U potrazi za kontinentom Gruzije
Još je davno Einstein od svog punca Miloša naučio da je sve relativno. Tako sam ja nekad prije otkrio da su civilizacijske značajke sasvim subjektivna stvar i za kvalifikaciju vrlo ovisne o relaciji. Kako Brođaninu, logično je bilo da mi je Slavonski Brod bio centar moga svijeta, i gdje god da sam živio ili boravio domu bih se vraćao u Brod na Savi. U godinama kada sam živio u Sarajevu, M-17 cesta bi me vodila dolinom rijeke Bosne pokraj obale onečišćene gomilom smeća, ponekim entuzijastom koji bi natjerao Golfa dvojku u plićak Bosne i prao ga jeftinim detergentom. Cesta je prolazila kroz Kakanj, prašan od cementare i musav od hidroelektrane i rudnika (ili kako bi moj drug Bidon rekao: „Niko se u Bosni nije okupao nizvodno od Kaknja“). Pa je slijedila Zenica i grozomorna željezara, s plamenom visokih peći koji bi svjetlucali u daljini sumraka. Pa onda Maglaj u kojem je valjda, jasno, uvijek magla i nesnosan smrad Natronke, tvornice celuloze. I onda vožnja od Dervente do Bosanskog Broda kroz razrušena sela i neobnovljene kuće sa strašnim grafitima još od rata. Ali već s vrha Dervente u daljini se vide svjetla keja u Brodu koja te toplo dočekaju na savskom mostu dok dolaziš na veliki i uređeni granični prijelaz. Pa svjetla velikog i modernog trgovačkog centra, uređene i čiste ulice, a pogotovo je sad taj osjećaj sigurno puno bolji dok se voziš kroz najnoviju aveniju. Izađeš iz auta i pomisliš: „Bosno, volim te, ali ovo je Europa.“
S druge strane ako se u Brod vraćaš sa zapada, već tamo negdje poslije Ivanje Reke čovjek dobiva osjećaj da je ušao u Mordor. Ikea na braniku civilizacije. Pa ulaziš u taj Brod, na nekim bezveznim malim naplatnim kućicama. Na horizontu se naziru dimnjaci rafinerije i nesnosan smrad sumporovih spojeva i benzena. Čuke na ulici nema, a onaj moderni trgovački centar izgleda kao seoska magaza. Od prometa na cesti samo šleperi. Dječja igrališta prazna. Izađeš iz auta i pomisliš: „Brode, volim te, ali ovo je tamni vilajet.“
U našoj potrazi za kontinentom Gruzije može se primijetit isti fenomen. Da smo kojim slučajem otputovali nazad kući iz lijepog i sjajnog Tbilisija, mogli bi mirno reći da smo bili u biseru Nove Europe. Ali eto, spletom okolnosti avion leti na relaciji Kutaisi – Budimpešte, pa se čovjek pri povratku kući ponovno susretne s ne-metropolskom, da ne kažem, provincijskom Gruzijom. I opet se vratimo na početak naše dileme i pitanja: Na kojem kontinentu je Gruzija?
Zadnje jutro u našem lijepom stanu u centru Tbilisija probudio nas je miris svježe kuhane Mehmed-efendijine kave i miris svježih đevreka koje je kum sabah-zorom pazario u obližnjem Sparu. Temperatura zraka se spustila ispod dvocifrene brojke, što je rezultiralo nepredviđenim problemom. Nije bilo vode. Ne bi to ni predstavljalo nekakav problem, kava je već bila skuhana, a i imali smo što za piti. Ali nismo znali kako da riješimo svoje jutarnje rituale.
– „Kume, nema vode.“ – obavijestio me je kum.
– „Al ja moram s…“ – nisam stigao ni završiti
– „Pa moraš, jebiga. Idi. Mislim da ima još vode u kotliću taman za tebe.“
Nije bilo više vode u kotliću samo za mene.
Ne znam kako nam je pala fenomenalna ideja da u školjku istresemo dvoguzu lokalne gruzijske pive koju nismo ni otvorili iako smo imali najbolju namjeru da se nalijemo uz kojeg unučića Sarajishvilija. No, kako bilo da bilo, dobili smo nužnik pun probavljene gruzijske hrane zaliven ogromnom količine pivske pjene. Normalno, baladi nije bio ni tu kraj jer se probudio treći član naše ekspedicije, koji je također, pogađate, je l’…
– „Pošalji gazdarici poruku: 3.6. Not great, not terrible. I nek pošalje likvidatore.“ – rekao sam kumu, te smo brže bolje napustili mjesto havarije.
