Djeca imaju onu foru kad se nadmeću preko očeva: kao moj tata ima metar osamdeset devet, a moj tata ima metar devedes pet, a moj tata ima dva i po metra. Pa onda tata ima karavana, a ovaj tata ima kamion… u suštini, da prostite, mi stariji bi rekli – čiji tata ima veći kurac. Tako kad sam ja bio klinac, ne mogu se točno sjetiti koliko sam imao godina, ali bio sam u nižim razredima osnovne škole, vjerojatno treći-četvrti razred, znači davne 1993. ili 94. povela se rasprava koliko čiji tata ima godina. Pa ovaj ima trijes dvije, ovaj ima trijes tri, ovaj ima trisšes… i sad svi gledaju u mene, ja nemam pojma koliko mi ćale ima godina pa bubnem onako odokativno – moj tata ima četrdeset godina! Da bi stvar bila bolja, nisam ni puno mašio jer je moj ćaća tad imao 42 ili 43 godine. Na to je jedan moj školski rekao: „Tvoj tata je baš star!“ i time sam automatski bio diskvalificiran iz natjecanja. Iako, danas s odmakom uopće ne mogu shvatiti cilj te igre – valjda je bilo bolje da ti je ćaća što mlađi da te napravio s 15 pa da se tamo našao neko čiji je ćaća ima 25 ili 26 godina. Ali djeca su glupa, pa uzaludno je tražiti i nekakvu logiku u tome.
Poanta je percepcije tog mog šulkolege da je moj ćaća star sa svojih četrdeset i dvije-tri godine. Kažu da su godine samo broj – i jesu, broj koji točno određuju koliko si star. Samo naravno stvar je opet percepcije. Isto jedna ovako zanimljiva anegdota: kada se moja mater porađala prvi put – moju stariju sestru – tad je imala, ako me matematika ne vara, 23 godine. Kraj nje u bolničkoj sobi je bila neka seljančica iz Dervente od jedno barley 18 godina pa je pitala moju mater koliko ima godina. 23 – odgovori joj mater. A kol’ko ti čovjek ima godina? 29 – odgovori moja mater. Ajme! – uskliknu mlada rodilja – pa što se uda za starog čovIJeka!
Kako god bilo moj ćaća u svakoj priči ispade matorac.
Jučer sam pisao o tome kako će mi na kraju same veljače biološki sat otkucat 40 godina. Iskren da budem, nisam puno razmišljao o tome, međutim valjda kako sam to jučer napisao nekako sam to i osvijestio pa mi se negdje iz prikrajka mozga vratilo ovo davno sjećanje od prije trideset godina i rasprave u hodniku osnove škole Hugo Badalić u Slavonskom Brodu. Ne mogu reći da se osjećam staro, ali svejedno znam da ako mi se nekim slučajem zalomi da popijem pet piva da sutradan ne mogu raditi ništa produktivno osim držati se za čelo. Kada sam počeo pisati ovaj blog prije 20 godina, pet klipača sarajevskih u lokalnom bircu na Grbavici je bilo ono što smo kolokvijalno zvali kava. Srećom, nismo svi predestinirani da budemo alkoholičari, ili kako ja to volim reći – ja sam svoj pivo popio.
Kažu da su četrdesete nove tridesete, ali je tako i pola deset nova ponoć.
Ako netko moje najstarije u trećem ili četvrtom osnove bude pitao koliko ti ćaća ima godina, ona će reći 40. Samo što ću ja tad imati jedno 47 ili osam, ali nema veze, ovaj prvi broj je ionako samo bitan. Ko zna, to će biti 2031. ili 32- – možda bude trend da pobjedimo u toj igri, osim ako, jasno, ne bude netko stariji. Ili mlađi. Što već bude mjerilo.
Kako god mi percipirali tu magičnu brojku od 40, kao mlado ili staro ona je i dalje – brojka 40. To je dosta godina. Kao što jučer napisah – to je pofajn star oldtimer. Neke države nisu toliko trajale – eto npr., ako me matematika opet ne vara, Istočna Njemačka nikad nije proslavila svoj 41. rođendan. Kako bilo da bilo, staro ili mlado, uz tu riječ se neminovno veže pojam sredovječan, jer jebiga, osjećao se ili mlado ili staro, to ti je sredina, i to opet ako imaš sreće. Mislim da muškarci u Hrvatskoj prosječno umiru sa 73,8 godina – što je onda polovina života, ako me i dalje služe kalkulacijske sposobnosti sredovječnog mozga – 36,9 godina.
