a onda mi je rendžerica ponudila da mi proda 15 kuna! Naime i Zaime još neki Hrvat se našao ovdje netom prije nas (?!) i pošto nije imao XY dinara, dao je 15 kuna u kovanicama! Razmjenio sam joj to, šta ću i krenuli smo preko grane. Na bosanskoj strani granica izgleda nešto kao u Šćepan polju, rampa je napola dignuta, a nezainteresirani carinik je samo mahnuo jer nije htio kvariti pozorno gledanje vaterpolo utakmice između Hrvatske i Srbije.
Ušli smo u našu dragu Bosnu, milu, gizdavu, koja je naspram svih ovih ranije obađenih balkanskih zemalja zaista – tamni vilajet. Bosnu je izgleda, zajebala čak i Albanija. Ubrzo smo se našli u Višegradu, a ja sam Zoki ponudio brzo razgledavanje Andrić-grada, Potemkinovih sela u režiji Dodik-Kusturica, i tu smo iskoristili priliku da popijemo posljednju kavu na putu, iako je već bilo debelo iza ponoći. Pili smo kavu, a live band je u srcu Kusturicinog grada pjevao “Sarajevo, ljubavi moja”.
Negdje na Romaniji me uhvatio nesnosan san i moram priznati da sam napamet dovezao do Sarajeva. Mislio sam da će me burek iz pekare AS na Hrasnom dovesti nazad u svijet živih, ali sam se zajebo. Vozio sam i dalje napamet prema Kaknju.
Inače Sarajevska obilzanica je poprilično nova stvar kojom se sad uz pomoć evrovizije imate prilike provozati uz poznate balade o Sarajevu.
I to ti je to. 3 iljade i kusur kilometara i nazad u rudnik. Sutra dan je bila nedjelja i krenio sam nazad za Brod, negdje kod Žepča sam pokupio stopera, nekog backpackera Pjtora, TIG-zavarivača iz Gdanjska koji je pričao o brogradilištima Poljske, kanjonu Tare i sarajevskim kafanama. Ostavio sam ga na naplatnim kućicama u Brodu, a ja sam morao nešto hitno skočiti do firme, onaki saftan i musav još od Skoplja.
Sve u svemu, baš onako nekako – balkanski!
