Priča druga: Oj Gruzijo iz tri dijela, kad ćeš opet biti cijela?

U potrazi za kontinentom Gruzije

Vozeći se autocestom prema Tbilisiju opasno smo se približili granici s tzv. Južnom Osetijom, odbjeglom Gruzijskom pokrajinom. Kada već spominjem Južnu Osetiju to samo znači samo jedno – ČAS POLITIČKOG VASPITANJA!
Da bi razumjeli korijene strateških odnosa i globalno-političkih silnica koje se lome na Kavkazu trebalo bi mi dvadeset postova i barem duplo više pročitanih knjiga na tu temu da barem i ja to donekle razumijem. Stoga, u maniri pravog internetiziranja – jedan kratki crash course na tu temu. Reći da je Kavkaz politički nestabilno područje bio bi understatement, uostalom – što nije politički nestabilno područje od Karavanki do Kašmira?

Južna Osetija tamo u planinama negdje

Geopolitička važnost Kavkaza očituje se u nekoliko bitnih čimbenika: prije svega to je meki trbuh Rusije na koji je Rusija alergična više nego na Baltik. Uostalom, ruski angažman u Siriji je dobrim dijelom i zaštita upravo tog svog mehkog trbuščića. Nadalje, Kavkaz, osim što je zona između Bliskog Istoka i Rusije, također je i glavna spona koja povezuje Kaspijsko i Crno More. Zato je to područje koje je vrlo interesantno velikim igračima: spomenutoj Rusiji, a odmah time naravno i Americi, manjim igračima poput susjedne Turske i Irana, te lokalnim igračima: Gruziji, Azerbajdžanu i Armeniji. U zadnje vrijeme pak, kako je Kina ušla u ligu najvećih, Kavkaz je postao interesantan i njima – prije svega zbog novog Puta Svile koji će morati proći i ovim putem.
A da je područje politički nestabilno – nestabilno je. Raspad Sovjetskog Saveza počeo je ovdje, ako govorimo naravno o pravom raspadu koji je uključivao pravi oružani sukob, kada je puklo između do tada bratskog Azerbajdžana i Armenije oko Nagorno-Karabakha još 1988. da bi do 1990. preraslo u pravi pravcati rat. Također treba se sjetiti i Čečenije i Dagestana oko kojih je Rusija lomila zube 1990-ih sve dok Putin na početku svoje vladavine nije presjekao i taj gordijski čvor. Inače, od Tbilisija do Groznog je manje nego od Zagreba do Šibenika, čisto predodžbe radi o kojem teritorijalnom opsegu se radi ovih gorućih prostora.

Gruzija naravno nije ostala pošteđena konflikta koji se prelijevaju kao tekućina u spojenim posudama po Kavkazu. Četvrtinu teritorije službeni Tbilisi ne kontrolira – radi se o dvije pokrajine – Abhaziji na sjeverozapadu zemlje i Južnoj Osetiji na sjeveru. Da ne bih ušao u prevelik opis na koji način su odbjegle pokrajine – odbjegle, možda je dovoljno samo povući paralelu s RSK u Hrvatskoj 1990-ih. Stoga da Gruzija nije imala tu sreću da razriješi svoje Krajine. No pokušali su u Južnoj Osetiji (Tskhinvali kako je Gruzijci zovu – Južna Osetija je ruski naziv jer se Sjeverna Osetija nalazi u Rusiji) 2008. godine. Nakon nekoliko isprovociranih incidenata, gruzijska vojska je ušla u Južnu Osetiju, da bi onda ruska divizija ušla u Osetiju i napendrekala Gruzijce. Posljedice su bile te da su Abhazija i Južna Osetija zacementirale svoj status odbjeglih pokrajina (de facto međunarodno nepriznatih država), Rusija imala prvu pravu vojnu ekspediciju nakon zadnjeg rata u Čečeniji i svoje čvrsto uporište na ovom području. Abhaziju i Južnu Osetiju kao državu danas priznaje samo Rusija i nekoliko opskurnih zemalja poput Sirije, Nikaragve, Venezuele, Naurua (mikro-državice u Mikroneziji), Nagorno-Karabakha (armenska krajina u Azerbajdžanu), Transnistrije (ruska krajina u Moldaviji) i, vjerovali ili ne – Republike Srpske Krajine u izbeglištvu. Inače, Srbija u potpunosti priznaje gruzijski suverenitet (pogađate, zbog Kosova).

