Some people say da moraš provesti minimalno 48h u Saveznoj Republici Njemačkoj da možeš izreći gastarbajterski početak misli – kod nas u Njemačka! Da, bio sam u SR Njemačkoj u dalekom Frankfurtu na Majci i to me nagnalo da napišem đabalesku misao o Njemačkoj tim više što đabalesku misli dugo nisam pisao, a zaželih se tamnih noći, prašnjave tipkovnice i grozomornog bjelila blog editora (ili Worda, kako vam milo!).
Inače, gastarbajterske priče su danas hit (ti, ti, ti, ti si moj hit, ti si moja ideeeeja) i valjda ne može proći jedan tjedan da netko od naših cijenjenih internetski portala ne objavi neku „zašto sam otišo bluz“ priču o punim autobusima za Minken, okrenutom janjetu na ledini i dablinskim pabovima koji su zamijenili slavonske birtije. Jednom prilikom sam želio napisati jedan kraći elaborat na temu gastarbajterske lirike u popularnoj muzici balkana, ali kada sam vidio koliki je opus koji se izravno tiče ove tematike shvatih da bi se o tom mogla napisati pseudoznanstvena knjiga koja bi sigurno bila bestseler na Tisku za samo 29,99 uz subotnji Jutarnji. No, ovo nije priča o gastarbajterstvu i egzodusu Hrvata na Zapad, iako, normalno, kao i prava poštena đabalesku misao sigurno ću se toga dotaknut više ili manje puta neovisno o tome kuda me odnese tok misli.
Kaže jedan popularan meme: „Slava alkoholu, jer niti jedna dobra priča nije počela objedovanjem salate.“ S ovom mišlju slažem se stoprocentno, pošto genijalne ideje uvijek dolaze s konzumacijom oveće količine alkohola, i to isključivo genijalne ideje, a ne neke parcijalne bezvezne priče o tome kako bi npr. trebalo promijeniti stolariju u kuhinji ili recimo smanjiti stopu PDV-a na uvoz rabljenih vozila. Tako i u mom slučaju, u sadejstvu alkohola i pod blagim poslovnim-živčanim slomom odlučih da idem u Frankfurt na Majci. Moram i sam priznati da ni dan danas ne znam što me nagnalo na to, osim, naravno, alkohola, ali kud baš u Frankfurt na Majci u daleku Nemačku? Zašto ne recimo u Rim ili Dugu Resu? Ostaje misterija za buduća pokoljenja.
Odlučih tako ja poći put Frankurta na Majci, naravno ne odmah (iako da je intoksikacija potrajala, možda bi se i to ostvarilo odmah) nego za produženi vikend koji sam naravno sam produžio. Opijen alkoholom nazvao sam svog druga Mad Mechanica čija je drugarica inače žitelj Frankfurta na Majci i polu-artikulirano mu objasnio da ja idem za Frankfurtu na Majci i on ako oće može ić sa mnom, a ako neće ko ga jebe ode ja sam. Na moje čuđenje vrlo brzo mi je dao potvrdan odgovor, što je zaista neobično za osobu koja nije okusila u životu kap alkohola da u 23h u povečerju daje brze i potvrdne odgovore na ovakve ludosti.
Nije prošlo ni 48 sati, a nas dvojica smo bili na cesti Bratstva-ubistva na putu ka truhlom Zapadu. Imali smo sreću pa je od Slavonskog Broda do Minkena cijelo vrijeme bila magla, tako da smo napamet jurili crnom švapskom limuzinom koja je veselo cvrkutala zbog činjenice da se nakon 17 godina vraća u rodnu grudu. Negdje poslije Graza, čini mi se oko Liezena umor me uzo pod svoje što je rezultiralo šamaranjem iz trake u traku, gaženjem horizontalne linije i konačno zamjenom uloga vozača između mene i Besnog Mehaničara. Zadnjim atomima snage sam mu dao direktivu da prije Welsa skrene obavezno za Salzburg da ne bi bezveze pravili nepotreban krug oko Pasaua. Izdavši direktivu utonuo sam u suvozačevo sjedalo i zaspao snom pravednika. „Nemoj samo ić na Pasauuu…“ – još jednom sam polusvjesno napomenio.
