Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)
Briga svakog roditelja prema svom djetetu koje je student može se svesti na dva pitanja: „učiš li“ i „jesi pojeo šta na kašiku?“. Upravo vođeni mišlju da na ovom putovanja, moja drugarica i ja, nismo ništa pojeli kašikom (iako je moja drugarica u nekoliko navrata bezuspješno po raznim odeskim restoranima tražila boršč) sjedili smo negdje u centru Pitestija i čekali konobaricu da nam donese dvije juhe od brokule.
I tako, dok smo čekali zelene juhe, zadubili smo se u svoje telefone i listali feedove raznih društvenih mreža. U jednom trenutku iskočio mi je članak kojeg je objavio brodski lokalni portal, na kojem sam ja nekad čak i radio:
Tko se to buni protiv narodne vlasti i gdje? Otvorio sam članak i imao što vidjeti. Sinoć u Bukureštu bio je (opet) ogroman prosvjed protiv korupcije, sto tisuća ljudi na ulicama grada, nekoliko stotina povrijeđenih.
To bi možda objasnilo sve one taksiste koji su mi stalno nemilosrdno trubili. Međutim periferija je spavala mirno, kao i mi.
Plan je bio sljedeći – tog jutra smo krenuli iz Bukurešta dalje na zapad. Iduća stanica – Sibiu, grad u Transilvaniji poznat po svom njemačkom imenu Hermannstadt, inače moja prva stanica u poznatoj rumunjskoj advanturi iz 2014. Izašli smo relativno lako iz Bukurešta, preskočivši doručak odlučili smo se okrijepiti u Pitestiju, gradu kojih 100 i kusur kilometara zapadnije od Bukurešta. Inače to je grad u kojem završava rumunjska auto-cesta u Vlaškoj (ili počinje, ovisi kako gledate na to).
Objasnio sam mojoj drugarici da je proć Rumunjsku a ne provozati se po famoznom Transfagarasanu kao da si u Ohridu a ne odeš vidjeti sv. Jovana Kanea (ili kako je meni moj drug Zoka rekao 2016. kad smo bili u Ohridu – biti tu, a ne vidjeti tu crkvu to je kao da si u Rimu, a ne vidiš papu).
Nakon ručka i obaveznog objeda „na kašiku“ sjeli smo u Bombardera i uputili se prema najboljoj cesti na svijetu. O Transfagarasanu sam već pisao ranije u memoarskim zapisima rumunjske advanture iz 2014., pa ću ovom prilikom preskočiti faktografske detalje.
Prošli put kada sam bio na Transfagarasanu, ovu cestu sam prošao pravcem sjever-jug, a ovaj put idemo obrnuto. Također, prošli put sam spalio kočnice prilikom spuštanja, pa sam se već pripremio da pokušam koristi downshift na automatskom mjenjaču koji glumi nekakav sekvencijalni mjenjač.
Prije četiri godine kada sam bio na Transfagarasanu bio je, ako me sjećanje ne vara, ponedjeljak i bilo je poprilično gužvasto. Sada je bila subota i jednostavno je bilo pregužvasto. Količina automobila, kampera, motociklista svih mogućih tablica iz vascijele Europe se natiskala na cestu koju je popularizirao Top Gear i… poprilično ubija ikakvo iskustvo uživanja u vožnji. Cesta, koja je totalno nelogična jer bez ikakvog opravdanog-razumnog razloga prelazi preko planine, dok postoji savršeno dobra cesta kroz normalnu topografiju koja povezuje Transilvaniju i Vlašku (hvala druže Causesku), otvorena je relativno kratko – negdje od kasnog proljeća pa do rane jeseni, i jasno je da se u ova ljetna vremena svih natiskaju na ove kilometre automobilskog savršenstva. No, unatoč tome što je gužva i što smo zadnjih nekoliko kilometara do vrha planine proveli preko dva sata u koloni, krajobraz i sama cesta su jednostavno savršeni do te mjere da ih se ne treba zaobići čak niti u ogromnim vikend gužvama početkom kolovoza.
I tako, nakon dva sata provedenih u automobilu na 2000 i kojem metru smo došli do vrhunca i imali vidjeti zbog čega smo toliko dugo čekali – jednostavno na vrhu svi bi stali, svi bi pili kavu, svi bi se vozili po ono žici kroz dolinu, svi bi nešto… kada bi svi nešto u kombinaciji s tisućama vozila onda to neminovno mora značiti i gužvu. Mi se ipak nismo zaustavili na vrhu, nego nešto niže.