Naš naftomobil nas je čekao tamo gdje smo ga i ostavili prekjučer – na parkingu ispred zgrade vlade, a moćni korejski 1.6-litarski benzinac je kresnuo u času i mi smo se uputili nazad prema Kutaisiju.
Kako smo odmicali od centra prema periferiji ponovno smo se vraćali u sumornu post-sovjetsku realnost, gdje su se opet pojavile otrcane Volge sa zavarenim paktregerima po krovovima, hruščovke s razvaljenim fasadama i generalno sivilo ili kako je Vnuk dobro konstatirao: „Sovjeti su iz ove zemlje isisali svu boju“.
Ubrzo smo se našli nazad i na autocesti koja je prolazila tik uz „granicu“ s tzv. Južnom Osetijom, a vrhunac te dionice bila je krava koja je pasla travu između odbojnih ograda na sred trase. Kako to inače biva, naravno da nitko u datom trenutku u rukama nije imao nikakav uređaj za fotografiranje/snimanje, koliko god to bilo čudno, tako da je ovaj događaj ostao u rubrici vjerovali ili ne.
Nakon što smo se sigurno vozili dva sata odlučili smo stati negdje da se okrijepimo i popijemo kafu. Kum je putem interneta pronašao nekakav establishment s dobrim recenzijama, a koji se zove Bora Bora. Problem je bio pak u tome, što smo prolazi pokraj mnogo establishmenta, a svi su imali velike natpise na gruzijskim hijeroglifima koje mi, jasno, ne čitamo. Međutim, na jednom objektu sam primijetio da se slova ponavljaju i sasvim logično zaključio da bi to mogla biti Bora Bora. Iako, do dan danas nismo razjasnili da li je to zaista bio taj objekt.
Kad kažem objekt ili establishment, to kažem u najširem mogućem značenju zato što je užasno teško definirati ovaj tip objekta. Jerbo ima elemente: male trgovine široke potrošnje, pekare, restorana, fast fooda, kafića i hipsterske kafanice. I sada zamislite da sve to stavite u nekakav gruzijski mikser i dobro izblendate i izlijete u jedno 50 četvornih metara prostora. Dobit će te Boru Boru (naravno, ako je to Bora Bora). Unatoč svemu tome – fantastično mjesto! Ne mogu se više ni sjetiti da li smo pili eKspreso (talijan upo s Vespe) ili tursku kavu. Normalno, uzeli smo i nekakav gruzijski burek u nastajanju, a onda smo kum i ja primijetili na kasi pletenu korpu punu princes krofni. Ono što je fascinantno je to da su u princezu koja stane u šaku uspjeli injektirati jedno pola kila fila kojeg je, jasno, nakon prvog zalogaja bilo na sve strane. U jednom je trenutku u Boru Boru (ako je to, jel…) ušlo jedno 5-6 Švaba odnosno švabo-šprahnih osoba pa je to postalo pravi internacionalni establishment. To me podsjetilo na jedan događaj prije nekoliko godina: naime, vraćali se moj kolega i ja s jednog poslovnog puta nazad u Slavonski Brod. I sad di je daleki Brod od Tešnja valja nama putovati preko sat vremena sigurno, predložim ja da mi sjednemo nešt pojest. Lagano, ipak smo na putu, možda jedno 30-40 ćevape, možda malo miješanog, pljeskavicu, eventualno dvije i jedno možda tri-četir hurmašice. I sjednemo mi tako u jedan establishment, čini mi se da se Dallas zove, tamo dolje ispod Doboja negdje. I čekamo mi tako našu hranu kad odjednom ulaze u restoran: Austrijanac, Mađar, Turčin i Poljak. Okrenem se ja prema kolegi pa upitah: „Jesmo mi ovo sjeli u vic?“. Ne, samo je EUFOR imao stanku za gablec.