Probudio sam se negdje kod Pasaua. Besni Mehaničar je, vidljivo umoran ali prestravljen držao volan crne švapske limuzine. Pogledo sam na sat, bilo je nekoliko minuta prije six o’clock in da sabah i čitava južna Bavarska je išla na arbajt vozeći 200 milijona na sat. Utonuh opet u san, kada me u 6.00 probudi alarm koji je vrištao „idi na poso, jebala te Njemačka!“. Ugasio sam alarm, pokušao nastaviti spavati kada je probava pokucala na vrata svjesnog i nesvjesnog i rekla: „Alo, baća, est is po-po zeit!“. Utoliko me i Besni Mehaničar upozorio da je kazaljka za gorivo popustila pod nemilosrdnim utjecajem gravitacije, što je značilo da je krajnje vrijeme da napunimo kola i ispraznimo sebe. Stali smo na nekom Autohoffu, tj. na Aralovoj pumpi, turili crijevo i istočili nekoliko desetina litara bezolovnog benzina, brojčanik je otkucao 110€, a oko je pustilo suzu. Drug Besni i ja smo ušetali na tankštelu, a za improviziranim šankom improvizirane birtije na tankšteli sjedio je stereotipni debeli švabo plave kose oblikovane u famoznu fudbalerku, mullet iliti bekenbauericu, kako vam drago. Zamislite sad, dovedeš čovjeka prvi put u Njemačku, kao ja druga Besnog, i prvog Nijemca kojeg vidi je onaj kojeg su slikali za enciklopediju stereotipnih izgleda nacija. Jedino gore od toga bi bilo da je bio plavi Švabo u SS odori, jebo me svako. Na sopstveno iznenađenje na vrlo tvrdom ali razumljivom njemačkom drugarici za pultom sam objasnio da mi da šlusel od toileten jerbo moram ić da prostiš srat. Scheisse gehen. Drugarica mi je dala šlusel iliti ključ i ja sam odradio svoj jutarnji ritual, nažalost bez fejsbuka koji mi inače svako jutro daje dodatnu motivaciju za lakšim pražnjenjem crijeva, međutoa na ovoj tankšteli nije bilo Wi-Fi signala tako da sam bio prepušten sam sebi i svojim mislima.
Dva sata kasnije našli smo se u nekom satelitskom minkenskom gradiću gdje nas je dočekao naš drugar iz domovine koji je trbuhom za bretzelom prije 2 godine napustio ognjište i toplo sunce rodne nam grude. Primio nas je u svom wohnungu (svaki pravi Hrvat kad dođe u Njemačka, odma mora malo njemačkih riječi ubacivati, vidite kako je mene već krenilo od Pasaua u ovom tekstu), normalno, zakrivljeni Samsung stoji na regalu i balkansko gostoprimstvo. Srknuli smo kafu, otračali poznate u domovini i dijaspori, te nas je domaćin počastio tradicionalnim bavarskim doručkom. Kao što vidite na ovoj sliki, to vam je dakle weisswurst iliti bijela koba, bretzel iliti brecel, slatki senaf i normalno minkenski vajcen. Zanimljivo je recimo da sam ja u svojih trideset i sitno godina života proveo u Njemačkoj, kada se skupe svi moji posjeti, negdje možda oko tri godine ili tu negdje, naravno razvučeno kroz nekih 10 godina, ali nikad nisam jeo tu bijelu kobasicu. To ti je kao da odeš u Rim a ne pojedeš Papu. Domaćin mi je malo ispričao o životu u Njemačkoj, gdje mi je ipak pobliže i definitivno najbolje do sada objasnio sve prednosti i mane života u dijaspori koje ću možda do kraja teksta i preformulirati u jednu uopćenu misao na temelju svih iskustava naših gastoša koje sam čuo u Njemačkoj. U potresnim hronikama koje ovih dana ispisuju desetine hiljada izbeglice iz Hrvatske, nekoliko reči su gotovo iste: „Nismo mogli više izdržati“, pričaju ti ljudi.
