Bajramluk

Bilo je to prije sedam godina na samom kraju kolovoza. Mjesto radnje je Srebrenik, BIH.

7.00 je i ulazim u firmu koja se bavi uređenjem automobilskih interijera držeći volan od Mercedesa u ruci.
– Dobro jutro! – veselo sam poželio uposlenicama koje su tek došle u firmu.
– Dobro jutro, izvol’te? – pitala ja jedna, a ja sam poskakivao s noge na nogu držeći volan u ruci.
– Jel’ bogati, jes to doš’o da ti se volan presvuče? – pitala me je, a ja nisam stigao ni odgovoriti na prvo pitanje. Lagano sam kimnuo glavom.
– Bogami ne znam… sutra je bajram, šef bi nas mog’o pustit kući. Treba kolače ispeć’! – rekla mi je kiselo, vjerojatno potajno iščekivajući da ću se taktički povući, ali na moju sreću u to je došao i gazda.
– Jutro, Jimbo, je l’? Jes’ dotero kombi? – pitao me, a ja sam i dalje poskakivao s volanom u ruci.
– Mašala Jimbo! Djevojke, ajmo ‘vako, uzmite momku volan i presvucite mu to, to ćete vi brzo, i onda razgulite kući peć’ kolače. Jimbo, daj ključ od kombija, momci će sad počet presvlačit. I to će za čas! – šefovski je gazda odmah organizirao posao u sedam i dvije minute.
– Kolk’o brzo? – pitao sam i dalje poskakivajući.
– Mersiha bona, uzmi odma’ momku volan!
– Al’ šefe, kakva je to boja? Nemam takav dezen. – odgovorila mu je Mersiha pokušavajući izboriti raspust i napad na oklagiju i razvlačenje jufke.
– Ajde bona, imaš bež kožu, napravi to momku. Evo, vid bona – prebirao je po velikim rolama kože – evo vid, isto – isto! – rekao je držeći u ruci veliki komad bež kože.
– A kombi? – pitao sam i dalje poskakivajući s noge na nogu.
– Kombi će bit gotov do četir’. A hala ti je tamo! – pokazao je na jednu prostoriju na kojoj je bilo metalni amblem djeteta koje sjedi na tuti.
– Hvala. – odskakutao sam do WC-a.
Ušao sam nazad u prostor gdje su sjedile švalje, Mersiha je prebirala po volanu, a jedna od njih je držeći džezvu u ruci rekla: – Momak, morel’ kafa?
Sjedio sam na maloj kožnoj fotelji i pio kavu iz malog fildžana dok su švelje taktički razglabale plan bajramskih priprema.
Allaha mi, ‘ko će tolike kolače ispeć’? Onaj moj pojeo sinoć tepsiju baklave. Pa ‘ko pojede još tepsiju baklave?! Moram ići kupit još jufke. Danas će bit gužva, već jutros je pun grad bio naših Švaba….
Mersiha je provlačila bijeli konac kroz bež kožu na Mercedesovom bež volanu.
***

Ubiti vrijeme od 7.30 do 16.00 u Srebreniku je vrlo izazovno. Prvo sam pozvao jednog kolegu s kojim sam prvo popio dvije kave, pa me onda vozio da vidim tvrđavu Srebrenik, pa smo išli popiti još dvije kave, pa sam išao gledat kako je lakirao jedan kamion i na kraju kad više nismo znali ni jedan ni drugi što bi više, rekao mi je: Vodim te na najbolje ćevape na svijetu!
Ne znam što mu je bilo da je to rekao meni, koji sam prošao najveći quest u potrazi za najboljim ćevapima, obijajući više ćevabdžinica po Bosni nego Odisej hridi.
– Enese bolan, to su vrlo ozbiljne riječi… – upozorio sam ga na vrijeme.
– Bolan Jimbo, vidjet ćeš. Najbolji i kraj! – rekao je i dalje samouvjeren u svoje riječi.
Sjedili smo u ćevabdžinici a ispred nas su bili prazni limeni tanjuri na kojima su bile mrvice upokojene lepinje, prazne plastične čaše od jogurta i grudice masnih papirnatih ubrusa.
– I? – nestrpljivo je gledao u mene.
– Što jes’ – jes’, izvrsni ćevapi.
– Eto, bolan, jesam ti rekao da su to najbolji ćevapi na svijetu! – izmamilo mu se zadovoljstvo na lice.
– Enese, odlični su. Ali, jebajiga, nisu najbolji.
Lice mu se naglo smrklo.
– Matere ti, đe su bolji?
– Kod Harija u Travniku – ispalio sam kao iz topa.
– ‘Ta ti Slavonac znaš gdje su najbolji ćevapi. Ajde idi jedi one svoje kulenove! – rezignirano je bacio je novce na stol.
– Dobro Enese, ‘oćul ja išta platiti danas? – pitao sam ga, a on je samo ljutito odgovorio: – Nećeš!
***