Nakon možebitne Bore Bore uputili smo se dalje na put prema Kutaisiu. Nakon nekoliko nepredviđenih stajanja (mokrenje, provjere dal smo razvalili karter nakon susreta sa stijenom na cesti i slično) došli smo i do Kutaisija, po nekim drugim, a po drugima trećim gradom po veličini u Gruziji.
Otišli smo se prijaviti u hotel kojeg je držao ljubazni Gruzijac u nekim svojim 50-im. Ljubazno nas je dočekao riječima: „Hello, my friends. Dovidženja. Dovidženja.“ Nakon prijave u apartman u hotelu koji je izgledao kao iz čitanke „Učimo se kapitalizmu nakon što nas je socijalizam jahao 70 godina“, ljubazni gazda nam je objasnio da uvijek ima tople vode: „but you have to keep it runin’ for few minutes to become hot“ i da ne pretišćemo prejako na puštanje na vodokotliću uz riječi: „but you know. You no Arab. Arab always break. They always hit hard.“
Izašao sam na balkon da pogledam predivan pogled na staklenik i hruščovke u pozadini, da bi se ispod balkona valjda nekim čudom teleportacije pojavio opet gazda.
„You drink?“ – pitao me
„Yes…?“ – odgovorio sam više s pitanjem nego čvrstim odgovorom
„Georgia wine, best wine in the world!“
„Yes.“
„You wanna drink?“
„Yes.“
„Now?“
„Yes.“
„I bring you now.“
„Yes.“
„My wine.“
„Yes.“
„It’s present. Free. No money. For you.“
„Yes.“
„…“
„Thank you!“
Donio nam je malu plastičnu bočicu u kojoj je bilo bijelo vino izvađeno valjda iz škrinje jer su zubi boljeli koliko je bilo hladno. A valjda je i bilo dobro, iskreno se ne sjećam.
„My wine from my vineyard.“
„Thank you. Spasibo.“ – rekao sam razmišljajući o tome kako nisam naučio niti jednu riječ gruzijskog u ova tri dana.
Nakon što smo nazdravili domaćinovim vinom iz čašica u kojima je nekad bio senf, sjeli smo u našeg Korejca i uputili se ka zgradi novog parlamenta.
Svi mali narodi kad se nakon dugo godina oslobode tiranije i čizme opresora imaju fazu megalomanije kada pokušavaju sebi i svijetu dokazati da su i oni bitni. To je u novoj Europi nezaobilazno, a najdalje su u tome otišli Makedonci. Što je narod manji, megalomanija je veća.
Nije to ni Gruzijce mašilo, pa su oni odlučili tako da sebi naprave novu zgradu parlamenta. I normalno, što bi parlament morao biti u glavnom gradu kad ga možeš izmjestiti negdje drugdje? Ima tu mnogo simbolike, Saakašvilijeva vlada je taj projekt vidjela kao novu točku u demokratizaciji Gruzije. Tako su ulupali 83 milijuna američkih dolara u ovu zgradu i krenuli s građenjem na mjestu gdje se nalazio spomenik palim crvenoarmejcima u Velikom Domovinskom ratu (u nas poznat kao „gdje su tvoji bili 1941.?“, u ostatku svijet poznat kao WWII). Tijekom rušenja spomenika ogromnom količinom eksploziva (što nije prošlo bez ruskog mrštenja) poginuli su slučajno majka i kćer, slučajne prolaznice. Nakon svih kontroverzi, financijskih i ideoloških parlament je sagrađen, Saakašvili je sišao s vlasti, a nova vlada je shvatila da je izrazito neefikasno imati parlament u jednom gradu, a sve ostale poluge vlasti u drugom, pa su napustili zgradu i ostavili je na milost i nemilost vremenu i lokalnoj zajednici. Nekakav policajac nas je kulturno otjerao kada smo pokušali ući, tako da eto, nisu uspjeli barem dijelom kapitalizirati ovo kroz turizam, a navodno je vrući krumpir ovog ogromnog usisavača prebačen Ministarstvu unutarnjih poslova koje, tko zna, što će napraviti od ove zgrade.
