Tražeći jedan Jergovićev tekst o legendarnom jugoslavenskom bardu narodne muzike Tomi Zdravkoviću sjetio sam da je legendarni i nažalost pokojni Denis Kuljiš za Jergu, očito iznerviran njegovim hiperprodukcijski štancanjem nekrologa napisao: “Kad umreš, još te čeka ozbiljna opasnost da padneš pod Jergovićevu pisaću mašinu.“
U potrazi za tekstom koji je Jergović napisao još davno prije nego je lik i djelo Tome Zdravkovića ponovno uskrsnulo nakon Bjelogrlićeva filma, nažalost na bespućima interneta sam našao samo tekstove koje je pisao u ovom revivalu Tome u kojima je legendarni Leskovčanin pao pod Miljenkovu pisaću mašinu kao serijska žrtva njegovih novinskih in memoriama.
Taj famozni, sad već i davno napisani (i meni izgleda izgubljeni) tekst mi je jedan od boljih Jerginih tekstova uopće: sjajno je dočarao atmosferu, kako je to Jergović nekad lijepo znao, gdje ulazite u mračnu kafanu s njim i, čini mi se, njegovim stricem/ujakom, gdje teški duhanski dim tromo levitira iznad kariranih stolova za kojim sjedi napaćeni lumpenproletarijat izašao s puta iz središta rudnika Kreka – Banovići. Sjajan tekst, kojeg je on naravno usro s nekom svojom političkom žuči post-Tominog svijeta, ali svejedno, barem je taj uvod sjajan koji može stajati kao tekst za sebe.
Toma Zdravković je fenomen čiji se prvi susret pamti. Ja, naravno, nisam bio u prilici upoznati niti vidjeti pokojnog Zdravkovića jer kad je Toma otputovao na binu nebeske kafane, moj muzički doseg bili su Trešnjevački mališani i Tajči.
Toma Zdravković je legenda narodne muzike. On je bio zvijezda tog svijeta, ali mu je Bjelogrlić sjajno u usta stavio repliku, kada ga doktor na beogradskom VMA onako s visoka i snobovski prokazuje kao pevača narodne muziku: Narod nema veze s tim.
Tomu nisam nikada prije slušao, iskreno niti čuo, kao uostalom ništa iz tog svijeta jer jednostavno nisam imao doticaj s tim – dok nisam došao studirati u Sarajevo.
Bilo je to prije 20 godina, sredina je studenog i – Bajram je. Ovaj puta ramazanski. Sarajevskom mahalom Bistrik iz malih pekara i ćoškova careve džamije i austrijskog dvora Konak širi se miris ramazanskih somuna. Pada prvi snijeg te zime, gust i mokar, koji škripi pod gumama starih trolejbusa koji se tromo okreću na okretaljci Austrijskog trga, nekadašnjeg trga cara Dušana, a prije toga trga Franje Josipa I. Spokojno je kako i dolikuje najvećem islamskom blagdanu koji je došao nakon jednomjesečnog posta koji se striktno drži od zore do sumraka, od sabaha do akšama. Nema puno ljudi na ulicama, tek tu i tamo pokoji taksi projuri gazeći snijeg ulicom Hamdije Kreševljakovića, skrene u ulicu Bistrik i izgubi se kroz tunel koji ulazi u Franjevačku.
Sjedili smo u mojoj prvoj studentskoj gajbi: moj cimer i stanodavac i njegov otac. Sjedili smo toliko blizu plinske grijalice da smo mogli osjetiti kako nam koljena gore dok nam je za vrat puhao ledeni vjetar koji se provlačio kroz krovne prozore čije je dihtunge razvalila detonacija minobacačkih granata koja je neprestano tresla četiri godine ovaj grad, a stala prije nekih osam-devet. Bilo je, onako petparački rečeno, vraški hladno.
Jeli smo hurmašice i činilo se da će to biti sve od bajramskog ugođaja. Zazvonio mi je telefon, nazvao me moj novi prijatelj Sarajlija.