I tako, opet smo se našli na autobahnu, ovaj put sam ja opet preuzeo kormilo crne švapske limuzine. Jezdili smo bayerskim brzim putovima sklanjajući se tek novijim i bržim modelima crnih švapskih limuzina iz svetog njemačkog trojstva. Do Frankfurta smo stali valjda jedno 6 puta, jednom da pišamo, jednom da ja pravim čučnjeve kraj auta, pa jednom opet da pišamo, pa jednom da nadospemo litru ulja u nemačku mašinu, pa onda opet da pišamo. Jezdeći tako autobahnom A9 i kasnije A3 kroz bauštelu za bauštelom nekad oko 15 sati dočepali smo se i granica Frankfurta na Majci gdje smo upali u Stau, što vam je gotska riječ za rushour. Samo bez Đekičena i onog lajavog garavog. Normalno da sam profulo tamo neki ulaz u grad, pa smo se malo vrtjeli po Frankfurtskom aerodromu. Uspjeli smo ući u Frankfurt i to drito kraj banofa jer nam je tu i bio hotel. Naravno da nismo mogli naći parking pa smo se vrtjeli oko centra jedno četiri ili pet puta. Najsmješnije je bilo što smo rasrdili nekog monopoly čovječuljka u Aston Martinu koji je bio iza nas, a ja sam promijenio naglo jedno 6 puta traku, normalno kako dolikuje balkanjerosu – bez žmigavca. Kad nas je napkon uspio obići, besno je trubnio te stisnio gas na svojoj DEBE devetki. Nekim manevrima ušao sam u neku seksi ulicu, i na jednom pufu primijetio tablu Kaisserstrasse. Ako ste Vucin apostol (a ko nije?!) onda znate šta je kajzerštrase. Calen bite, i riješeno je sve. Kraj nekog establishmenta znakovitog imena Coco Loco (od tog trenutka Coco Loco je u mom rječniku postao sinonim, tj. glavna riječ za kupleraj, tj. javnu kuću, tj. puf) naišli smo na javnu garažu. Uterali smo crnu švapsku limuzinu u garažu i otišli put hotela. Malo smo se osvežali i odspavali jedno tri sata. Izašli smo iz hotela u mrklu frankfurtsku noć i na ulici primijetili da tu uošte nema Holandezi, sve Arapi, crnci i Kinezi.
U garaži dočekalo me osvježenje u vidu računa od 27€ za nepuna četiri sata parkinga. A ja mislio da je Coco Loco puf. Sjeli smo u crnu švapsku limuzinu i otišli po drugaricu druga Besnog. Kiša je padala, naravno da mi se strgao brisač i vrlo dug dan završio je nakon kaaasne večere u McDonaldsu frankfurtskog Banofa.
Ujutro sam se probudio i kada sam nakon kraće istražne rade ustvrdio da su moji drugovi u dubokoj narkozi odlučio sam sam otići u ćaršiju. Vani je lijevala kiša i bio je baš nikakav dan za šetnju, to mene opet nije pokolebalo da šetam Zielom dok se boje ne rastope. Nakon što sam u 300m prošao četiri Starbucksa iz nekog nepoznatog razloga pojavila mi se strašna želja za kavom, pa sam ušao u peti Starbucks. Naručio sam neku kafu, a mali vijetnamac za pultom me uporno pitao kako se zove. Šta te boli tuki kako se zovem, de mi kafu. Al jok, dem ime, dem ime. Onda sam se sjetio da oni pišu imena na one plastične šalice pa sam mu reko da oću da mi da kafu u filđanu kako i dolikuje civiliziranom svijetu. Na kraju mi je dao makijato u nekom galonu i tu je bilo brat bratu jedno dvajs litara kave. Spojio sam se na WiFi i stisko lajkove dok se boje ne rastope i srkao tu kavu, a svakim srkom se činilo kao da u tom galonu ima sve više i više kave što me podsjetilo na priču „Lončiću, kuhaj“. To je inače priča iz nekog socijalističkog bukvara kojeg smo mi spletom okolnosti koristili i u tada mladoj Hrvatskoj