Kako je Google od mota „Don’t be evil“ postao boljševička korporacija?
Google posjeduje količinu informaciju neviđenu u povijesti čovječanstva. Zamislite, u neka davna vremena kada je najveći fundus znanja bila aleksandrijska biblioteka s nekoliko desetina tisuća djela – danas tu knjižicu možete ponijeti u guznom džepu na USB sticku, ali zašto bi to uopće i radili kada preko svog pametnog telefona imate pristup nebrojeno većoj količini informacija nego koje je u ona stara vremena mogla ponuditi ta biblioteka.
Moglo bi se reći da je Google kao čuvar najveće količine znanja nositelj progresa – jer kako često tech savy ljudi smatraju – jedino će tehnološki napredak dovesti čovječanstvo u red: od samoupravnih automobila pa do robotskih usisavača. To je naravno naivna i smiješna premisa jer znamo kako je vjera u tehnologiju spasila prvu polovicu 20. stoljeća.
Upravo na tragu misli da će tehnologija spasiti čovjeka, Google stoji s nevjerojatnim fundusom informacija koje će jednom za svagda otrgnuti okove otrovnih ideologija, jer će napokon istina biti tu. Možda, međutim što Google postaje veći i veći – ideološke postavke ove kompanije sve više i više tonu u boljševizam: ne-znanstvene teorije i jednoumlje. Kako to objasniti? Ja bih se ipak poveo onim da sve što je ljudsko ni Googleu nije strano, ili još bolje rečeno – vlast korumpira, a apsolutna vlast – apsolutno korumpira. Toga nažalost nije cijepljen ni Google.
Google je specifična firma. Čime se bavi i što radi ne treba nikome pretjerano objašnjavati, ali je zanimljivo radno okružje koje se njeguje u ovoj korporaciji. Svi ste vjerujem čitali o salama za bilijar, sobama za PlayStation i općenito opuštenoj atmosferi koja u krajnjoj liniji igra na kartu „produžene akademske zajednice“ kroz suvremeni program cjeloživotnog školovanja što u konačnici firmi koja se bavi IDEJAMA donosi odlične rezultate. Googleovi kampusi slični su sveučilišnim kampusima u SAD-u, a ideje se raspravljaju, dijele i stormaju na svakom koraku, baš kao na pravom fakultetu. Međutim, izgleda da oni koji se bave idejama riskiraju ideologiziranju.
Slučaj „konzervativca iz Googlea“ (kako je krasno krstio jedan domaći portal) pokazuje nam koliko je sloboda govora ugrožena, a ako jedan Google postaje boljševička firma, što možemo očekivati u budućnosti?
Priča kaže sledeće: „konzervativac iz Googlea“, inženjer James Damore klasični je Googleov uposlenik – mladi bijeli geek koji do prije nekoliko dana nije mogao ni sanjati što će mu donijeti jedna okružnica koju je uputio kolegama, a za koju je smatrao da će potaknuti na kritično razmišljanje glede nekih problema s kojim se kompanija susreće. Naime, prije sudbonosne okružnice mladi Damore pozvan je na sastanak na kojem se raspravljalo o politici različitosti u tvrtki. Diversity policy jest politika prema kojoj struktura zaposlenih mora održavati nekakve neznanstvene i protu-poslovne postotke: određeni broj žena, određeni broj rasnih manjina, određeni broj spolnih manjina, i tako dalje… Jer kao što znamo bijeli heteroseksualni čovjek je tlačitelj i treba ga spustiti na dno društvene hijerarhije. Inače, moram napraviti kratku digresiju: na širokom političkom spektru desnice i ljevice u nas Hrvata, ljudi često kopiraju argumente protiv ovih drugih od svojih prekoatlantskih istomišljenika. Tako je meni prije nekoliko godina jedan tviteraš, na neku moju opasku rekao da je meni lako srat jer sam bijeli heteroseksualni muškarac – pripadnik elite i tlačitelj! Bijeli heteroseksualni muškarac! Pripadnik elite i tlačitelj! U Hrvatskoj gdje je 99% muškaraca bijelo i straight! A gdje su one-procenteri?
No, da se vratim na Damoreov slučaj: sastanak na kojem se raspravljalo o politici različitosti nije bio sniman (inače uobičajena praksa u Googleu je da se snimci vrte po njihovom intranetu i da ih mogu pogledati svi uposlenici, te da ih mogu slobodno komentirati i dijeliti) i u neku ruku je bio tajan jer se raspravljalo o ilegalnim potezima Googlea pri ostvarivanju ove politike (pretpostavljam da se radi o traženju zakonskih rupa prilikom zapošljavanja i slično ili izjednačavanja plaća za različite profile poslova i različite spolove i što sve već ne spada pod famoznu politiku različitosti). Damore kao pravi Google geek je shvatio ozbiljno problematiku sastanka i pozabavio se ovim pitanjem (po njegovom iskazu na dugačkom 12-satnom letu iz Kine) – a kako drukčije nego znanstveno – njegovo promišljanje urodilo je kontroverznom okružnicom koju su mediji pompozno nazvali „Memorandum protiv različitosti“ (iako, da bi stvar bila apsurdnija, premisa cijelog dokumenta je biološka/psihološka RAZLIČITOST između muškaraca i žena).