– E Jimbo, đes, šta se radi?
– Evo pomalo…
– Bajram je! Ajde dođi tu do Marindvora, ulica Kralja Tvrtka. Imamo bajramski dernek, pa ćemo do grada.
– Ma ne znam, tu sam s cimerom i njegovim ocem.
– Povedi i njih bolan! Ajde vidimo se.
Tut tut…
Nije mi se činilo da bi bilo u redu da razbijem ovaj trijumvirat, dok mi cimer nije tiho rekao:
– Idi Jimbo. Bajram je, bit će ludnica. To ti je kao gore Božić.
Svezao sam pertle na vojničkim čizmama, pozdravio razbijeni ostatak trijumvirata i strčao se niz stepenice u hladni hodnik opločen pločicama iz vremena sutona K&K monarhije.
Ispred Konaka sam ulovio taksi. Metalik Golf staje kad išće raja. Uskočio sam na suvozačevo sjedalo.
– Večer! Ulica Kralja Tvrtka
– Marindvor – rekao je umorni taksist i opalio tipku taksimetra koji se resetirao kao video rekorder kad nestane struje.
Prešli smo preko Careve ćuprije Miljacku. Kafana Stari Grad gdje smo gotovo svaki dan pili kavu bila je prazna. Vozeći se Obalom Kulina bana škicajući sokake vidio sam praznu Baščaršiju. Prošavši iznad Sebilja vidio sam samo tanki neugaženi sloj snijega, i tek ponekog čovjeka koji je čisti snijeg ispred svog lokala. Atmosfera je neodoljivo podsjećala na tišinu i spokoj Badnjaka sve dok se vrata crkava nakon polnoćke ne otvore, a pastva razmili po mnogobrojnim birtijama. Vozili smo se Titovom ulicom kojom je sporadično prolazio tek pokoji čovjek, a cestom tek pokoji taksi.
Došli smo na Marijin Dvor, austrougarski kvart izašao s crtaće ploče Augusta Brauna koji je krstio ovaj kvart po svojoj ženi. Dao sam taksistu nekoliko kovanica meni još uvijek nove valute, pošto sam u ovom gradu bio tek možda nešto više od mjesec dana. On je preko radio stanice već prihvatio novu vožnju, kovanice bacio u pepeljaru i mahnuo. Izašao sam, a Golf je lagano prošlajdrao snijeg koji napadao dimeći iz auspuha crni gusti dizelski dim pomiješan s hladnim bijelim dimom ledenog zraka.
Izvadio sam mobitel iz džepa zelene vijetnamke i nazvao Bidona.
– Jes stigo jarane? – javio se kroz glasnu muziku pozadine
– Jesam, tu sam.
– Đe? Đe si?
– Tu sam evo na ćošku… – nervozno sam se okretao oko sebe dok nisam ugledao zelenu tablu s natpisom ulice -… ulica Valtera Perića.
– A matere ti, jes to taksijem doš’o?
– Da.
– Sve se nema, grah se povraća. A mogo te vala i na Rajlovcu ostavit. Miruj, eto me za koji minut.
Tut tut…
Vidio sam u blizini jednu malu trgovinu, što bi lokalci rekli Granap. Tek mnogo godina kasnije, zahvaljujući internetu saznao sam da je to zapravo skraćenica od „gradsko nabavno preduzeće“, što je valjda socijalistički pandan nekadašnjem brodskom TOB-u.
Usašo sam u trgovinu, stresao snijeg s epoleta vijetnamke i skinuo naočale koju se se instant zamaglile kako sam ušao u maleni topli dućančić. Blagajnica koja je sjedila za kasom prazne trgovine rekla je:
– Bajram barčula!
– Dobro večer. – odgovorio sam joj, što je izgledalo beskrajno bezobrazno, ali ja tada stvarno nisam znao tada reći, a niti da se kaže – Allah Razola.
