Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)
Prvo jutro u staroj domovini probudila me iritantna zvonjava generične iPhone melodije. 8:01 u Odesi, odnosno 7:01 u Slavonskom Brodu i netko me se sjetio na poslovnom telefonu. Makinalno sam zgrabio telefon da se javim, i taman u zadnjoj sekundi da povučem onaj slajder za javljanje na displeju…. povukao sam onu mehaničku tipku za gašenje tonova. Odložio sam telefon na nahtkastl i okrenuo se na suprotnu stranu. Bio sam u limbu između jave i sna, ali ipak je java prevladala. Dobro jutro stara domovino.
Ako ste se ikad zapitali zašto se na Ukrajinu referiram kao na staru domovinu ili „old country“ onda vam dugujem objašnjenje – naime ja sam dijelom i Ukrajinac. Naime moja pokojna baba je Ukrajinka, ili što bi mi Šokci rekli – Galcijanka. Njeni su došli iz povijesne pokrajine koja se naziva Galicija, i sad je vjerojatno pitanje za milijun dolara u kojoj se zemlji trenutno nalazi selo iz kojeg su oni potegli u daleku Slavoniju, pošto se tu posljednjih 100 godina izmijenio sijaset carstava, zemalja, granica, vojski i ratova svjetskih i onih manje svjetskih. Kako bilo da bilo, kod njih se u kući govorio ukrajinski, iako ja svoju babu dok je bila živa nikad nisam čuo da je izustila i jednu riječ materinjeg jezika, a od ukrajinskog naslijeđa jedino nosim uspomenu na njene famozne piroge, jelo slično talijanskim tortelinima, a koje u Ukrajini zovu vareniki, što ću naučiti kasnije tijekom ovog putovanja.
Moja drugarica je spavala čvrstim snom pravednika, kako i dolikuje svakoj djevojci koju je dečko na zasluženi odmor odvukao na drugi kraj Europe, u grad udaljen 300-ak km od okupirane zone (Krim) i 700-ak km od rata (Donetsk). No, 1991. München je bio još i manje udaljen od goreg i krvavijeg rata.
Na azerbajdžanskoj pumpi večer ranije smo kupili Mehmet Efendi kavu, a ako ste ljubitelj turske kave onda sigurno znate da se radi o de luxe kavi. Međutim, kako nije bilo mlijeka, obukao sam se i otišao u potragu za prvom samoposlugom.
Ispred zgrade je ležao bombarder. Doslovno ležao poput kakvog Wermachtovog generala sa željeznim križem koji je zaginuo na ulici Staljingrada, dok su ofucane Lade i Zaporošci ponosno stajale na svojim trulim oprugama. Odmah mi je bilo jasno da je ovjes izgubio sav zrak kroz amortizer koji je prosvirao noć ranije. Džaba vam snovi o Lebensraumu drugovi Nijemci, ovo nisu zemlje za vas.
Na drugoj strani ulice nalazila se banka koja je bila moja prva destinacija za prvu misiju dana – promijeniti eure u ukrajinske hrive. Dok sam čekao na šalteru red, na google translateu sam na ukrajinski preveo frazu: „Dobar dan, kupio bih hrive.“
Kada sam napokon došao na red, izrecitirao sam:
– „Zdravstvujte! Ja hotiv bi kupiti hrive!“ – izrecitiravši ovu frazu stavio sam na pult putovnicu i nešto eura. Službenica me dobro odmjerila i rekla:
– „Change?“
– „Yes…“ – rekao sam polu-postiđeno.
Izašao sam s nekoliko tisućica domaće valute i zaputio se u obližnju samoposlugu koja se nalazila u neposrednoj blizini ulaza naše zgrade.
Ulaskom u ovu samoposlugu ušao sam u hibridni svijet Sovjetskog Saveza 1978. i bilo koje srednjoeuropske zemlje 2018. Naime, jedan zid je bio krcat različitim alkoholom – od jeftinih socijalnih ukrajinskih votki do egzotičnijih škotskih viskija koje nije lako naći ni u bolje opremljenim trgovinama u Zagrebu. S druge strane, police s mliječnim proizvodima su bile prazne bez ijedne boce mlijeka ili čaše jogurta. Frižideri sa suhomesnatim proizvodima su bili puni kobasica, slanina, sušene ribe i životinjskih proizvoda koje nisam niti mogao identificirati. Ali zato na policama s pekarskim proizvodima nije bilo niti jedne mrve kruha. Međutim, lagao bih kada bih rekao da su sve ukrajinske (odeske) trgovine takve – zapravo, ovo je bila jedina takva, ali je bila prva.