Damore u okružnici iznosi nekoliko zanimljivih teza (inače, preporučujem svakom da pročita okružnicu, jer dokument nije velik ni zamoran, međutim svejedno je „mašio“ većinu novinara koji su se doticali ove teme): o biološkim/psihološkim razlikama između muškaraca i žena – te da su same te razlike uzrok nemogućeg omjera 50/50 u zapošljavanju po spolnoj liniji, te možda ono što je Google najviše boljelo: nekoliko natuknica o predrasudama u Googleu – najvažnije one da su neke teme presvete da bi se spominjale, kamo da se o njima raspravlja (toliko o duhu kampusa), manjak diskusije kao siguran put u autoritativno okružje i slično. Zapravo je Damore, slučajno ili namjerno, Google prokazao kao tipičnu akamdemsku zajednicu u SAD-u 2017. – netolerantnu, zadojenu identitetskom politikom i postmodernističkom neomarksističkom neznanstvenom mišlju. No, o tome bi mogli govoriti nekada drugi put.
Dokument je protresao ideološku žabokrečinu Googlea, da bi Demore naposljetku dobio otkaz zbog iznošenja neprihvatljivih teza i izražavanja mržnje prema ženama. Pročitao sam nekoliko puta okružnicu i nisam našao osnove za ove optužbe. Google jest – jer znanost nije bitna, bitna je ideologija. Koliko daleko je otišlo neznanstveno razmišljanje u akademskom svijetu možda najbolje govori naslov u Slateu: Prekinite izjednačavati znanost s istinom! Mi jesmo za demokratiju – al ne da svako priča šta god oće! Inače, ova afera je također u javnost iznijela jednu totalitarističku realnost Googlea, a to je da visokopozicionirani manageri u ovoj korporaciji imaju crne liste uposlenika zbog svojih svjetonazora (koji se vulgarno politički mogu klasificirati kao konzervativni).
Inače, Google ovo nije prvi izlet u ograničavanje slobode govora ili misli. Nedavno se, mogu slobodno reći, disidentski profesor psihologije Jordan Peterson susreo sa svom moći Google kada su mu je onemogućen Gmail račun – a time i pristup YouTube-u (upravljačkoj ploči) i jasno – svim Googletovim servisima i to navodno zbog kršenja uvjeta korištenja. Na kraju je pristup ipak vraćen, a Petersona je dočekala boca vina i poruka nekog od disidenata iz Googlea uz poruku da poštuju njegov rad i da mu poručuju da je Google SJW žabokrečina. SJW je inače kratica za social justice wariror, odnosno „ratnik društvene pravde“ a radi se o nekritičnom, neznanstvenom, netolerantnom isključivo emocijama vođenom grupacijom uglavnom neo-feministkinja, beta-mužjaka i novovjekih ljevičara. No, i to je priča za neki drugi put, tj. ide uz priču o akademskoj zajednici u SAD-u u 2017. Inače, Google tj. YouTube je nedavno predstavio promjene u svojim Uvjetima korištenja a odnose se na slobodu govora a neki je već sad tumače kao cenzuru, no to će ipak vrijeme pokazati.
Također je iznimno licemjerno od Googlea što su Damoreove teze osudili neprihvatljivim za Google koji se sam u svom poslovanju vodi upravo jasnom diferencijacijom po spolovima – u što se može uvjeriti svatko tko je ikada imao posla s Google servisom AdSense gdje se na analno precizan Googleov način statistički obrađuju ponašanja korisnika, među ostalima i prema spolu. Što je na kraju krajeva vrlo logično – zašto bi proizvođač muških odjela kao svoju publiku ciljao žene odnosno zašto bi firma koja prodaje maskare oglašavala svoje proizvode muškarcima? Također je zanimljiva i studija rađena na sveučilištu Carnegie Mellon koja je pokazala da Googleov algoritam češće muškarcima nudi bolje plaćene poslove kao oglase. Seksistički? Možda, ali samo ako bi proširili post-modernističku filozofiju na to da je čak i Googleov algoritam uvjetovan društvenim konstruktima tlačiteljsko mačističkog establishmenta. Ipak, oni koji poznaju malo bolje matematiku i logiku teško će se složiti s ovom tezom.