Kavkaska “tigrova koža”
(Karta: http://www.mappery.com/Political-Map-of-South-Caucasus)

Rusi su u posljednje vrijeme pomakli granicu još južnije tako da de facto imaju kontrolu na dijelom plinovoda izgrađenom krajem 90-ih pod američkim sponzorstvom, a koji od Azerbajdžana ide prema Crnom Moru. Time su i došli na do 500 m od autoceste po kojoj smo se mi vozili, tako da zapravo u bilo kojem trenutku mogu presjeći glavnu komunikaciju između Kaspijskog i Crnog mora.
Gruzija polaže velike nade u NATO i općenito u Zapad, međutim nitko na Zapadu nije spreman ovdje se tući s Rusijom. Zapravo, vjerojatno nigdje.
S autoceste smo vidjeli kontrolne punktove gruzijske vojske i table koje upućuju na zabranu prolaska na okupirani dio. Inače u Južnu Osetiju se ne može ući iz Gruzije, nego eventualno ako imate želju za ovakvom advanturom, to ćete morati napraviti iz Rusije. Iako je jedan novinar navodno relativno nedavno ušao u Južnu Osetiju potplativši gruzijsku vojsku (ili policiju). Također postoji i opcija da se muvate oko žičane ograde koja razdvaja Južnu Osetiju od Gruzije pa da Vas ruski vojnici privedu i odvedu na trodnevno ispitivanje u Tsinkhvali, a potom Vas deportiraju nazad u Gruziju.
U Abhaziju se pak može ući iz Gruzije. Pješke, preko mosta, ni slučajno automobilom s gruzijskim tablicama. Zaplijenit će vam svu robu koja na sebi ima natpise na gruzijskom i onda relativno bezbolno pustiti da uđete u Abhaziju. No, prije toga ćete imati i susret s ruskim punktom koji će biti u svakom slučaju manje bezbolniji od abhazijskog. Kada uđete u Abhaziju u roku od nekoliko dana morate ishodovati vizu u njihovom ministarstvu jer u protivnom nećete moći izaći. A u slučaju da ste ušli u Abhaziju iz Gruzije, a izašli preko Rusije, ne gine vam kazneni progon drugi put kad budete ulazili u Gruziju jer bez izlaznog pečata službene vlasti će smatrati da ste ilegalno napustili Gruziju. Slična je priča, ako se ne varam, i u Srbiji. Ako recimo uđete u Mitrovicu a izađete u Albaniju, Crnu Goru ili Sjevernu Makedoniju.

Gruzija – okupacija i DALJE traje – karta iz muzejske postavke “Sovjetska okupacija Gruzije”

Zbog kratkog perioda našeg boravka u Gruziji mi se nismo odlučivali na ovakav vid turizma, ali eto možda nekom putniku namjerniku ove informacije budu od koristi, iako toplo preporučujem forume koji redovno daju najnovije informacije vezanu za ovu tematiku.
Očešavši se od granicu s tzv. Južnom Osetijom ubrzo smo došli i u glavni grad Gruzije Tbilisi. Gajba koju je kum bookirao preko Airb’n’b-a nalazila se u samom centru grada u relativnoj blizini zgrade Vlade. Pošto našeg Koreanca nismo mogli ostaviti u dvorištu našeg smještaja u Tbilisiju (bješe puno), parkirali smo auto kraj zgrade Vlade. Policajca koji je čuvao nekakav za državnu važan objekat pitali smo možemo li tu ostaviti kola na što je on nezainteresirano kimnuo glavom. Besplatno, jasno. Jer, tko je vidio da se plaća parking u centru grada, pogotovo kraj zgrade Vlade.
Upali smo u zgradu gdje nam je bio apartman i preko digitalne brave u apartman gdje smo zatekli začuđenu babušku koja je čistila stan. Bilo je valjda 13:45, a check-in je počinjao od 14:00h. Objasnili smo joj na englesko-ruskom da ćemo se vratiti poslije 14:00 i samo pobacali ruksake po predvorju stana.
Spustili smo se niz stepenice zgrade i u neposrednom komšiluku naišli na kafić koji je izgledao kao tipični hipsterski kafić modernih europskih metropola, s nasumično pobacanim knjigama i ispisanim raznim parolama raznih gostiju po zidovima. Dosta njih je bilo, koliko sam primijetio, na ruskoj ćirilici. Ovlaš smo pogledali cijenovnik i vidjeli da na repertoaru ima i turska kava, a pravilo se znade – ako uz sve moguće kave netko nudi tursku – uzmi tursku! Pokazat će se kasnije da većina kafića u Gruziji u ponudi ima i tursku kavu koja je u pravilu uvijek jeftinija od espressa a košta negdje ispod ili oko 2 GEL-a.
No, kada smo već naručili kavu vidio sam da u ponudi imaju i Sarajishvili – poznati gruzijski konjak koji je meni poznat zbog toga što ga Vrutak već forsira neko vrijeme stalno ga negdje trpajući blizu blagajni. Međutim, nikad ga se nisam odvažio kupiti jer u ponudi imaju XO, VS i VSOP, a to nikad nije jeftino. U Gruziji, normalno, imaju i ovaj sirotinjski od tri zvjezdice koji košta doslovno kikiriki. I odličan je. Inače sam ljubitelj dobrog konjaka, Zvekana neću nikad odbit, a ako netko izvadi Skenderbega onda je to razlog za veliko slavlje. Nisam buržuj kao Kim Jong Il da pijem Hennessey.

