U potrazi za kontinentom Gruzije
Probudili smo se sa zebnjom hoćemo li naći kontinent Gruzije. Nakon što smo pojeli nekakav gruzijski đevrek i popili kavu Mehmed-efendije uputili smo se van na hladne ulice Tbilisija. Iako je na većini lokala uz gruzijske hijeroglife i latinične natpise na engleskom jasno naznačena i ruska ćirilica i iako gotovo svi Gruzijci govore ruski (jako je puno turista iz Rusije), jasno je vidljiva rusofobna atmosfera (vidi prethodni post). Tako smo na mnogim zidovima naišli na jasne antiruske parole koje se ogorčeno referiraju na okupaciju dijelova gruzijskog teritorija.
No, kako je antiruski sentiment jak, proporcionalno tome je jak i amerofilski sentiment (ili barem pro-zapadnjački sentiment). Tako smo nedaleko naše tbiližanske gajbe naišli na punokrvni Dunkin’ Dounat, američki establishment za krofne kojeg ja nisam viđao po ostatku Europe iako konzultirajući se sa svemoćnom Wikipedijom vidim da postoje franšize u Engleskoj (ionako 51. američka država), Poljskoj (ionako 52. američka država) i u nekim skandinavskim zemljama (ionako neke države). Inače, zanimljivo je da Dunkin’ Donuts u Gruziji gotovo uvijek dolazi u paketu s američkim fast-food restoranom Wendy’s kojeg u Europi uopće nema. Iako, konzultirajući se s Wikipedijom vidim da su nekad imali franšize u Irskoj (ionako američka pradomovina), Italiji (također pradomovina), Nizozemskoj (recimo) i Rusiji (neobjašnjivo, ali Gorbačov je na zalasku svoje predsjedničke karijere ionako reklamirao Pizza Hut).
Kako dolikuje pravim turistima okrijepivši se šećerom i dodatnim kofeinom u američkoj krofnari izašli smo i uputili se dalje. S druge strane zatekli smo informacijski centar za NATO i EU, eto ako netko ima nekih pitanja oko euroatlantskih integracija. Napravili smo grešku pa nismo ušli unutra i pitali da nam pomognu u potrazi za gruzijskim kontinentom.
– „Dobar dan, je l’ ovo Europa ili Azija?“
Ali mislim da bi odgovor bio jasan ko dan, iako su i Zapad i Atlantik poprilično daleko.
Stara jezgra Tbilisija je izuzetno lijepa i mene dosta podsjeća na Odesu, što je očito utjecaj stare carističke (pseudo)europske kulture. Generalno Tbilisi je fantastičan spoj te stare arhitekture s primjesama autohtone kavkaške kulture, suvremene arhitekture 21. stoljeća i sovjetskog socrealizma. Meni osobno je vrlo zanimljivo to da sva sovjetska arhitektura (hruščovke, sovjetski brutalizam…) izgleda najgore od svog do sada komunističkog naslijeđa kojeg sam imao prilike vidjeti po Europi. Te zgrade toliko očajno izgledaju i u Rusiji, i u Ukrajini, a eto i u Gruziji da ostatak istočnog bivšeg istočnog bloka izgleda kao Las Vegas. Tu ubrajam čak i Rumunjsku, pa možda bih se čak usudio ubrojati i Albaniju. Ali dobro, možda ne bi trebali ići toliko daleko.
Nakon šetnje kroz stari centar grada koji u suštini podsjeća na klasične boemske četvrti europskih metropola poput starog grada Bukurešta, Skadarlije u Beogradu ili šarenih sokaka oko Taksima u Istanbulu došli smo do super moderne Made in Germany žičare koja se nalazi u samom centru grada i koja vodi do jednog vidikovca. Nakon što smo kupili karte koje su koštale manje od jedne karte za buduću sljemensku žičaru (spavaš li mirno Milane Bandiću?!) ukrcali smo se na žičaru koja nas je odvela na vrh vidikovca.