Izašao sam iz trgovine i zaputio se malo niže niz ulicu. Prošao sam pored spomenika maršalu Malinovskom, heroju Sovjetskog Saveza koji je zapovijedao u velikim bitkama 2. svjetskog rata, među ostalim prilikom sloma njemačke vojske u Staljingradu u zimu 1942-43., oslobođenja Budimpešte 1945. (nakon čega je ušao i u Beč), i prilikom zadnjih sovjetskih operacija u WWII nakon VE-daya – invazije Mandžurije i sloma japanskih snaga u ljeto 1945. Maršal Malinovski rođeni je Odešanin.
Salutirao sam maršalu i prešao preko ceste u drugu samoposlugu. Mala lokalna kvartovska trgovina imala je sve. Među ostalim kupio sam moloko za kavu, nešto salame i sira za doručak, ikru s lososom (kad si u Rimu…) i kruh. To me otprilike stajalo kao da sam u Brodu kupio valjda samo mlijeko. I naučio sam da se na ruskom za vrećicu kaže paket.
Vratio sam nazad u apartman i skuhao kavu u loncu prvi put u životu. Miris Mehmet efendije probudio je moju drugaricu. Pili smo prvu kavu u Odesi.
Bacio sam se na ekstenzivno istraživanje Mercedes servisa – ubrzo sam pronašao servis koji je imao pristojnu stranicu, Facebook fun page, a nije bio službeni Mercedes servis što je teoretski značilo manji udar na budžet. Na engleskom sam napisao u čemu je problem i pitao za mogućnost rješenja istog – koliko love i kada. Provukao sam to kroz google translator na ukrajinski (iako je Odesa ruskofonski grad) i poslao poruku na fejsu. Odgovor nisam nikad dobio.
Nakon što smo popili kavu, javio sam se gazdi s namjerom da mu platimo apartman. Gazda je odmah odgovorio i rekao da će doći kad god nam odgovara.
Desetak minuta kasnije na vratima se pojavio umanjeni Tony Soprano. Pružio je ruku i rekao: „Vasili.“ Mojoj drugarici je pak uskratio ruku. Vasili je pričao jezikom koji se otprilike sastojao od 80% ruskog i 20% engleskog, što je očito bilo sasvim dovoljno za komunikaciju. Brzo je na kalkulatoru izračunao cijenu u hrivama, oduzeo ono što sam pologom platio još prije mjesec dana preko neta i, začudo, nije nas tražio sigurnosni polog od 50-ak €, ocijenivši valjda da ulijevamo dovoljno povjerenja. Prepoznao čovjek zemljačku facu, jasno.
Vasili je stajao u hodniku, a ja sam otišao u sobu po novac. Izbrojao sam iznos, stao na vrata i pružio mu novce. Nije htio uzet novce, što je mene malo zbunilo. Onda mi je objasnio da se po ruskom običaju (odnosno praznovjerju) novac nikad ne pruža preko praga, niti se ostavlja na stolu. Iz ruke u ruku, u istoj prostoriji. Harašo, tovariš Vasili!
Spremio je novac u džep i taman da se pozdravi od nas, rekao sam mu:
– „Vasili, we have a problem. Amortizator na mašin kaput.“
Uspio sam mu objasniti da sam našao servis koji bi to vjerojatno mogao odraditi i zamolio ga da ih nazove i pita koliko bi to bilo novaca, i kada bi se to moglo napraviti.
Vasili se raspričao sa serviserom preko telefona i vrtio glavom. Rekao mi je cifru koju sam otprilike očekivao, na što sam rekao OK, harašo, može. Onda mi je pokušao objasniti da je to puno novaca, a ja sam mu pokušavao objasniti, da, jebiga, to toliko košta. Kasnije se ispostavilo da me to ispalo dosta jeftinije nego što bih to platio u Hrvatskoj.
Long story short – amortizer imaju, auto mogu primiti odmah. Iako sam ja imao već pripremljenu adresu u navigaciji, on je tražio mobitel da nam on ukuca adresu. Moja drugarica mu je dala svoj telefon, a kada mu se otvorila tipkovnica vidjevši da su slova na latinici a ne na ćirilici, rekao je da će nas on odvesti do tamo.
Na bankomatu smo u nekoliko navrata podigli brdo ukrajinskih novčanica koje su jedva stale u moju pederušu. Uskoro smo moja drugarica i ja pratili crni Lexus kroz kaotični promet Odese.
Dvadesetak minuta kasnije našli smo se negdje na periferiji grada gdje je bila ogromna radiona, još iz sovjetskog vremena kada je država radila sve – pa tako i cijeloj Odesi popravljala Lade na jednom ogromnom mjestu. Otprilike četvrtinu te ogromne zgradurine zakupio je famozni Mercedes servis u kojoj je bilo brdo luksuznih švapskih limuzina – od G-klasa do pregršt ispuhanih Genšera bugarskih, poljskih, moldavskih i ukrajinskih tablica. Nije ova zemlja za Švabu očigledno, opet sam se uvjerio. Uglavnom, primili su ranjenog bombardera odmah na kirurški stol i rekli nam da će operacija završiti za 2-3 sata. Vasili nas je pozdravio, rekao je da šef servisa ima njegov broj ako dođe do nekakvog problema u komunikaciji (iako je šef servisa raspolagao otprilike s istim fundusom engleskih riječi kao i on), poželio nam sreću i otišao.