Bilo je 16.00 a ja sam sjedio u kombiju koji je bio presvučen u nove kožne presvlake. Na suvozačevom sjedalu sjedio je Mercedesov bež volan besprijekorno presvučen u bež kožu.
Upalio sam kombi, svezao se, stisnuo kvačilo i taman da ubacim u brzinu kad zazvoni telefon.
Šef.
– Halo
– Jesi još u Srebreniku?
– Da, evo taman krećem nazad.
– Aha, aha…
– Reci.
– Je l’ bi ti se dalo skočit do Beograda?
– Sad?
– Da, sad. To ti je tu blizu.
– OK.
– A s kombijem si?
– Da, s kombijem sam.
– Kako izgleda?
– Jebeno!
– Pošalji mi slike!
– Može, čim izađem iz roaminga.
– Ajd, da se ne truckaš kombijem do Beograda, poslat ću ti Pašu da ti dotera auto do Županje pa se gore zamijenite. Hoćeš da ti dotera tvoj auto?
– Ne može.
– Šta, ključ je kod tebe?
– Ne, volan je kod mene.
– ….
– Ma, skinuo sam volan….
– Nema veze, poslat ću ti neki auto, čekat će te on na Desetki u Županji.
– OK...
Tut tut….
***

Sjetio sam se da u nedjelju imam let za Washington DC, a taj je dan, ako me interneti ne varaju, bio četvrtak. I sjetio sam se da je sada posljednja prilika da materi odradim „bosanski šoping“, jer kako je krenulo tko zna kada ću se vratiti s ovih svojih putešestvija. Bosanski šoping vam je kisela voda iz Tešnja i jeftini lijekovi.
Otišao sam u apoteku, kupio medikamente i potom otišao u jedan tržni centar koji se nalazio na magistralnom putu Tuzla – Orašje.
Parkirao sam kombi s novim prekrasnim kožnim presvlaka na dupke pun parking. Gužva je bila ogromna. Ušao sam u trgovinu, a svi su gurali kolica koja su bila prepuna sokova, mineralne vode, jufki, oraha, čokolade za kuhanje, mesa, kruha i svega ostalog potrebnog za proslavu Bajrama. Uostalom kao i kod nas pred Božić i Uskrs. Minus alkohol.
Stajao sam u redu za blagajnu držeći u rukama pakiranje mineralne vode. Ispred mene je bio jedan čovjek, po odjeći se vidjelo da je bio slabijeg imovinskog statusa, on je na traci imao nekoliko vrećica s bombonima i nekoliko čokolada. Blagajnica mu je otkucala to, on je platio i izašao iz trgovine.
Po tom sam ja došao na red s pakiranjem Tešanjske princeze. Blagajnica me samo sumnjičavo pogledala, jer sam jedini ja bio koji nije praktički imao ništa za kupiti u moru ove predblagdanske šoping groznice. Otkucala mi je vodu, a ja sam rekao:
– I šteku crvenog Marlbora.
Grozničavo je kopala po blagajni, ali nigdje nije mogla naći cigarete.
– Znate šta. Otkucat ću vam ja cigare i kiselu, a kolegica će vam sad donijeti cigarete. Da se ne pravi red. Ramizaaaa, daj iz skladišta šteku crvenog malbora!
Stajao sam kraj kase čekajući šteku cigareta, a ona je već počela kucati robu kupca koji je bio iza mene.
Ubrzo se pojavio onaj što je bio ispred mene, što je imao nekoliko čokoladi i vrećica bombona.
– Jesam li ostavio dvadeset maraka ovdje? – pitao je blagajnici, a ona je u groznici blagdanske gužve samo odbrusila:
– Ne znam, ako su tu – tu su, ako nisu – nisu. Vidiš kolka je gužva!
On je snuždeno tražio novčanicu od 20 konvertibilnih maraka. Kada je nije našao, pažljivo je gledao po podu trgovine putem koji je maločas izašao. S izrazom velike tuge izašao je iz trgovine i nestao negdje na parkingu.
Moram priznat, malo mi se steškalo kad sam vidio taj prizor. Nekom je cvaja ceh u birtiji, a nekom je na Bajram veliko ko kuća. I dok sam sad ja tako snuždeno gledao kako se on gubi u masi automobila na parkingu tržnog centra, vrtio sam kusur koji mi se nalazio u ruci. Skužim tada da u ruci imam više novaca nego što bih trebao imati. Nadljudskim naporima kao onaj meme kad se onoj ženskoj vrte jednadžbe iznad glave, skužim da imam točno 20 maraka više nego što bih trebao imati! I shvatim što se dogodilo. Naime, on je ostavio 20 maraka na blagajni, a razdrkana blagajnica je moj kusur stavila na njegov kusur koji on nije pokupio, i onda ja pokupio sve! U to se pojavi i Razima sa štekom Marlbora, ja joj je otmem iz ruke i dam petama vjetru van iz trgovine.
Izašao sam na parking na kojem je bio valjda čitavi Srebrenik. Užurbano sam hodao od auta do auta, ne bih li našao čovjeka koji je ostao bez bajramluka, ali ga nažalost nisam našao. Otvorio sam vrata od kombija, bacio unutra paket mineralne i šteku, sjeo za vozačko sjedalo, laktove spustio za volan i rukama se uhvatio za glavu.
Uzeo sam čovjeku 20 marka na Bajram.
Gledajući tako naslonjen za volan u prazno krajičkom oka spazim nekog drljavog crvenog Golfa dvojku. Okrenem glavu u stranu i vidim tog lika kako s tužnim izrazom lica se polako probija kroz prepuni parking.
Izletio sam iz kombija i počeo trčati za tim Golfom
– Druže, druže! Alo, druže, stani!!
On se polako probijao a ja sam trčao najbrže što sam mogao, a to istini za volju i nije jako brzo. To je kraj osmog mjeseca i jako je vruće, njemu su svi prozori na tom truljavom Golfu bili otvoreni, međutim kroz zveket dizela i žamora prepunog parkirališta on me nije čuo. Međutim morao je stati kada je izlazio na magistralu i u tom trenutku sam ja doletio do njegovog prozora. Ostao sam bez zraka. Htio sam mu objasniti kako sam slučajno pobrao njegovu lovu, da je nadrkana blagajnica stavila moj izvratak na njegovo kusur, međutim jedino što sam uspio prozboriti dok sam mu ubacio 20 marka kroz prozor u njegovo krilo bilo je:
Bajram barčula!
Lice mu se iz tuge prvo promjeni u strah, potom u čuđenje i napokon mu se pojavi široki osmijeh na licu.
Sjeo sam u kombi. Sve je bilo u redu. Karma je u balansu. U Sili nema poremećaja.
Hvala ti Bože zajedničkog nam praoca Abrahama.
***