Kada sam se već dotakao aritmetičkih sredina, zanimljivo je da je pokojni Đorđe Balašević svoju pjesmu „Na pola puta“ objavio 1982. na albumu Pub kada je imao, ako me opet matematika ne vara – 29 godina. Pa i sam kaže: I da znaš, tri sam banke potrošio /a da nisam ni slutio /da sve to tek prohuji s vihorom.
Jednom za uvek.
Nije čak mi puno fulao – jer mu je pola puta bilo za nekih 5 godina. Ali svejedno je čudno kada je baš te 1987. pjevao „I negde sasvim u dnu novina mala i beznačajna vest/ da jedan peva deset godina /otpevo i on svoje/ gotovo, gotovo je“, a poslije toga je imao plodonosnu karijeru koja je trajala još 34 godine!
Svejedno ode prerano. Jer kao što rekoh – sve je to opet stvar percepcije.
No, da ne bi ovi otišlo u pretjeranu morbidnost i još samo par misli za kraj. Sredovječnost je zapravo grčevito preslagivanje u glavi toga da li se napravilo sve što se trebalo napraviti i je li kasno da se još šta napravi. Poput toga da se, na lijepom hrvatskom jeziku rečeno, iz fijoke izvadi nezavršeni rukopis i završi. Iz Đoletovog primjera je vidljivo da ne mora biti kasno. Gotovo, gotovo nije.
Iskren da budem nisam ni razmišljao tome, barem ne na svjesnoj razini. Neki dan gledam još jedan u nizu digitalno obrađenih koloriziranih „novih“ snimaka Drugog Svjetskog Rata: 1940. je i njemački Panzeri nadiru u Francusku i slijedeća slika – Hitler ispred Eifelovog tornja. Ne znam zašto, ali došlo mi je da proguglam koje je Hitler godište. Imao je tada 51 godinu. Ne znam zašto mi je to uopće bilo bitno, kao da imam još 11 godina da okupiram Francusku. Od morbidnog do bizarnog – čovjek razmišlja što se kad može napraviti . Pa uostalom ako je Joe Biden predsjednik Amerike – stvarno za ništa nikad nije kasno.
I za kraj još jedna stvar koje sam se sjetio, pa da i ovu priču stavimo ad acta jer mislim da se više njome neću baviti, barem ne do onog uklesivanja u kamen za deset godina. Davno nekad, doista sad davno, mislim da sam bio srednjoškolac ako ne i nešto mlađi, čitao sam zbirku priča Mome Kapora. Ne sjećam se ni jedne priče, čak ni kako se zbirka zove, a nisam ni siguran je li baš autor Momo Kapor – osim jedne priče – a to je nekakva tlapnja sredovječnog muškarca. Sjećam se dobro da počinje nekom scenom nekog diskača gdje neka mlada zgodna djevojka pleše golog i orošenog trbuha a on kao u fazonu: „eh star sam, a nisam, a opet jesam.“ To je pretpostavljam na tragu onih kabrioleta i gonjanja studentica i šta ja znam, ali sjećam se točno da je tom slikom započeo priču. I kasnije piše kako je biti sredovječan čovjek grozno jer su sredovječni ljudi – sami. Kaže mladi uvijek hodaju u skupinama, grupišu se, imaju udruženja mladih, nastupaju kao mlada snaga i sila u kolektivu. Starci imaju svoja udruženja, svoje domove, igraju balote, žive u staračkim domovima, imaju svoj starački kolektiv. A sredovječni ljudi nemaju svoje grupe, svoja udruženja i svoju silu. Nastupaju kao individue i zapravo su istinski sami.
Ima možda nešto na tragu toga: ali zaboravio je bitnu stvar – ovo je vrijeme kada naša generacija vlada. Ili kao što bi tužni Abe Simspon rekao: Ja sam star, nitko me ne sluša. Na toga potištena Lisa Simpson kaže: Ja sam klinka, nitko me ne sluša. U tužni skup upada Homer Simpson: Ja sam bijeli muškarac, godina 18-49. Svi me slušaju, koliko god moji prijedlozi bili glupi.
I da znaš, sve sam rebuse rešio
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.