Gore na vrhu stoje dva harmonikaša koja čekaju turiste svirajući im njihove nacionalne himne. Dobar koncept, ali čini se da ova dvojica odavno nisu vidjeli Hrvate (ako ikad i jesu) i nakon kratkog dešifriranja jezika kojim smo međusobno razgovarali, namignuli su jedan drugom uz nešto što je zvučalo kao „polska“ i zasvirali poljsku himnu. Zbog specifičnosti poljske himne ispalo je tako da zapravo i nisu puno mašili jer glazba poljske himne je istovjetna glazbi „Hej, Slaveni“. Tako da je malo nadrealno izgledalo dok smo gledali gruzijsku metropolu dok su dvije harmonike sa strane plele jugo-himnu. Točno, al kasno, jebiga. Ipak, zbog truda smo nagradili harmonikaše s nekoliko GEL-ova i uputili se dalje prema spomeniku Kartalis Deda. Kartalis Deda ili Majka Gruzije je dvadeset metarski spomenik sagrađen 1958. na 1500. obljetnicu Tbilisija, a predstavlja lik žene u tradicionalnoj gruzijskoj nošnji, a u jednoj ruci drži bokal vina za prijatelje, a u drugoj mač za neprijatelje.
S brda imena Sololaki spustili smo se nazad u grad i uputili se preko brda do katedrale Svetog Trojstva.
Katedrala dominira panoramom Tbilisija, a pogotovo je impresivna po noći. Ideja za gradnjom ove katedrale rodila se na samom kraju SSSR-a kada je gruzijska pravoslavna crkva slavila 1500 godina autokefalnosti. Katedrala se gradila u periodu od 1995. do 2004. i ulazi u top 10 najvećih pravoslavnih crkava na svijetu, a kapacitet joj je otprilike 10 tisuća vjernika. Kako to inače biva, za samu izgradnju crkve se vežu neke kontroverze. Tako je zemljište na kojoj se sada nalazi katedrala nekad bilo armensko groblje čije je rušenje naredio sam Lavrentij Berija, Staljinov šef NKVD-a (kasnijeg KGB-a), inače kao i drug Staljin i sam također Gruzijac. Iako je u to Staljinovo, tj. Berijinom vrijeme armensko groblje pretvoreno u zabavni park, tijekom gradnje katedrale 90-ih građevinari su i dalje nalazi posmrtne ostatke nesretnih Armenaca koje su preorali revni NKVD-ovci pred Drugi svjetski rat. S obzirom na Berijevu reputaciju, ovaj njegov „projekt“ ne ulazi ni blizu u top 10 njegovih zlodjela.
Taman kad smo ušli u katedralu bila je završila Liturgija, pošto je bila nedjelja. Crkva je ogromna i impresivna s prekrasnim ikonostasom, impresivnim svodovima i zlatocrtanim ikonama.
Nakon doze sakralnog turizma odlučili smo popiti kavu u obližnjem kafiću pa smo uletjeli u prvi establishment koji je bio veličini osam i pol kvadrata. Unatoč tome, kafić je odisao modernom hipsteraju uz tu iznimku da nije bilo turske kave nego smo se morali zadovoljiti dekadentnim espressom (ili ekspresom ako hoćete da jedan talijan upadne s Vespe). Bilo je to meni čudno tu odmah nešto da nema turske kave pa sam pažljivo promatrao situaciju u kafiću. Nije mi dugo trebalo da svojim dedukcijskim sposobnostima uočim da kelnebarica i drugi gost u kafiću, koji vjerojatno nije bio gost nego gazda, kako sam uspio procijeniti po odnosu između njih dvoje, zapravo ne pričaju gruzijski nego ruski! Dakle upali smo u rusku jazbinu u neposrednoj blizini katedrale! Garant neka ispostava GRU-a koja nadzire gruzijsku pravoslavnu crkvu, a to sam zaključio i po tome što smo bili i jedini gosti. Predložio sam da popijemo kavu i da što prije napustimo ovu kafanicu ne odajući naš NATO identitet. Fićukajući Internacionalu brže bolje napustili smo kafanicu.
Spustili smo se ponovno do grada prošavši pored predsjedničke palače ispred koje je bio parkiran automobil s ruskim tablicama. Ni dan danas ne znam kako bi protumačio taj fenomen.

Hodajući starim ulicama Tbilisija malo van centra grada primijetili smo da su stari natpisi ulica na zgradama iz sovjetskog vremena. Naime, novi natpisi ulica su dvojezični – na gruzijskim hijeroglifima i na latinici na engleskom jeziku. Stari natpisi su također dvojezični, na gruzijskim hijeroglifima, ali i na ruskoj ćirilici.
Nakon što smo se vratili do centra, odlučili smo nešto konkretno pojest jer je prošlo sigurno i dva sata kako smo doručkovali onaj đevrek i one američke krofne.