KonjaaaaAAaaaAk

Iako je bio sirotinjski od tri zvjezdice, drugarica kelnebarica nam ga je donijela u pravim ugrijanim čašama za konjak i uz kavu nam je legao kao što bi tri šamara legla trojici budala. Gruzija je inače vinarska zemlja i doslovno svaki drugi establishment u gradovima je trgovina vinom odnosno vinski podrum, stoga ne čudi i ta poplava vrhunskih konjaka. Međutim, Gruzijci su sirotinja s prosječnom plaćom ispod 300€ pa od žestokog piju čaču, odnosno lozu. Čača isto može biti vrhunska ako ubodete dobru. Svaki Gruzijac valjda ima svoj vinograd pa svi peku svoju čaču, koja u moonshine radinosti ide glatko i do 26 gradi, odnosno 65% alkoholnog udjela. To je valjda ona logika da što ideš istočnije postotak alkohola se povećava. Pa u Turskoj naglo padne, pa onda na Kavkazu opet naglo skoči u visine. Nemam pojma, to je neka moja radna teorija, pravimo se da je istina.
Nakon popijene kave i konjaka, platismo što smo popili i uputismo se nazad u stan.
Gajba je bila sveže očišćena i u svakom slučaju fenomenalna. 33€ po noći, za nas trojicu, svako je imao svoju sobu, a od ostalih perkova trebalo bi izdvojiti LCD televizor sa sijaset ruskih i gruzijskih programa i optički internet. Nakon što je dvočlana komisija jednoglasno ustvrdila da miris mojih nogu nadilazi sve civilizacijske uzuse, poslan sam da to saniram pod tušem. Nakon dekontaminacije stopala donijeli smo jednoglasnu odluku da malo drijemnemo tako da smo se sporadično jedan po jedan gasili.
Dva-tri sata kasnije smo se probudili, a Tbilisi je već bio okovao mrak. Daljnjim vijećanjem donijeli smo stratešku odluku da odemo nešto pojest. Taktičkim izviđanjem nakon što smo dolazili do gajbe ranije primijetili smo jedan restoran koji je odisao tradicionalnom gruzijskom kuhinjom a nalazio se u neposrednoj blizini našeg gajbe. Daljnjim obavještajnim provjerama na servisima poput googleta ustvrdili smo po ocjenama i recenzijama da bi sasvim dobro poslužio našoj žudnji da ubacimo nešto toplo u naše želuce.
Spustili smo se u restoran, ugodno osoblje na dobrom engleskom jeziku nas je pozdravilo i smjestilo nas za jedan stol. Inače, uzgred budi rečeno, primjetno je iz našeg skromnog boravka u Gruziji da velika većina Gruzijaca s kojom smo se mi sretali govori dosta dobar engleski, što je stvarno fascinantno za zemlju u kojem se filmovi sinkroniziraju i to jednim monotonim glasom (sindrom – Poljska). Ako i nekim čudom naletite na nekog ko ne govori engleski, onda će sigurno pričati ruski, što je zaostavština carske i kasnije sovjetske okupacije, kao i činjenice da je u ovoj zemlji najveći broj turista sigurno iz Rusije. A ako netko govori ruski, onda se možete sporazumjeti: „Zdravstvuj tovariš. Ja bih jelao, nešto finao, može i vodkaja, spasibo.“ Kao da čovjeku treba išta više od toga.
Posjeli smo se za stol i odmah naručili tri čače kao apertivčić i tri piva. Domaća, normalno.