U hali smo pronašli menzu u kojoj je nekoliko mehaničara upravo marendalo, a ja sam na rusko-hrvatsko-engleskom-rukama kod gospođe koja je bila očito šefica menze kupio dvije kave za neke turbo smiješne novce. Kafe s molokom vam je na tom hibridnom jeziku inače makijato. Čovjek bi rekao da je kavu s mlijekom lako naručiti, i u ovim našim slavenskim državama i jest, no kratka digresija o kavi s mlijekom u Turskoj. Naime, prije jedno 2 godine poslovno sam bio u Istanbulu. I prije sastanka u konferencijsku salu je ušao konobar koji je bio Kurd. Pitao nas je kratko kava, čaj i mi smo ga tražili tri kave. Ubrzo se vratio s tri crne kave, a kolega i ja smo htjeli malo mlijeka. Pa sam ja dotičnog konobara, koji je kao što sam već napomenuo Kurd, pitao na vrlo poslovnom engleskom:
– „Could we, please, have some milk?“
To je njemu zvučalo smisleno kao da sam ga pitao i na klingonskom laH ‘op nIm nuqneH, wIghaj?
Potom je moj kolega na čistom njemačkom pitao:
– „Können wir bitte Milch haben?“
I dalje klingonski.
Onda sam ja počeo prosipati sve znanje svojih jezika, pa sam mu govorio: Milk, milh, milš, mlijeko, mliko, mleko, molko, leče, leche, makijato… uzalud…
Onda je moj šef, vrlo kratko rekao konobaru: „Mu!“
Čovjek se vratio nazad s mlijekom.
Anywho, nakon popijenih kava odlučili smo se malo prošetati periferijom Odese.
Kao što bi logika dala naslutiti, periferija nije atraktivna kao jezgra Odese – u moru starih niskih socijalističkih zgrada, tzv. hruščovki nema klasičnih kafića, tek kioska s improviziranim terasama na kojima uglavnom lokalno stanovništvo ispija pivo ili čita dnevnu štampu. Ipak, na jednoj takvoj „terasi“ uspjeli smo ubiti nešto vremena do povratka nazad u radionu.
Kada smo se vratili nazad neki stari majstor je još nešto šarafao po autu i sporadično odlazio i dolazio do bombardera. Nakon pola sata čekanja pojavio se i šef servisa koji me pozvao u ured i rekao mi da sjednem. Onda je otišao i nije ga bilo narednih pola sata.
Na kraju se pojavio, pokušavajući mi objasniti da je kompresor upitan pošto je pitanje koliko je amortizer dugo pokvaren i koliko je kompresor dugo pumpao pokvareni amortizer. Moje skromno iskustvo s bombarderom, ali i poslovima auto-servisa navelo me na zaključak da je sve OK (što se pokazalo kao točna procjena) . Napisao mi je račun na paragon bloku, i to pisanom ćirilicom što je sad meni izgledalo poput klingonskog. Srećom pa su ćirilične brojke iste ko i latinične. Uglavnom, arapske, jelte.
Izbrojao sam mu brdo hriva, onda je on izbrojao brdo hriva, pružio mi ruku, pozdravio se sa mnom, a neki njegov pobočnik mi je dao tri lista papira iz auto-date u kojima su označili koje bi stvari trebao promijeniti na ovjesu pošto su načete. Moram priznati dosta profesionalno s obzirom na moje skromno poslovno iskustvo s radionicama.
Vratili smo se nazad u apartman.
Ako ste ikad na YouTubeu gledali ruskoe dashcamove (a znam da jeste) onda znate kakav je promet u ex sovjetskim zemljama. Da, vrlo kaotičan. Ako uzmemo u obzir da je Odesa treći ukrajinski grad, i da, milijunski u kojem početkom kolovoza još ima i brdo turista onda vožnja gradom može biti dosta napeta. Konfuzno je dosta to što nemaju klasične semafore sa strelicama kretanja, nego obične kraj kojih je nakeljena mala strelica na znaku iz kinder jajeta koja je vidljiva tek na koji metar. Međutim (o, hvalite me riječi moje) nakon Beča, Budimpešte, Frankfurta, Tirane, Bukurešta, Beograda, Soluna, Skoplja, Antwerpena i mnogih drugih velegrada Odesa je sasvim cool mjesto za vožnju. Iako sam ja iz minute u minutu izmišljao trake i radio prekršaje, egzotične hrvatske tablice nisu izazvale niti jedno trubljenje od drugih u prometu. Vjerojatno su svi zaključili, ako je ovaj došao iz Hrvatske ovdje, onda mu ne moramo još i mi pristajati na muku.
… to be continued…
Super, nemoj da dugo čekamo nastavak