Vjerojatno nije ni pripomoglo kada sam na na pult stavio politarsku bocu Zvečevo Brandya i zatražio dvije kutije meke Drine. Naplatila mi je, što danas zvuči kao SF, cifru manju od 5 eura odnosno 10 bosanskih maraka.
Izašao sam iz trgovine i skoro se zabio u Bidona koji je naletio.
– Ooooo, mačak. Pa ti ni u halu ne ideš bez Zvekana! A i cigare su ti tu – iskomentirao je moje pune ruke – na dernek, a mi imamo saso mange!
Ušli smo u predvorje zgrade koje je izgledalo identično zgradi familije Fazlinović. Popeli smo se stepenicama na ko zna koji kat i kroz velika dvokrilna ulazna vrata ušli u veliki secesijski stan visokih plafona koji je izgledao kao stan familije Fazlinović.
Iz dnevne sobe je treštala muzika. Bidon je otvorio vrata, a gusti dim cigara je suknuo na nas.
– Raja, ovo je moj jaran Jimbo iz Broda! Jimbo, ovo su ti – upirući prstom na svakog od momaka ovog peder bala – Goran , Zoran, Ivan, Bojan i Cviko!
– Đe si Jimbo! – unisono su dreknuli ne izlazeći iz delirija muzike koja je treštala iz velikog dvoglavog kasetaša.
Sjeo sam na crveni kauč isti onakav kakav bi vam mašta smjestila u takav stan da ga niste nikad vidjeli. A niste. Momak koji je sjedio pored mene, sad dal’ je bio Goran, Zoran, Ivan, Bojan ili Cviko je lagano ritmički sinkronizirano počeo dizati ruke od stola pucketajući prstima. Naglo je potom digao ruke u zrak otvorivši dlanove dreknuvši se prateći glas iz kazetaša:
– Koooooo je kriiiiiv, zbog našeg ra – stan- kaaaaaaa!!!
Potom je skočio na stol, digao ruke koje su došle tik do kristalnog lustera koji je visio vjekovima s visokog plafona austrougarskog stana nastavivši dalje:
– Ej Branka, Branka, Braaaankaaaa!!
Ja sam bio malo zbunjen i trijezan. Brzo sam rastvorio meko pakovanje Drine, natreso cigaretu u usta i pripalio je. Iz džepa vijetnamke koju još nisam skinuo sa sebe izvukao sam onu bocu konjaka i uhvatio čep. Jedan od prisebnijih momaka mi je pružio čašu dok još nisam ni odvrnuo čep boce.
– Zvekan, a? Uf…. – rekao je pružajući ruku ispod stola na kojem je ovaj i dalje ritmički pratio Tomu, izvukao bombicu sarajevskog piva, otvorio je mojim upaljačem i pružio mi je – evo jarane, da imaš ščim gasit…
Plesač se u prijelazu između stihova dok se gitara i violina svađaju za primat proderao:
Ovako Vlasi slave Bajram!!
Bio sam još uvijek trijezan i šokiran, kad me Bidon laktom podbo pod rebra. Poskočio sam, a on me zagrlio jednom rukom, pogledao u oči i onako pijan rekao riječi koje će mi se urezati u sjećanje za svagda: Jarane… Toma Zdravković je Jimi Hendrix narodnjaka.
Na stolu su bile prazne bombice sarajevskog piva, ostaci meze, pepeljare iz kojih su se preljevali čikovi. Bijeli stolnjak je bio prošaran crtama pepela cigareta i smeđih mrlja od piva. Boca konjaka u kojoj je bilo još možda deci-dva žute tekućine iz Požege.
Zagrljeni smo teturali oko stola pjevajući
Ali ti mi dušu uze, ti prokleti ženski stvore, pa zbog tebe nemam mira u snovima, ni na javi. Kako da te dušo moja… kako da te tugo moja… kako da te srce moje, na trenutak zaboravi….