Poslije toga Korejac nas je odvezao na jedan vidikovac iznad Kutaisija na kojem je smještena Bagrati Katedrala, odnosno Katedrala Velike Gospojine ili što bi mi katolici rekli Uznesenja Blažene Djevice Marije. Katedrala je iz 11. stoljeća i to, ako me moji interneti ne varaju, sa samog početka stoljeća, dakle prije Velikog crkvenog raskola. Tijekom osmanske okupacije crkva je srušena (krajem 17. stoljeća), a obnovljena je prije 10 godina. Kako to biva u novooformljenim zemljama, rekonstrukcija nije prošla po nekim uzusima struke pa je katedrala obrisana s liste UNESCOVE kulturne baštine. Iako interijer zaista izgleda kao nešto iz 11. stoljeća, koncept malo kvari jedan čelični potporni stup.
S brda smo se spustili u grad i to u sam centar, na trg Davida Graditelja. David IV odnosno David Graditelj bio je gruzijski kralj iz 12. stoljeća koji je vodio uspješne vojne kampanje protiv Turaka i koji je uspio većinu kavkaskog teritorija staviti pod gruzijsku kapu. Kao što je u pravoslavnim zemljama uobičajeno, gruzijska pravoslavna crkva ga je kanonizirala, a danas u Gruziji ima status kultnog vladara iz prošlosti, pretpostavljam kao Sveti Sava u Srbiji. Tako se i aerodrom u Kutaisiu zove zračna luka Davida Graditelja i mnogi središnji trgovi u mnogim gruzijskim gradovima nose ime po njemu.
U blizini trga našli smo restoran u kojem smo se odlučili okrijepiti, pa smo sjeli unutra i rekli kelnebaru: daj nam pive, juhe (treba nekad nešto i na kašiku pojest) i jedno dvajs-trijest onih kačapurija da ne skapamo do večere. Klopa je, kao i svuda do sada, bila odlična.
Šetali smo još malo po gradu koji definitivno ima šarma, ali se ne može usporediti s Tbilisijem. Nakon šetnje odlučili smo se popiti kavu i konjačić, pas smo našli nekakav kafić koji je odisao sovjetskim hipsterajem. Iz nekog neobičnog razloga ostali su bez Sarajishvilija pa smo se zadovoljili čačom. Za stolom do nas se odvijala zanimljiva situacija jer se odvijala konverzacija uporedno na tri jezika: gruzijskom, engleskom i srpskom.
Nije nam ostalo puno vremena do leta, pa smo se vratili u naš hotel da odspavamo koji san i uputimo se na aerodrom.
Srdačni sredovječni gazda nas je srdačno otpratio u 4 ujutro iz hotela i mi smo se uputili na aerodrom. Na parkingu nas je dočekao isti onaj čiča koji nam je izdao auto tri dana ranije. Ovlaš je po mrklom mraku pregledao auto i onda rekao da će provjeriti da li smo napravili kakvih kazni s autom pa da možemo ići ča. Uzeo je mobitel i u neku aplikaciju ukucao broj tablice i broj prometne i aplikaciju mu je rekla da smo bili dobri u prometi. I šta velite, Gruzija nije u Europi?
Nakon grozno turbulentnog leta (On the way, the paper bag was on my knee/ Man, I had a dreadful flight) spustili smo se u Budimpeštu, a ja sam se pitao da li smo našli kontinent Gruzije?
Što danas znači uopće Europa? Problem je u tome što ne postoji check lista stvari po kojem bi nešto činilo Europu. Naravno, u to ne ubrajam ove briselske birokratske gluposti. Jer i ono što je nekad činio Europu Europom – odbačeno je i kvalificirano kao retrogradno, a ono novo je uostalom postalo – univerzalno – bez obzira kao mi to vrijednosno sudimo. S druge strane, Gruzija se opirala 70 godina čizmi sa Sjevera i unatoč tome što su joj Sovjeti isisali svu boju, i dalje nisu izgubili perspektivu i pogled prema zapadu, koji je sada možda postao samo tugaljiv. Čudno je to zapravo, da u Novoj Europi pušu neki vjetrovi stare Europe. Ili je možda još gore da je Gruzija toliko dugo čekala Europe a Europe više nema.
Putuj Gruzijo, nemoj više čekati na nas
Ne pitaj mnogo, dospet ćeš i ti na rđav glas.
KRAJ
I posljednji video. Autohtona gruzijska muzika i nešto kadrova probranih s naših raznih uređaja.
Dogodine u Erevanu!