ne-socijalističkoj republici. Uglavnom neka siromašna djevojčica dobila od neke babe u šumi neki lončić koji kuva kad mu kažeš da kuva, a kad mu kažeš lončiću stoj onda više ne kuva. Tupava djevojčica nije znala koja je komanda za obustavljanje kuhanja (Lončiću, stoj) pa je lončić kuvo i kuvo dok nije napunio cijelo selo u zemlji Dembeliji. Srko sam taj valov s kafom i pretisko lajkove. Kad sam pročitao cijeli Internet drugi puta, skužio sam da ima još kave za cijelu gimnazijsku smjenu pod velikim odmorom. Onda sam gledo ljude. Bio je tu neki par i nisam mogao skontat jesul to dva lika ili lik i ženska ili dve ženske. Bili su lik i ženska na kraju (bar mislim). Neki lik je kraj mene sjedio i crto na laptopu nešto u nekom CAD programu. Čovjek je radio i pio kavu. Tužno. Prekoputa mene bila su dva lika koja su isto nešto čačkala po laptopima. Bile su tu i neke dve babe koje su jele neke kolače. Nakon što sam uspio popit svoju dvo-mjesečnu količinu kave, s tlakom 200/100 napustio sam kafanu i otišao dalje u svijet jer samo se hrabri dočepaju slave. Kiša je, naravno, padala i dalje.
Uspio sam ja doručkovati i još svašta nešta dok su se moji drugovi borci probudili iz narkoze i zapitali da li sam nestao negdje u akciji. Malo smo se potucali po frankfurtskim trgovinama dok mene i druga Besnog nisu zaboljele noge pa smo se u nekoj talijanskoj slastičari osvježili Käsekuchenom iliti cheesecakeom što bi se reklo po naški.
Pao je već mrak i odlučili smo se za večeru i drugarica druga Besnog nas je odvela u Höchst koji je pitoreskni satelitski gradić Frankfurta. Tu ima jedan pitoreskni dvorac i jedan srednjovjekovni trg na kojem su dva restorana a tijekom lijepog vremena imaju ogromne ljetne terase. Ušli smo u restač koji se zove Alte Zollwache, što bi ja preveo kao „Stara stražarnica“ ili „Stari čardak“ ili „Stara karaula“ ili „Stara carinarnica“. Uglavnom graničarska neka priča, ono, baš brodski fazon, odavno smo graničari stari, čuvali smo granicu na Majni.
Restoran je u staroj zgradi iz šta ja znam otkad, ali je vrlo zanimljivo recimo kako su stropovi niski, dok su u austrijskim zgradama, koje nama nisu rijetkost, stropovi visoki. To možda zato što su Austrijanci brđe, pa onda visoko vole, a Švabe vole nisko jer sade krompir. Znate kako kažu, što luđi Švabo to veći krompir. Uglavnom, tako sam ja rezimirao ideološki utjecaj i razlike između Njemačke i Austrije na primjeru arhitekture u maniri cijenjenog filozofa Slavoja Žižeka. *snif*
Na moju sreću na stolu se našao kartončić na kojem se reklamirao HB Winterzwickel. HB odnosno Hofbräuhaus poznato je minhensko pivo, odnosno pivnica koja je imala burnu povijest: 1919. u njoj je svečano proglašena Bavarska Sovjetska Republika, a godinu kasnije tu je de facto nastala nacistička partija. I uglavnom dođe konobar i kažem ja njemu Ein Bier bitte, pita on koje, a ja mu pokažem kartončić i velim diese. Kaže on meni: „Gut, das ist ganz neu!“ Jawohl, herr Kellner! Naravno velkačko pivo, jer ko pije malo pivo nije ni zaslužio da pije pivo. Inače u Hessenu veliko pivo je veliko kao kod nas – pola litre, a u Bayernu, eto recimo u Hofbräuhaus veliko pivo je mass iliti litrenka, a malo iliti baby-beer je pola litre koje će vam donijeti nakon što vas izvrnu ruglu kao što se meni dogodilo prije sijaset godina.