I gotovo čim smo stali, na vrata bombardera je zakucao neki zbunjeni Rumunj i s izrazitim strahom na licu me pitao:
– „Have oil?“
Imam li ulja, kakvo pitanje. Pa tko se još u Mercedesu benzincu otisne na odiseju od više tisuća kilometara a da ne ponese barem pet litara motornog ulja. Otvorio sam prtljažnik i pružio Rumunju kantu s uljem.
Razočarano je pogledao kantu i onda rekao:
– „No… do you have…“ – i onda rukama gestikulirao kočenje
– „Break oil? DOT-4?“ – pitao sam ga
– „Yes, break!“ – rekao je, a ja sam ga nažalost razočarao. Žao mi je, ja sam svoju lekciju s kočenjem na Transfagarasanu naučio prije 4 godine. Koči motorom, štedi pločice i ne pregrijavaj ulje.
Popili smo brzinsku kavu, upalili Bombardera i krenuli se spuštati dalje prema Sibiu.
Transfagarasan svakako treba posjetiti – ali radnim danom i definitivno autom sa šaltgetribom. S automatikom je totalno bez veze (isprobao dvaput).
U pansion koji se zove, a kako drukčije, nego Transilvanija, došli smo 3 sata kasnije od planiranog. Osvježili smo se i otišli do centra.
Sibiu mi je ostao u jako lijepom sjećanju kao jako lijep grad, s prekrasnim velikim trgom i svašta nešto, a sad mi se čini da je Sibiu još i ljepši. Zapravo, cijelo vrijeme imate osjećaj kao da ste u nekom srednjonjemačkom gradu, samo još ljepšem.
Moja drugarica je imala veliku želju za pizzom, a pojesti pizzu u Sibiu poslije 23h očito nemoguća misija jer, eto, mi nismo to uspjeli (Iako smo ujutro u neposrednoj blizini pansiona pronašli Domino’s).
Ujutro (a to je bilo oko 11h) pokušali smo negdje nešto pojesti – međutim nedjeljom restorani se otvaraju poslije 13h, a oni otvoreni bed&breakfasti do 10h služe doručak, a ručak tek od 13h. Mi smo uletjeli u hranoprazni prostor transilvanijske nedjelje.
Krvi pune kofeina i praznih želudaca otisnuli smo dalje na zapad, ovaj put transilvanijskom autocestom dalje do rumunjskog Banata. Autocesta je dobra, i od mog posljednjeg posjeta Rumunjskoj dobila je još nekoliko novih kilometara.
Stali smo u nekom satelitskom naselju Temišvara da napokon pojedemo pizzu. Zapravo, ja uopće nisam jeo pizzu nego nekakav ciganski odrezak i salatu sarabescu, odnosnu srpsku salatu. Bre!
Istini za volju, hrana nije bila na visini odeskih restorana, ali nije bila ni loša, a i bilo je poprilično jeftino. Kako nam je ostalo još leja, predložio sam svojoj drugarici da odemo u neku trgovinu i to sve raspizdimo kako i dolikuje svim turistima koji ubrzo napuštaju stranu zemlju. Tako smo se našli u nekakvom ogromnom mallu koji može postiditi sve one City Centrove, Arene, Cvjetne i ostale centre po Zagrebu. Nema što nema. Ako vam je to uopće bitno.
Popili smo kavu, raspizdili plastične leje i krenuli prema vojvođanskom banatu. Sat vremena kasnije našli smo se na graničnom prijelazu koji nosi moje ime – u Jimboliji. Rumunjski carinik je nezainteresirano proskenirao putovnice i pustio nas da izađemo po ko zna koji put na ovom putovanju iz Europske Unije.
Došli smo na srpski granični prijelaz – Srpsku Crnju, srbijanski policajac je uzeo naše dokumente i više iz znatiželje pitao:
– „A gde se bili?“
U flešbeku mi se provrtjela i Odesa i Moldavija, i puknuta guma u Zoryu, i mehaničarska radiona na periferiji Odese, Transfagarasan i rumunjske sanitarne barijere.