No, da se vratimo i u period prije SJW, BLM, alt-right, antifa i ostalih besmislica današnjeg vremena. Googleov moto nekad je bio (kažem „bio“ jer ne vidim da se više igdje spominje) „Don’t be evil“, što je hajdemo reći na tragu zlatnog ili barem srebrnog pravila. Međutim, Google se vrlo brzo pokorio zahtjevima vlasti u NR Kini koje su iznijele jasne okvire za Googleovo poslovanje u ovoj zemlji, a koje se koče sa službenom politikom Googleovog poslovanja u drugim zemljama, kao i činjenica da je oprečno s njihovim tadašnjim (barem nominalnim) svjetonazorom. U Kini ne možete izgooglati događaj na Tianmenu ma što god da upišete u tražilicu koja život znači. Nikad se nije dogodilo.
Svjestan sam da će ovaj moj tekst mnogi protumačiti kao apologiju fašističkog zvjerstva u američkoj tehnološkoj zajednici, ali iskren da budem nije me nešto previše briga. Međutim, kada već govorim o raskrinkavanju neomarksističkih misli (naučni socijalizam?) morao bih potegnuti za svojim omiljenim misliocem današnjice – neomarksistom Slavojem Žižekom. Žižek je totalno cool lik, on je klaun ljevice, pop atrakcija za široke lijeve mase i predmet zajebancije za široke desne mase, međutim Žižek konta stvari. Zato se čak i njemu zatvaraju vrata u mnogim medijima poput npr. ljevičarskog Guardiana sve zbog mišljenja da PC („political correctness) kultura vodi u totalitarizam ili da su pitanja koja preokupiraju ljevicu poput toga gdje trebaju pišati tranđe i queerovi apsolutno irelevantna, ali da ljevica ne može ponuditi relevantne odgovore. Zapravo, ne može ponuditi niti sama relevantna pitanja.
Žižek u svom, usudio bih se reći, kapitalnom djelu „O nasilju“ napisanom prije 10 godina iznosi sljedeću tezu:
„Novi liberalni komunisti su dakako naš uobičajeni sumnjivci; Bill Gates i George Soros, šefovi Googlea, IBM-a, Intela, eBaya, kao i njihovi dvorski filozofi poput novinara Thomasa Friedmana. Ono što ovu grupu čini zanimljivom jest činjenica da je njenu ideologiju nemoguće razlikovati od nove sorte anti-globalističkih ljevičarskih radikala: guru postmoderne ljevice Toni Negri i sam hvali i veliča digitalni kapitalizam kao onaj koji sadrži in nuce sve elemente komunizma – trebalo bi samo odbaciti revolucionarnu formu i tako bi
se postigao cilj revolucije. (…)Liberalni komunisti su veliki šefovi koji osnažuju duh natjecanja, ili, kazano na posve suprotan način, protu-kulturni dosadnjakovići koji preuzimaju velike kompanije. Dogma u koju vjeruju nova je postmoderna verzija stare nevidljive ruke tržišta koju spominje Adam Smith. (…)
Bill Gates je već sada najveći svjetski dobrotvor u povijesti čovječanstva, koji iskazuje svoju ljubav za susjede donacijama od nekoliko stotina milijuna za obrazovanje kao i za borbu protiv gladi i malarije. Kvaka je, naravno, u tome da želiš li dati, prvo moraš od nekoga oteti – ili, kako bi neki rekli, stvoriti. Liberalni komunisti se pravdaju time što prvo treba imati sredstva da bi se moglo pomoći ljudima te da su, kao što nas uči iskustvo s neuspjehom centraliziranih državnih i kolektivističkih pristupa, privatne inicijative najučinkovitiji put. (…)
Liberalni komunisti ne žele biti samo strojevi za stvaranje profita: oni žele da njihov život zadobije dublje značenje. Oni su protivnici staromodne religije, ali zagovaraju duhovnost, meditaciju koja nije konfesionalna. Znamo da je budizam prorekao razvoj znanosti o mozgu, kao i to da se moć meditacije može znanstveno izmjeriti! (…)
Žižekova kritika zapravo svodi se a to da je današnji socijalistički „altruizam“ neodvojiv od ekonomskih sustava, te da bi se očuvao krug društvene reprodukcije potrebno mu je milosrđe izvan tog sustava. Ovdje je već Žižek na tragu i Pavlovske teologije, ali i to je tema za neku drugu priču.
Najopasniji filozof sadašnjice prije 10 godina dobro je dekonstruirao narav Googlea (i drugih tehnoloških korporacija) kao „liberalnih komunista“, međutim promaklo mu je prorokovati totalitarizam koji iz toga slijedi, a mogao ga je lako iščitati iz povijesnih knjiga i vlastitog iskustva.
Na kraju balade postavlja se zapravo samo jedno pitanje: da li je ovo početak ili kraj?