Pedeset kilometara dalje i sat vremena kasnije na parking restorana Desetka ušli smo u isto vrijeme, Pašo sa sjeverne, a ja s južne strane. Stali smo jedan pored drugog, kratko se pozdravili i panično počeli prebacivati stvari iz auta u auto: njemu se žurilo kući, a meni se žurilo da dođem u Beograd što prije. Cijela ta primopredaja je izgledala komično –  došli smo u isto vrijeme, i u valjda u manje od minuta zamijenili vozila. Da nas je netko sa strane gledao, sigurno bi pomislio da se ovdje događa neki kriminal.
Pašo je trubnuo i krenuo prema autocesti, a ja sam se svezao i gledao na mobitelu da li mi je bolje ići u Srbiju preko Bajakova ili preko Šida ili pak Principovca. Bila je večer uoči Bajram i na granicama su bile gužve.
Dok sam ja tako gledao na karti koja crvena linija je najmanja na kojem graničnom prijelazu, iz restorana je izašla starija gospođa, Romkinja, lijepo obučena s mnogo prstenja na rukama i zlatnim lančićima oko vrata. Došla je do mog auta taman u trenutku kad sam uhvatio ključ da anlasujem moćni dizel agregat.
– Ajde da ti gatam! – rekla mi je s jakim romskim naglaskom.
– Fala ljepo. – rekao sam joj s najjače lansiranim odjebom.
– Daj da ti gatam. Meni ljudi mnogo plaćaju da im gatam. – bila je uporna.
– Neću, ne vjerujem u to i ne zanima me. Žurim. Doviđenja! – bila me je već pofajn raspizdila, pa sam brzo počeo kurblat prozor da ga zatvorim i da ju maknem od sebe. Staklo se skoro zatvorilo, kada je ona stavila prste obje ruke na njega i rekla:
– Uzeo si nešto što nije tvoje, ali si to vratio.
Doslovno su mi se noge odsjekle.
– Mo, mo, mo, molim? – izmucao sam
– Uzeo si nešto što nije tvoje, ali si vratio. Ja ti znam sve, mene ljudi plaćaju mnogo da im gatam.
Sjedio sam i dalje u šoku u autu.
Potom mi je još rekla par stvari koje jesu bile točne, ali su bila vrlo opća mjesta- nisi još ženjen – da nemam prsten na ruci, radiš puno – no shit Sherlock, u službenom sam autu u 19h navečer daleko od kuće… nije me to ništa iznenadilo, koliko ovaj njen game opener.
Uzeo si nešto što nije tvoje, ali si vratio.
Dao sam joj 50 kuna, sudeći po njenoj reakciji ovi ostali plaćaju puno više.
– Znam da ti ne vjeruješ u to, ali se prekriži. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Prekrižio sam se.
– Sve će biti dobro. – rekla je Ciganka i negdje se izgubila.
***

Sjedio sam u bircu pumpe na Paliluli, a frajer s kojima se našao je laprdao:
– Brate, imaš još onog Mercedesa? Slon beše? Jako, kakva kola! Pa to su zaklali četiri krave da naprave ona sedišta!
Tupo sam gledao ispred sebe dok su mi odzvanjale riječi:
Uzeo si nešto što nije tvoje, ali si vratio.