– „U Odesi.“ –rekao sam kratko
– „I kako je bilo?“
– „Mnogo lepo!“ – rekao sam na najčišćem srpskom
– „Molim?“ – pitao je carinik, vjerojatno iznenađen više mojim savršenim srpskim nego samim odgovorom.
– „Mnogo lepo!“ – odgovorio sam još glasnije.
– „Lepo.“ – rekao je i vratio nam putovnice.
Došli smo do carinika i meni su se provrtjeli pasporti du mašin, pistoljeti, njarkotiki, i raznorazne uniforme. Carinik nas je pogledao i pitao isto što i njegov kolega prije trideset i osam sekundi:
– „A gde ste bili?“
– „U Odesi.“ – odgovorio sam isto što i njegovom kolegi policajcu.
– „U Odesi? A je l’ to sad u Rumuniji?“
Ne znam koja je to fora sa Srbima i geografijom. Jednom prilikom tako sam bio nekim poslom u Šapcu. I naravno, slatkoran kaki jesam, nađem nekakav restoran tipično srpski, malo da meznem nešto lagano jedno dvije karađoletove šnicle, šopsku, pivo-dva, kavu i kolu. I pita mene tad konobar: – „A odakle ste?“ i ja onako između zalogaja punih usta mu kažem: – „Iz Slavonskog Broda.“, a on s konspirativnim pogledom me opet upita: – „A jel to sad u Bosni ili Hrvatskoj?“
– „U Ukrajini. Još uvijek.“ – odgovorio sam cariniku isto kao što sam onom konobaru odgovorio „U Hrvatskoj. Još uvijek.“
„U Ukrajini!“ – reče s nekim strahopoštovanjem carinik. Odmjerio je dobro bombardera koji je izgledao kao da je preživio treći ukrajinski front 1943., i točno po izrazu lica sam znao šta mu je napameti. „Švabo je to“ – garant mu se ta misao vrtjela po glavi.
– „Imate mesa?“ – pitao je carinik
– „Nemamo. Afrikanska svinaja kuga hara“ – rekao sam cariniku, a on je mahnuo i pustio nas u Srbiju.
Naravno da smo stali kod Rockyja u Žitištu i poslije toga nismo stajali sve do Novog Sada. U Uyvidek smo došli taman nekako u zalazak, parkirali bombardera i krenuli u potragu za nekom kafanicom da popijemo kaficu.
Na glavnom trgu postavljena je velika foto-izložba pod nazivom „Oluja – zločin koji traje“. Kako moja drugarica slabo dešifrira ćerilicu, preveo sam joj na čisti latinični hrvatski: „Oluja – zločin koji traje.“
Bila je malo izbezumljena, a nije joj ni pomoglo što bi me u buci nedjeljne večeri u Novom Sadu malo-malo pitala: „Kaaaaj?“
Nakon kave uputili smo se dalje na zapad, ali prije toga smo stali u nekoj pekari jer je moja drugarica poželjela burek, što sam joj kao pravi vitez izvolio ispuniti. U pekari sam našao svakakve blasfemije i budalaštine poput pizza-bureka ili bureka s pečurkama. Ne bi me čudilo da postoji negdje u Vojvodini i švargl-burek ili krvavica-burek. Možda u Šapcu ima karađoletov burek. Sva ona sranja iz karađorđeve šnicle ufrljana u jufku.
Bačka Palanka, opet Dunav po ko zna koji put na ovoj putešestviji. Policajac je nezainteresirano proskenirao putovnice, carinik je pitao je l’ imamo što za prijaviti. Osim najboljeg godišnjeg, ništa (i jedno 5-6 litara votke, ali hajd sad…)! Pospano nam je mahnuo i pustio nas u domovinu.
Ilok, Vukovar, Vinkovci, Županja i Slavonski Brod. Bilo je već negdje oko 2 ujutro, a nama se nikako nije dalo završiti avanturu. Da je možda još malo para i vremena pa se otisnut dalje negdje. Samo da pokupim vijke za kotač, pa hajmo!
Bila je to večer suza svetog Lovre (odnosno meteorske kiše Perzeida). Bilo smo krepani i premoreni. 3200 km, granice, puknute gume, amortizeri, carinici, policajci, Karpati i ukrajinske stepe… ali nismo htjeli da završi. Ne još.
Otišli smo izvan grada na šumsku cestu i gledali suze svetog Lovre.
Do iduće advanture, moja drugarice.
KONIEC
Više nego odlično.