… blog.
Orwell je u svom eseju o tome zašto piše naveo četiri razloga zašto pisci pišu. Kaže on, naime, da ta četiri motiva postoje kod svih pisaca, samo omjeri variraju s vremena na vrijeme obzirom na kontekst u kojem žive. Naravno, osim potrebe da se zaradi za život, što konkretno u mom slučaju nije motiv, jer da živim od pisanja odavno ne bih živio. Ta četiri razloga su: 1. Čisti egoizam, 2. Estetski entuzijazam, 3. Povijesni poriv i posljednji četvrti je Politička svrha, s tim da je riječ „politički“ u najširem mogućem smislu. Da sad ja ne prepričavam njegov esej, preporučujem svakom da ga pročita. Spomenuo sam to jer se u suštini slažem s njim, međutim pokušavam sada biti na putu da odgovorim na negativ tog pitanja, pa se pitam zašto ne pišem, tj. zašto sam prestao pisati.
Đabalesku misao, kovanica koju koristim za svoje pisanje je ta struja svijesti koja me od nekakve generalne ideje odvede negdje, a to je najčešće nigdje jer na kraju otvori više pitanja nego što dadne odgovora, a đabalesku je jer je zapravo džabalebaroška, kruva ne išće, nit ga daje. Samo ovako đabalesku dobro zvuči, kao nekakva džabe burleska ili nekakav rumunjski stil teatra apsurda – Gjăbalescu.
Kod đabalesku misli je fascinantna ta nadogradnja misli koja najčešće ne mora biti povezana, a možda je i povezana na nekoj podsvjesnoj razini. Nakon jučerašnjeg teksta, nakon što sam nakucao tekst, ovlaš ga prelektorirao (to npr. s tekstom prije toga nisam napravio) i objavio, normalno da sam ga pročitao nekoliko puta i onda samo opet osvijestio neke stvari. Tako mi se počela motati i misao o tome zašto sam prestao pisati blog. Moguće je čak da mi se to pitanje počelo vrtjeti po glavi jer mi se ponovno javio onaj stari osjećaj koji sam uvijek volio, onih nekakvih popratnih rituala koji možda čak i nisu dio samog procesa pisanja, nego lektoriranja, kontrole, izmjene i naknadnog promišljanja. Gotovo da sam i zaboravio koliko to volim zapravo, osim, naravno, samog pisanja.
Ovo nije tekst isprike zašto nisam pisao, jer realno nemam se kome ispričavati: nemam ja životnu misiju dijeliti svekolikom pučanstvu ono što napišem, jer prvenstveno sve što pišem – pišem prvenstveno zbog sebe. Ili kako bi rekao drug Orwell – sheer egoism. Nedavno sam vidio nekakav reals gdje Howard Stern intervjuira Quentina Tarantina pa ga pita koji mu je najbolji njegov film, na što ovaj odgovara da mu je najbolji ovaj zadnji – Bilo jednom u Hollywoodu. Pita ga zatim Stern, a gleda li on uopće svoje filmove – na što mu Tarantino odgovara vrlo jasno: pa naravno, ja te filmove pravim za sebe – svi ostali su pozvani.
Svi ostali su pozvani! Kakva sjajna izjava i sjajna filozofija. Kakav bi film bio film da nije objavljen ili đabaesku tekst koji će stajati negdje na dnu prašnjave fijoke. Pa nisam Kafka jebote, pa da na samrti tražim da mi spale tekstove ko one vikinške lađe, pustiti rekom pa žaliti, nek ih đavo nađe.
Naravno kad objaviš tekst, očekuješ da će to netko pročitati, u protivnom ih ne bi ni objavljivao. Međutim zapravo, tu sad počinje glavni razlog mog odustajanja od bloga, ili možda optimističnije rečeno – dugogodišnje pauze. Pisao sam svašta i probao sam svašta – od osobnih promišljanja (đabalesku), filmskih i muzičkih kritika, političkih analiza, povijesnih tekstova međutim realno ono gdje sam najbolji, što što mi je pričinjavalo najviše zadovoljstva kod pisanja su zapravo moje piče, moje dogodovštine i naravno moji putopisi – što sam opet ja. To na kraju krajeva i statistike čitanosti vrlo lako dokazuju jer su ti tekstovi oni koji imaju najviše hitova. Time je ovo ono što nazivaju personal blog, a ja sam zapravo vrlo privatna osoba ili barem to želim biti. I problem mi je da se ogoljujem u javnosti, odnosno na internetu. Nisam ja nikad, niti bih to mogao, niti je to moguće, od toga napravio biznis pa da mi je to napravilo vilu u Istri, pa onda, jebajiga, progutaj ponos, napravi od sebe reality nek te gleda ko stigne. Lakše je plakati u Ferrariju. Ili novom Mercedesu S63 4Matic.
Kad sam bio student, onda mi je to bilo fora, što pišem neke svoje dogodovštine i gluposti. Haha napili se, jeli pite, završili mamurni u Mostaru. Ali mi je i to, kako je blog postao čitaniji, počelo smetati – prilaze mi neki ljudi koje jedva znam ili ih uopće ne poznajem i pričaju mi o mom životu, odnosno o onome što sam napisao. Koliko mi god možda to imponiralo, ne mogu reći da sam se najbolje osjećao u tome – pa ti sad budi jeben i pošten. I tako se blog počeo nekako spontano gasiti (iako, primijetit ćete da sam uvijek grčevito ga držao u životu, produžavao domenu i hosting i egzistenciju mu jer ga nikad nisam htio pustiti niz vodu. Da ga đavo nađe!).
Neki su pomisli da nakon što sam se odselio iz Sarajeva, da više nisam imao što reći, odnosno napisati. Iskreno, imamo sam milijun stvari za napisati i vjerojatno ću neke i napisati jer se sad već dogodio dovoljan vremenski odmak. Međutim nisam tada htio pisati neke dogodovštine iz profesionalnog života jer mi se činilo neetično i neprofesionalno prema mojoj karijeri i kolegama. Jebiga, možda je te neke stvari shvaćam preozbiljno.
Kada smo moja tadašnja drugarica, moja sadašnja supruga, sudružica i moja bolja polovica putovali u Ukrajinu o tome sam pisao ali sam imao nekakav grč jer nisam želio našu intimu ogoliti i ono što smo mi vulgarizirati u sferi javnog. Jebiga, nisam ja Ella Dvornik. I znam da mi je moja Drugarica strašno zamjerila što nisam pisao o našem putu u SAD. Međutim, to putovanje je završilo tako što sam ja bio na koljenima u kuhinji jednog stana u Harlemu s prstenom u ruci i… ne znam, to staviti u kontekst đabaleskua mi se čini kao da trijaviliziram najbolju stvar koju sam napravio u životu i nas kao nas. Iako, sad mislim da ću napisati jednog dana i štoriju o tome, jer stvarno je šteta da se ne napiše.
Na kraju balade pitanja svih pitanja je zapravo kako ću voditi osobni blog a da budem i dalje privatna osoba. Nova godina, nova nafaka. Probat ću, pa dokle me dovede. Baciti niz internet pa žaliti, nek ga neko nađe!