Konzultirajući moderne tehnologije našli smo neki fensi restoran koji je bio prazan. Dočekalo nas je ljubazno osoblje koje je govorilo odličan engleski i koje je konstatiralo da oni „don’t get many tourists from Croatia“. Izabrali smo nekakav sijaset domaćih gruzijskih jela za koje sam ja odreda zaboravio kako se zovu, ali ću ih ovdje staviti u vidu fotografija. Kao predjelo smo naručili i platu vrhunskih sireva, a jedan plavkasti sir koji je zapravo sir s vinom se izdvajao od ostalih. Vjerojatno zato što ja tako nešto nikad nisam jeo. Klopa je bila solidna, ali istini za volju ne dobra kao večera večer prije. Unatoč tome što se radi o fensi restoranu u samom centru gradu, ceh nije bio, za naše standarde, velik.
Poslije ručka uputili smo se u Nacionali muzej s prvotnom namjerom da vidimo postavku o sovjetskoj okupaciji Gruzije. Inače, takvi muzeji postoje u nekim pro-zapadnim ex-sovjetskim državama, prije svega u Baltičkim zemljama.


Nakon kultur-turizma odlučili smo da bi se mogli opet popeti na kakvo brdo. Tako da smo otišli na drugi vidikovac do kojeg vozi Made in Germany uspinjača. S ovog vidikovca se još bolje vidi panorama Tbilisija, što je vidljivo i iz priloženih slika, a u sklopu stanice uspinjače nalazi se kafić-slastičarna i restoran. Također na vidikovcu se nalazi i čitav zabavni park s velikim ferris wheelom ili ne znam kako se to kaže na hrvatskom. Onaj točak veliki što se popneš pa gledaš onda s vrha svašta nešta. Ja to zovem Prater.

Kao svaka socijalistička metropola koja drži do sebe, tako Tbilisi na vrh brda ima i impresivan TV toranj koji je osvijetljen raznim bojama noću, i zaista izgleda impresivno noću. Danju pak, iz blizine, izgleda jako černobilsko, što je, kao što sam na početku ovog teksta pisao, očito naslijeđe kvalitetne sovjetske arhitekture.
Iako zabavni park nudi mnoštvo zabave, bilo je poprilično prazno s obzirom na to da je mjesec veljača i da tbiližanski pingvini žicaju za čaču ispred parlamenta. Ipak, štand sa zračnom puškom je bio otvoren i mi smo normalno morali malo pucati. Jer doći na Kavkaz a ne pucati je kao doći na Balkan a ne pucati.
Nakon što je uslužni djelatnik objasnio kako se barata zračnom puškom, ne znajući da postoji čitava parcela na brodskom groblju prozora koje sam ja upokojio čehoslovačkom Slavijom. Zainteresirani djelatnik na s je pitao odakle smo.
– „Croatia.“
Zbunjeno nas je gledao.
– „Horvatija.“
I dalje nas je zbunjeno gledao.
– „Luka Modrić“ – izvadio je đoker Modrić kum iz rukava.
Zbunjeni pogled je postojan.
Ja sam streljao aluminijske mete preciznošću trećepozivca s dioptrijom minus 12, ali djelatnik je bio i dalje zbunjen
– „Israel?“
– „No Israel. Croatia. Horvatija. Kroacija. Luka Modrić. Đimi Stanić, Milan Bandić, malo nas je al nas ima!“
Zbunjeni pogled ne jenjava.
– „Ukraina?“
Uzdahnuo sam duboko. Prekrižio sam se najkatoličkije kao Antonio Banderas u Desperadosu i zatražio dr. Starčevića za oprost i nekako preko usta prevalio:
– „Jugoslavia…“
Zbunjeni pogled je nestao u času.
– „Aaaaa, Jugoslavija!!!“
Nakon što smo osvojili točno ništa, osim etikete turista nepostojeće zemlje, uputili smo se u onu kafanicu u sklopu stanice uspinjače ne bili sprali gorak okus jugoslavenstva s naših usana.
Nakon što smo se spustili nazad u grad, vratili smo se u mjesto zločina prethodne večeri i naručili otprilike istu količinu hrane. Pošto je bila nova garnitura osoblja oni su rukama i nogama objašnjavali da je to previše, a mi smo samo klimali glavama i vikali, ponesi, ponesi!
Otišli smo u trgovinu, opet kupili nešto đevreke za jutro, kupili normalno još kave i kupili normalno još Sarajishvilija. Sutra nas je čekao put nazad do Kutaisija i razgledavanje istog.
Kao sav pošten svijet, nakon čašice gruzijskog konjaka srušili smo se u krevete prije ponoći.
TO BE CONCLUDED!
SPETAKL!
Treća priča kao i prva ima video! Kom se ne da čitati, bujrum na video!