Uglavnom herr Kellner donio pivo i ja nagnuh onako momački… ne mogu opisati simfoniju tog bavarskog nektara u mojim ustima. Kao da boljšoj teatar izvodi Prokofjeva u ustima dok cvijeta tisuću Maovih cvjetova zalijevanih izvorskom vodom neđe iz alpskih pizdića. WHERE HAVE YOU BEEN ALL MY LIFE?!
Ne sjećam se kad mi je pivo tako leglo. Ko budaletini serija šamara. Tim više što mi ostaje misterija kako sad to, pa ima i kod nas njemačkih piva. Ali nije to. Isti na za volju, herr Kellner se ispričao na kašnjenju, jer je morao otvoriti novu bačvu. Dakle, možda je tu negdje odgovor. Ostaje budućim generacijama da nađu odgovor.
Zajedničkim konzultacijama zaključili smo da bi možda najbolje bilo da naručimo specijalitet kuće, a to je u ovom slučaju Grillpfännchen “Alte Zollwache” što je zapravo nekakav biftek i koba i svašta nešto i stvarno je odlično kao što i izgleda na fotografiji dolje priloženoj. Pivo sam doslovno popio u dva gutljaja i rekoh sam sebi, nek ide sve u pičku materinu i četir evra trijest, popit ću još jedno makar bankrotiro. Fantastique.
Sutra dan smo se probudili svi manje-više u isto vrijeme, spakovali se i crnom švapskom limuzinom krenuli ka Rheinland Pfalzu, točnije u grad Mainz gdje je mladi Jimbo provodio ljeta kao dete. Zadnji put sam u Mainzu, a i u Njemačkoj, bio prije 13 godina i moram priznati da sam hrpu toga pozaboravljao, ali da se i hrpa toga promijenila. Što se dogodi sve u 13 godina čovječe! Ljudi završe srednju školu i fakultet i ožene se i imaju dijete i rastanu se i svašta nešta. Njemačka se u 13 godina promijenila. Te 2003. Njemačku je ozbiljnije počela nagrizati kriza, bila je to četvrta godina nove valute koju su Švabe posprdno zvali tEuro (skupo), nezaposlenost se povećala, SPD je bio na sredini svoje vladavine između Kohla i Merkelice. Danas Njemačka grabi opet u onom luđakom brzinom kako samo oni mogu. Naprosto je fascinantno vidjeti koliko se u toj zemlji nešto proizvodi, koliko ima pogona i nije čudo da bi se mi svi kompletno mogli preseliti tamo i naći odmah posao. Đavlji Švabo nikad nema mira.
Upravo u tom zaletu i naše generacije traže svoje mjesto pod suncem Njemačke. Međutim nije to njemačka naših staraca, odnosno baka i djedova. To je nešto drugo. Tamo se više ne ide da bi se kupila zavist sela i bijela švapska kola. Tamo se sada ostaje. Najjači adut Njemačke je upravo proizvodnja i u tom sektoru se daleko najbolje može napredovati. Problem je naći smještaj i adekvatno društvo. No i nama koji smo još ostali u old country, čini se da su problem isti. Ali na kraju balade, tu je pozitivan konto i miran wochenende, a čini se da se tu svi mogu pronaći. U potresnim hronikama koje ovih dana ispisuju desetine hiljada izbeglice iz Hrvatske, nekoliko reči su gotovo iste: „Nismo mogli više izdržati“, pričaju ti ljudi.
Mainz je inače središte Rheinlad-Pfalza i udaljen je oko sat vremena od Frankfurta na Majci. Plaće su nešto niže, Hessen je ipak ekonomski napredniji zahvaljujući Frankfurtu kao središtu bankarske Europe, a čini se nakon Brexita i svjetskog bankarstva.