Pivo, loza to je naša dijagnoza. Ojhaaa (Užas, znam)

Kada smo ujutro preuzeli kola na aerodromu, onaj čiča je Vnuku rekao da moramo ne smijemo otići iz Gruzije a da ne jedemo kačapuri. Kačapuri je, ako je vjerovati internetima, nešto što Anglosaksonci zovu cheese bread – u sušti nekakav kruh u kojem ima sira i metnu jaje unutra i još svašta nešta ovisno kakvu varijantu naručiš. Inače, Kavkažani su majstori za kruh i krušne specijalitete što zapravo i ne čudi ako se uzme u obzir da je to šire područje odakle je kruh i nastao. Da ne pričam da u njima nema aditiva, konzervansa, i ostalih kemija jer oni i dalje svoj kruh prave u krušnim pećima od brašna a ne ko mi na trulom zapadu u laboratoriju u Petrijevim zdjelicama. Tako da sasvim logično, odlučili smo se za kačapuri.

Kačapuri

Nadalje, u jelovniku smo na prvom mjestu našli nešto što se zove khinkali, a na engleskom su preveli to kao – dumplings. Već sam nekoliko puta držao razne besjede na ovome blogu o mojim galcijanskim afinitetima prema pirogama/periogama/vareniki, a ovo je recimo nekakav gruzijski pandan pirogama. Engleski prijevod dumpling bi zapravo i bio vrlo precizan, osim što ja nisam nikad jeo engleske dumplingse al sam jeo kineske, i dosta je slično, osim fila. Prošle godine kada sam bio u Šangaju, spletom okolnosti završio sam u jednom malom kineskom gradiću od jedva 8 milijuna duša. I probudim se ja ujutro u hotelu, sletim se dolje u restoran na doručak i tamo normalno švedski stol ili kako to već braća Kinezi zovu kad tamo dumplinzi. Rastero sam sve goste i pokupio valjda sve koji su tamo bili. Osoblje kad je vidjelo šta radim, odmah iz kuhinje su direktno meni na stol donosili kako što skuhaju. Tolika je ljubav prema damplinzima.
U nedavnoj opširnoj besjedi opisivajući što je zapravo kinkali „znaš to ti je pierogi koji nije pireogi, vareniki koji nije vareniki, nešto kao dumpling ali nije dumpling…“ i onda izvadim mobitel i pokažem sliku – evo vako ti to izgleda! A sugovornik: „Aaaaa, pa tortelini, šta nisi tako odma rekao!“
Khinkali je pozamašan tortelin, onako jedan stane u šaku, što nas naravno nije priječilo da naručimo jedno 12 ak komada. Sutra dan kada smo se ponovno vratili na mjesto zločina, opet smo napravili količinsku narudžbu, pa je kelnebarica sa stisnutom šakom vikala: „Yes, but khinkali is this big!“, a mi smo samo mrtvo ladno dobacili: „Yes, yes, bring it on all.“

Inače, o popularnosti khinkalija u Gruziji možda najbolje govori činjenica da je upravo ovo jelo jedan od čestih motiva svuda, pa tako u suvenirnici smo našli i čarape na motiv khinkalija. Stoga, Bosanci! Mečite burek na čarape!

Khinkali, tortelini, pirogi, okruglica, dampling….

Poslije toga smo još naručili i neke dvije pite koje se zovu, kolko me interneti savjetuju – Kudbari. Jednu s mesom i jednu s pitom. Pošto mi nismo znali ako se to zapravo zove mi smo tome dali radni naziv – „nezavršeni burek“, jer izgleda kao burek al onako napola napravljen. To naravno ne znači da je loš, naprotiv, vrlo je ukusno, pošto, kao što rekoh ranije, Georgians know their shit with bread.