Grad Mainz je inače najpoznatiji po Gutenbergu koji je izmislio znate šta već. Veš mašinu. Taj njegov izum, koji ipak nije veš mašina, za čovječanstvo definitivno spada u top 5 izuma, uz vjerojatno pismo, Internet, točak i Tinder. Vrlo bitan grad u nekim vremenima koji je u WWII gotovo cijeli uništen od strane savezničke avijacije zato što se tu nalazila nekakva industrija streljiva. Stara jezgra je ipak sačuvana, s impozantnom katedralom sv. Martina koja je stara preko tisuću godina. Danas u Mainzu postoje tri sveučilišta, a od industrije najistaknutija je tvornica Schott, firma koja je jedan od najvećih proizvođača stakla u svijetu.
Nakon Mainza uputili smo se u Rüdesheim, pitoreskan gradić na Rajni. Kad kažem pitoreskan, onda to znači pitoreskan kao pod zaštitom UNESCA. Zaista predivan gradić u podnožju nekog brda, Taunusa valjda, nemam pojma. Inače s onu strane Rajne nalazi se također povijesni grad Bingen a ovaj dio porajnja poznat je po čuvenom rajnskom rizlingu i od tuda pa sve do Koblenza najljepši je dio Rajne s, a u blizini je i famozna hrid Lorelei na kojoj su sirene sjedile i češljale predivnu zlaćanu kosu što je rezultiralo tome da bi se mornari zapiždrili u njihove kose i neminovno se strmopizdili u hrid. Ako mene pitate, ja mislim da su im sirene nešto drugo pokazivale, al ko mene pita.
Iznad Rudesheima nalazi se Niederwalddenkmal, impozantan spomenik sa središnjom statuom ogromne Germanije. Spomenik je nastao nekoliko godina nakon ujedinjenja Njemačke u čast proglašenja Njemačkog carstva i pobjede u francusko-pruskom ratu.
Dolje u ćaršiji, posjetili smo muzej srednjovjekovnog mućenja uz nekoliko autentičnih primjeraka sprava za mučenje, a poslije gledanja sprava za mučenje, rezanje udova i sadizam, normalno, slijedi ručak. Našli smo neki restoran i klopa je opet bila fantastična. I pivo je opet vanzemaljski fantastično.
Navečer sam se u Frankfurtu našao s kolegom s faksa. Čovjek je otišao u Njemačku kod rođaka i jednostavno nije otišao na avion nego ostao i našao posao. Pričao mi je o životu u Njemačkoj – mana i prednostima, međutim jedna njegova misao mi se baš “uhvatila”. Veli on, pozitivna strana života u Frankfurtu, što krize, bile financijske ili nekakve druge vrste se brzo prevladaju – grad je velik, moving je velik i jednostavno rješenja se brzo nametnu. Svuda ima ljudi i problemi se lako rješavaju. A to je, složite ćete se, poprilično drugačije nego kod nas u old country. Što se tiče ostalih stvari, priča je uglavnom svuda ista. Plata dobra, radi, zaradi, stanovi problem, društvo problem. U potresnim hronikama koje ovih dana ispisuju desetine hiljada izbeglice iz Hrvatske, nekoliko reči su gotovo iste: „Nismo mogli više izdržati“, pričaju ti ljudi.
Sutradan bio je dan za povratak kući. Sjeli smo u crnu švapsku limuzinu, pokupovali pola Aldija i krenuli nazad u rodnu grudu. Namjeravali smo posjetiti Berchtesgaden na granici Njemačke i Austrije, poznat po Hitlerovom orlovom gnjezdu koje je danas pretvoreno u restoran. Ipak nismo stigli. U Austriji nas je naravno uhvatila zimska vijavica, a ja sam kao pravi mudrac u studenom krenuo u Njemačku – na ljetnim gumama. Ipak smo se uspješno dokopali Karavanki i Slovenije, nedugo nakon toga i Bregane gdje smo imali omanji incident zbog pokušaja prelaska granice bez putnih isprava, bejzbol palice u gepeku, bajonete u naslonu sjedala i tako. Ono, klasične priče s granice. Uspio sam dovesti od Frankfurta do Lužana, dakle 20km do Broda. Tu je kormilo morao preuzeti Besni Mehaničar.
Sutradan sam bio na poslu. I to ti je život.