Kudbari aka “nezavršeni burek”

Nakon inteakea od 18 tisuća kalorija per capita, kum i ja smo donijeli stratešku odluku da ne bi bilo zgoreg da pojedemo možda i nekakav dezert. Pa smo stoga savjetovali internete koji su nam rekli da je tradicionalni dezert u Gruziji nešto što se zove Pelamuši, a to je u suštini puding od grožđa i normalno orasa. Jer, Georgians know their shit with grapes and nuts. Prva liga desert, izuzetno ukusno.

Pelamuši, punding od grožda i orasa, u suštini isto ono što meću u one svoje slatke kobasice

Napojeni i naranjeni tražili smo od srdačnog osoblja da nam izda račun za ovu gozbu i ubrzo smo dobili račun koji je iznosio 106 čitavih GELova, što konvertirano u našu lokalnu valutu iznosi 250 i sitno koju kunu.

Ko što bi moj kumašin rekao: “Toplo preperečujem – SVE”

Pošto je već bilo kasno (sigurno je prošlo 8 navečer) odlučismo potražiti nekakvu trgovinu ne bili kupili neke potrepštine, a prije svega kafu. Već ptice na grani znaju da je najbolja kava na svijetu turska kava, a najbolje turska kava je – turska turska kava, tj. famozni Mehmed Efendi (osim naravno baščaršijskog tucanog Dibeka koji je van svake konkurencije). Vodeći se ispravnom logikom da je Gruzija susjed Turske donio sam (pokazat će se – ispravan) zaključak da bi u trgovini trebalo biti Mehmed Efendije.
Inače, u prosincu sam poslovno bio u Turskoj, točnije u Stambolu gradu i kaže meni kum pred polazak u Carigrad: „Kume, pođi ti na bazar i tamo ćeš vidjeti na jednom ćošku blizu ulaska na Misir čarši (spice bazar iliti začinski pijac, opaska blogera) ima bajtara od Mehmed efendije. Tamo imaš jedno tucet Turaka u bijelim mantijama pakiraju svježe prženu kafu u masni papir pa uzmi nam koje zrno.“
I ja šta ću, probio se kroz otprilike dva milijuna švercera s područja Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka, Kavkaza, Istočne Europe i Balkana i dođoh pred Mehmed efendijinu bajtaru. Jedva nekako se probio do prozorčića i kažem jednom Turčinu: „Bolan Mujo, daj mi oku kahve“, a on kaže „Nemam bolan Jimbo, tereziju odnijeli jarani, nego uđi vamo u magazu pa uzmi kahve koliko ti drago.“ I ja šta ću, uzmem ladno 10 kila kave dok ovaj brže bolje nije zamandalio vrata. Probijah se ja tako kroz uske sokake oko Kapali čaršije i vučem pola tone kahve, dopizdilo mi više i ja šta ću brže bolje uletim u nek dućan s ruksacima. Ima jedno 800 raznih modela, turskih kopija raznih rusaka. Izvadim 100 lira i kažem bazardžiji: „Daj mi rusak!“, a on lagano podigne nos i konspirativno onjuši atmosferu oko mene: „Turkiš kofi?“
– „Jes, bolan, jes, otpade mi ruka, daj mi rusak.“
Mislim da se u ekonomskoj klasi Airbusa A320 Turskih Airlinesa i dan danas osjeti zanosni miris Mehmed efendijine kahve.
No, vratimo se nazad u Tbilisi. Kao što me moja logika nije prevarila, našli smo Mehmed efendijinu kavu i to po puno boljoj cijeni od one koju možete naći u jednom zagrebačkom lancu trgovina kojeg neću reklamirati jer mi nisu platili.
Ne znam koliko smo to platili na kraju, ali je bio osjetno manje od skoro 80 kuna koliko Vrutak dere za 20 deka kave!
Normalno kupili smo još i jedan omanji Sarajishvili, čisto malo da se kava oplemeni i još nekih stvarčica poput gruzijskog soka od grožđa i više se ni ja ne sjećam čega. Povukli smo se nazad u odaje našeg tbiliškog stana i zaspali snom pravednika, kako i dolikuje radnom narodu, nekad prije 23h po lokalnom vremenu.

TO BE CONTINUED

P.S.
Za ovu priču nema skraćene YouTube verzije, jerbo analizom snimljenog video materijala vidim da ga jednostavno – nema dovoljno. Ali zato, bit će u sljedećem dijelu i ostalim ako ih ikad bude. Toliko za sada. I pozdravite kod kuće!

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *